Tanja Miličić, ravnateljica PFF-a: "Festival je 1991. izgubio identitet i jedva preživio, no sada vodi jedan novi, pristojan život"

U četvrtak počinje 71. Pulski filmski festival. S razlozima napuštanja tradicionalne subote otvaramo razgovor s ravnateljicom Pulskog filmskog festivala Tanjom Miličić.

- Ne moramo se uvijek držati uvriježenih i isprobanih, ponekad nametnutih pravila, već možemo mijenjati stvari na način za koji smatramo da ide u korist Festivalu. Mislimo da je otvaranje u četvrtak bolje i za publiku i filmaše, kao i za nas u organizaciji, jer će fokus biti na jednom vikendu, njegovu prologu i epilogu. Sigurno je dobro i to što ćemo u Areni i u INK-u promijeniti stara i imati nova platna, a u Kinu Valli od prosinca prošle godine imamo novo ozvučenje. Dobro je i to što smo promijenili sjedište Festivalskog centra odnosno što smo se prošle godine vratili u svoj stari dom (Dom hrvatskih branitelja) i što se u Festivalskom centru druži, sluša, uči i zabavlja doslovno od jutra do sutra. Uz poštovanje prema tradiciji jednako je važno biti otvoren prema novom, a mi činimo i jedno i drugo.

Kakav bi bio vaš idealan Festival?

Onaj koji se održavao tijekom 60-ih ili 70-ih godina prošlog stoljeća, naravno. Nisam odoljela ne biti ironična jer i dan danas slušamo anegdote i sjećanja raznih sudionika, filmaša, organizatora ili publike kako je tada bilo sve savršeno. Već desetljećima, pred svako novo festivalsko izdanje pojedinci, na svojim društvenim mrežama ili putem javnih medija, nerijetko objavljuju fotografije iz prošlosti i izjavljuju da je današnji Festival ispod svake razine, sramotan, jadan i bijedan, da nije vrijedan spomena, a kamoli praćenja. S druge strane Festival, od 2007. godine, kada je na njegovo čelo došla Zdenka Višković Vukić, do prošle godine bilježi rast u svakom pogledu, ugošćuje brojne filmaše i publiku, prikazuje hrvatske i međunarodne filmove i generalno uskomeša atmosferu u gradu.

Sasvim je jasno da to nije i ne može biti kao što je bilo tijekom 1960-ih i 1970-ih, kojih se pojedinci sjećaju s nostalgijom i divljenjem, kada je Festival bio jedna od rijetkih manifestacija u tadašnjoj državi, a kamoli gradu, da danas živimo u sasvim drugim vremenima u kojima jedva stižemo pratiti vlastite misli, a događanja je puno i previše. Zar se to doista kontinuirano treba isticati? Da je prošlost ono što je bilo, a da je sadašnjost ono što jest; da smo nekada i mi sami bili slatke male i neodoljive bebice. Nikad ništa nije i ne može biti isto. To je tako jednostavno i zadato, a ljudi se tome opiru. U konačnici, moj idealan Festival je onaj koji je pred nama, sedamdeset i prvi. I ja mu se jako, jako radujem. Gorka Ostojić Cvajner, jedna od mojih legendarnih prethodnica i naša uvažena sugrađanka prošle je godine, ususret 70. Festivalu, izjavila: "Zaljubljena sam u Festival, što mogu". I ja sam, ne mogu si pomoći.

Pojedini Puljani srednje i starije generacije ga kritiziraju jer im je stalo, jer ih je i identitetski oblikovao.

Festival je malo prije nego je proslavio 38 godišnjicu, 1991. godine, izgubio identitet. Jedva je preživio i par godina poslije, 1994., pao je u komu, nije davao nikakve znakova života. No s godinama je stabiliziran i život mu više nije ugrožen. Bilo je svega, raznih uspona i padova, eksperimentiranja. Nikome se nije lako dignuti iz skoro mrtvih, no Festival je u tome uspio i sada vodi jedan novi, pristojan život. Ipak, ima onih, malo, ali ih ima, koji ga osuđuju zbog problema tijekom ranih 90-ih godina i ne sviđa im se njegov poslijeratni put. Do kada ćemo zbog toga lamentirati? Nije Festival kriv što su se u njegovo ime, u nekim trenucima njegove povijesti, donosile, za njega, ne baš najbolje odluke. Festival pripremamo, organiziramo i realiziramo najbolje što znamo i umijemo u datim okolnostima i jako nam je stalo do njega i svjesni smo da se to nekome ne sviđa jer takva je priroda našeg posla, ne možemo svih zadovoljiti. Trebalo bi prestati od Festivala imati nerealne prohtjeve.

Kako da se prosječni domaći gledatelj snađe u gustom filmskom programu na više lokacija? Pula je prije svega nacionalni festival, a Arena njen sinonim. Kako da radni domaći čovjek vidi samo hrvatsku produkciju kad se većina novih hrvatskih filmova, 6 od 11, prikazuje izvan Arene?

Svaki ozbiljniji filmski festival ima vrlo zgusnut program i brojne projekcije koje se paralelno odvijaju na više lokacija. Iako je hrvatski film, naravno, u centru Festivala, postoji i publika, koja radije prati recentne međunarodne filmove, a mi želimo da i oni dobiju svoj prostor i vrijeme. Tu su i djeca za koje su specijalizirane jutarnje projekcije u sklopu Pulice. Festivali koji imaju dugu tradiciju često prikazuju i restaurirane filmove koji su bili dio njegove bogate povijesti. To činimo i mi jer želimo novoj publici pružiti priliku da takve, dobre stare filmove, pogledaju na velikom platnu. Svatko tko želi pogledati sve hrvatske filmove, a radi, to može bez problema jer se hrvatski filmovi prikazuju u INK od 19 sati i u Areni od 21.30. Ako netko radi navečer, dnevne reprize hrvatskog programa očekuju ga u INK od 14 odnosno 16 sati. I u prošlosti se dio filmova iz glavnog programa prikazivao u ondašnjem Kino Beogradu, samo što su to mnogi zaboravili. Nisu svi filmovi za Arenu. Tako je bilo i tako je sada.

Što je najteže u poslu ravnateljice PFF-a i koliko teško trpite kritike?

Najizazovnije mi je pronaći pravi način komunikacije sa svim kolegama i vanjskim suradnicima jer svaka osoba je posebna i funkcionira na jedinstven način. Nema formula. Svatko od njih ima pravo na svoj pristup, percepciju, viziju, ideje, prijedloge i rješenja koje su samo njima svojstvene i koje ja moram pokušati razumjeti i uvažiti. Mislim da drugi način za zdravu radnu atmosferu ne postoji. Ponekad mi bude baš teško i izgubim i volju i želju i takt, no generalno mislim da uspijevam pronaći balans. Što se kritika tiče, prilično ih dobro podnosim jer znam da su one sastavni dio mojeg posla i života općenito.

Postoji li animozitet drugih kulturnjaka prema Festivalu?

Ne bih rekla da je u pitanju ništa tako snažno kao animozitet, ali da, nerijetko se moram laktariti, isticati, ukazivati i nekima dokazivati da je Festival jedan jedini, da nije moj, da je naš i da nije s ičim u našem gradu i šire usporediv, da je početna točka i da zaslužuje počasno mjesto. To nema veze sa mnom osobno ili s ustanovom koju vodim, već s činjenicom da ima godina onoliko koliko ima i da je sve nas i naš grad trajno obilježio i zadužio. Naravno da su novi programi i manifestacije dobrodošli i da donose neku novu energiju, perspektivu, radost itd. No, valjda smo još kao djeca naučili da moramo poštivati starije. Marijan Rotar je bio izjavio da Festival počiva na šačici dobrih ljudi koji su spremni na puno prekovremenog rada. Festival i dalje počiva na šačici ljudi koji su spremni na puno prekovremenog rada i koji u sebi imaju crtu mazohizma jer se nerijetko nađemo u situacijama kada ozbiljno "izgorimo".

Ove godine dijelom ste se usmjerili na propagiranje održivih proizvoda i prigrlili slogan #srpanjbezplastike.

Znam da su plastične cerade s plakatima i festivalskim programima na Portarati, u Flanatičkoj ulici i u drugim dijelovima grada izgledali reprezentativnije od papirnatih, ali da li je doista u redu da Festival zbog estetike (koja je meni inače vrlo važna) proizvodi ogromnu količinu materijala koja je po završetku Festivala ništa drugo nego ekološki otpad. Mislim da nije. Svi ćemo zajedno potrpiti što plakati nisu savršeno popeglani jer ipak je najvažnije da je na njima vidljiva informacija. Udrugama i institucijama kojima su ekologija i održivost primarna djelatnost neophodna je podrška velikih manifestacija poput naše jer je naša vidljivost ogromna. Pulski filmski festival je na samom vrhu posjećenosti i medijske popraćenosti kada su u pitanju manifestacije u Hrvatskoj i mislim da je najmanje što možemo učiniti za našu planetu pokušati potaknuti ljude da shvate ozbiljnost situacije i postanu dio pozitivnih promjena. No osim pitanja plastike na Festivalu, pokrenuli smo i brojne druge inicijative koje podržavaju održivost, a meni najdraža je da ulaznica za Arenu na dan projekcije postaje i autobusna karta za sve gradske linije Pulaprometa od 19 sati navečer do 4 sata ujutro.