Autorica Ameriku često doživljava kao zemlju sastavljenu od pravila. Ona određuju gdje se smije pušiti, kako se ulazi u tuđi prostor, kako se komunicira i kako se izbjegava otvoreni sukob. U takvoj uređenosti vidi i praktičnost i nešto uznemirujuće. Nekoliko puta pomišlja da bi netko mogao pucati na nju ako uđe na privatni posjed, pogrešno postupi ili se nađe u nesporazumu. Kada pita smije li zapaliti cigaretu, reakciju ljudi oko sebe opisuje kao da ih je pitala smije li obaviti veliku nuždu na njihov stolčić.
Autorica Ameriku često doživljava kao zemlju sastavljenu od pravila. Ona određuju gdje se smije pušiti, kako se ulazi u tuđi prostor, kako se komunicira i kako se izbjegava otvoreni sukob. U takvoj uređenosti vidi i praktičnost i nešto uznemirujuće. Nekoliko puta pomišlja da bi netko mogao pucati na nju ako uđe na privatni posjed, pogrešno postupi ili se nađe u nesporazumu. Kada pita smije li zapaliti cigaretu, reakciju ljudi oko sebe opisuje kao da ih je pitala smije li obaviti veliku nuždu na njihov stolčić.
Piše: Sanela Pliško
Nakon Boga, Amerika Rumene Bužarovske zapis je putovanja kroz zemlju koju autorica već poznaje, ali joj se nakratko vraća nakon godina provedenih drugdje. To je svijet koji je jednom bio dio njezina života i čini se kao da je Amerikom odavno „inficirana”. Knjiga je sastavljena od eseja prethodno objavljivanih na regionalnom portalu Velike priče, što objašnjava njihovu fragmentarnost. Pri čitanju se lako povezuju u cjelinu, a iako ponegdje ima praznina, one ne smetaju jer se gradovi smjenjuju s ljudima, cestama i novim susretima, pa samo kretanje stvara kontinuitet.
Autorica pažnju posvećuje interijerima, automobilima, cestama i ljudima, a detalj koji joj privuče pažnju često otvara prostor za digresiju. Mnogo vremena u Americi provodi se u automobilu pa knjiga mjestimice podsjeća na roman ceste, ili možda točnije, na dnevnik ceste. U prvom dijelu Bužarovska kroz svakodnevne situacije prolazi gotovo čitav niz poznatih predodžbi o američkom društvu: zdravstvo, pretilost, oružje, odnos prema pušenju, religiju i konzervativne društvene obrasce. U početku ih nosi sa sobom; neke joj se potvrđuju, neke kompliciraju, a neke postupno odbacuje.
Ameriku često doživljava kao zemlju sastavljenu od pravila. Ona određuju gdje se smije pušiti, kako se ulazi u tuđi prostor, kako se komunicira i kako se izbjegava otvoreni sukob. U takvoj uređenosti vidi i praktičnost i nešto uznemirujuće. Nekoliko puta pomišlja da bi netko mogao pucati na nju ako uđe na privatni posjed, pogrešno postupi ili se nađe u nesporazumu. Kako se takve pomisli vraćaju, jasno je da strah nije samo dio šale. Kulturne razlike vidi i u mnogo običnijim situacijama. Kada pita smije li zapaliti cigaretu, reakciju ljudi oko sebe opisuje kao da ih je pitala smije li obaviti veliku nuždu na njihov stolčić.
Iz takvih svakodnevnih susreta često prelazi na šire društvene odnose. Rasa i rod zauzimaju važno mjesto u njezinu promatranju društva. Susreti s konkretnim ljudima poremete joj unaprijed stvorenu sliku, iako se kulturnim tipovima i sama služi u tumačenju onoga što susreće. Pritom ne štedi ni sredinu iz koje sama dolazi. Predrasude i stereotipi nisu samo američka posebnost; i ovdje ih ima dovoljno, samo ih neke teže primjećujemo jer su nam odavno postale normalne.
Kad putujemo, novo automatski uspoređujemo s onim što poznajemo. I sama sam provela kratko vrijeme u Americi, doduše u drugom dijelu zemlje. U jednom trenutku shvatila sam koliko vremena jednostavno odlazi na vožnju. Voziš se satima, stigneš na jedno mjesto i dan je već dobrim dijelom prošao. Ono što bi kod nas već bio put preko dobrog dijela države, ondje je znalo biti tek put do jedne lokacije. Bužarovskin „dnevnik ceste” prenosi upravo taj osjećaj da se velik dio života odvija u automobilu. Veličinu zemlje počela sam mjeriti kroz vrijeme koje su gutale udaljenosti. Ni njezine usporedbe s Balkanom nisu mi neobične. Kad razgovaramo s nekim iz druge županije, vrlo brzo se pojavi ono „a kod nas”, nakon čega počinjemo opisivati razlike kao da nas dijele kilometri egzotike. A kad se nađemo na drugom kontinentu, „a kod nas” već je druga galaksija.
Dok sam razmišljala o knjizi, shvatila sam da zapravo pišem osvrt na osvrt. Bužarovska je zapisala svoju Ameriku, onu koju je vidjela i doživjela. Čitajući je, pomislila sam kako Ameriku često gledamo kao nekakvo golemo cirkusko čudovište. Ne mislim to pogrdno. Čudimo joj se, pomalo je žalimo, ponečemu se divimo, a ipak nas ne prestaje zanimati. Taj joj je svijet još uvijek dovoljno neobičan da ga promatra i o njemu piše. Iz ljudi, prostora i stalnog kretanja Bužarovska kao da crpi energiju i inspiraciju. A od toga na kraju najviše dobivaju čitatelji.
Rumena Bužarovska, Nakon Boga, Amerika, Buybook, 2024., 167 str.
Dvadeset zaposlenika INK-a za svog su novog predstavnika u Kazališnom vijeću izabrali Manuela Kaučića, a šestero umjetnika INK-a Elvisa Butkovića
"Smrt bez samoglasnika" dobra je i promišljena knjiga, pažljiva prema onome o čemu govori. Njezina važnost proizlazi iz načina na koji se bavi nelagodnim temama koje se i dalje često svode na površne zaključke, osobito emocionalnom iscrpljenošću ljudi koji žive uz depresivnu osobu, granicama pomoći i pravom na vlastite emocije
Moj je pokojni otac bio iz Bosne, dok je moja majka pripadnica talijanske manjine. Rođena sam i odrasla u Puli. U mojoj domovini mi se i danas rugaju da sam Bosanka, kao da je to nekakav vic. U Bosni su me kao dijete ismijavali da sam Talijanka, a u Italiji sam dobila jedno srdačno: „Brutta Slava!“ Moj Perzepolis govori o zabludi da nas mjesto rođenja, zastava, partija ili bilo koja druga pripadnost mogu učiniti vrjednijima od drugih.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
