Šesnaest godina muzičkog festivala u jednom gradu ni po kakvom mjerilu nije mala stvar i rijetko se koji događaj 'ukrca' na tako siguran vlak ka tradiciji.
Pulski festival eksperimentalne glazbe Audioart, koji večeras započinje u galeriji Nova, a zatim se seli u Rojc, pobliku će dočekati upravo šesnaesti put.
Naravno, nije sve u godinama. Ono važnije od njih jest postići da iz godine festival bude za korak kvalitetniji od prethodnog i da sve debljim slovima upisuje ime grada u kome se održava na kartu Europe i svijeta. E, ovaj je zadatak mnogima izvan dosega.
Ne i idejnom tvorcu, umjetničkom voditelju i motoru pokretaču Audioarta Alenu Sinkauzu. U šesnaest godina postojanja, festival koji je stvorio obogaćuje Pulu onime što prije njega nije imala, dok se paralelno on sam hrani pulskom glazbenom kulturom i poviješću.
Audioart je progresivan, impresivan, neobičan, za korak ispred ostalih, a opet neophodan. Od Pule je nedjeljiv koliko i Alenova priča, a svjetski koliko i imena izvođača koja ga svake godine krase.
Pula je u glazbenom smislu odgojila Sinkauza i on joj (se) godinama vraća svojom glazbom.
Uoči novog trodnevnog festivala, za Istru 24 priča nam još ponešto o sebi i Audioartu.
Dobitnik pet Zlatnih arena za filmsku glazbu
Alen Sinkauz je 1996. godine, nakon završene srednje škole u Puli, na Filozofskom fakultetu u Padovi započeo studije muzikologije, da bi potom magistrirao muzičku filologiju – znanost koju najlakše opisuje kao ljubav prema muzičkom diskursu. Poput arheologa koji iskopavaju i istražuju artefakte, veli Alen, i u glazbenom svijetu postoji nešto slično, pa se na određeni način mjeri i proučava radi li se o originalnom djelu ili ne, i pripada li ono određenom autoru ili periodu.
Nakon fakulteta muziku si nastavio 'tražiti' i izvan Italije i konačno stigao do Zagreba.
- I za vrijeme studija sam uvijek paralelno svirao. Postojao je bend koji se zvao East Rodeo, s kojim sam jako puno svirao okolo, najviše u Italiji, ali i eksperimentalno muzičko kazalište, TAM teatromusica. U Pulu sam se vratio negdje 2009. Koncertnu aktivnost nisam nikad napustio kao ni multidiscplinarne projekte. Uslijedio je period seljenja… Malo Graz, malo Zagreb, malo Berlin, pa ponovo Zagreb. Uglavnom me uvijek pratila glazba, a sigurno zadnjih deset do petnaest godina nešto intenzivnije radim i skladam glazbu za filmove.
Alen i njegov brat i suradnik Nenad Siunkauz dobitnici su čak pet Zlatnih arena za filmsku glazbu i to za filmove „Goran“ i „Šlager“ Nevija Marasovića, „Osmi povjerenik“ Ivana Salaja, „Dnevnik Diane Budisavljević“ Dane Budisavljević i „Zora“ Dalibora Matanića.
- Ove godine smo Nenad, ja, vokalistica Isabelle Duthoit i montažerka tona Marijana Begović dobili i prestižnu nagradu European Broadcasting Uniona (EBU) za ars acustica projekt Mallarmé Sonore/Zvučni Mallarmé, koji smo radili na Trećem programu Hrvatskog radija. Palma Ars Acustica je EBU-ova nagrada koja se dodjeljuje svake godine za eksperimentalne i radiofonijske projekte. Ona mi je jako značajna jer je zaista u polju eksperimentalne glazbe kojom se najintenzivnije i bavim posljednjih godina, veli Alen.
Kada bi te netko tko nema pojma što očekivati primjerice na Audioartu pitao što je eksperimentalna glazba i što na takvom festivalu može očekivati, što bi mu rekao? Zašto je eksperimentalna i čime se eksperimentira?
- Eksperimentira se ponajviše sa zvukom i načinom na koji se dolazi do određenog zvuka ili zvučnog rezultata. Dakle, tu je užasno bitan proces, ali isto tako i artistički integritet umjetnika koji je dosljedan u svom istraživanju. I to su jednostavno, mogao bih to tako pojednostaviti – zvučne priče koje vrlo često nastaju pred očima slušatelja, odnosno gledatelja, i koje publiku stavljaju u aktivnu poziciju slušanja bez dodvoravanja. Često naglašavam da glazba tu ne treba biti samo radi zabave, nego može biti „zabavna“ i kada na drukčiji način priča priču kroz zvuk. Može potaknuti u nama možda neke osjećaje i misli koje ponekad doživljavamo kad smo u doticaju s nekom drugom granom umjetnosti.
Festival sa sigurnim mjestom u Europi
Koliko kandidata se prijavi za AudioArt? Koliko je popularan?
- Među izvođačima na evropskom nivou je vrlo popularan i već dugi niz godina dobivam raznorazne upite.
Dakle, nude se i izvođači sami, nije ih uvijek potrebno pozivati?
- Da. Naravno da i ja imam želje i želim ugostiti neke od njih na festivalu, ali vrlo često mi se ljudi javljaju sami. Pojedine poznajem osobno, neke ne poznajem. Volim i situacije kada mi se jave muzičari koji nikad nisu zajedno svirali, pa onda bi im recimo Audioart bila situacija gdje bi se mogli susresti i zajedno držati koncert za našu publiku.
Tko sve stiže ove godine?
- Kroz tri dana festivala nastupit će nekoliko iznimnih glazbenika. Prvi je Marko Ciciliani. koji će u galeriji „Novo“ imati svoje performativno predavanje i koncert, a postavit će i instalaciju koja će trajati za vrijeme festivala. Onda se selimo u Rojc. Svirat će Julien Desprez, fantastičan gitarista koji ima stvarno poseban način sviranja i rezultat tog posebnog sviranja je i vidljiv. Jako mi je teško to opisati…probat ću.
Vrlo aktivno, rekao bih čak plesno, upotrebljava gitarističke efekte dok njegovo tijelo kao da je spojeno na gitaru. Jednostavno, jako je teško odvojiti njegovo tijelo od instrumenta. Kod njega je vidljiv ogroman rad na instrumentu kao i pronalazak potpuno originalnog načina sviranja i stila. Inače je poznat u evropskim krugovima free jazza i improvizirane glazbe kao jedan od predstavnika mlađe generacije. Jako, jako je tražen! Nakon njega nam dolazi Maja Osojnik, umjetnica iz Beča, a inače Slovenka, koja ima i svoj label preko kojeg objavljuje dio svoje glazbe (Mamka records), ali i figurativne te vizualne radove. Ona se bavi zvukom od klasike, popa i minimalističke suvremene glazbe, pa sve do noisea, elektronike i glitcha.
Dolaze zatim Gordan Tudor i Mislav Režić, duo iz Splita. Tudor je poznati profesor na akademiji u Splitu, saksofonist/skladatelj suvremene glazbe cijenjen u Evropi i, rekao bih, šire. Ova kombinacija je donekle nova jer sviraju zadnje dvije ili tri godine zajedno i predstavit će audio-vizualni rad po nazivom Ciclo continuo. Taj će koncert zatvoriti prvu večer u Rojcu, a večer nakon nam slijedi nastup Dieb 13, koji bi za širu publiku bi mogao biti avangardni DJ, ali u biti to nije jer svira na tri gramofona. On izvodi minimalistički, concrete music, scratch i ambijentalnu beskompromisnu glazbu. Vrlo se rano počeo baviti turntableima, još ’90.-ih, tako da to nema veze u biti sa nekakvim DJ setom, nego odlazi više u sferu, 'ajmo reći, avangardnog izričaja i stvarno je jedna od nezaobilaznih figura bečke elektroničke scene. I za kraj Mopcut, brutalan trio u kojem sviraju Julien Desprez, Lucas Koenig na bubnjevima, koji je prošle godine bio ovdje na festivalu sa triom Franza Hautzingera, te Audry Chen na vokalu i modular sintu. To što oni rade mogao bi biti eksperimentalni trip hop u nekoj industrial domeni, sa dosta elementa improvizacije. Ono što je super kod tog benda je da su im se na snimanju novog albuma pridružili Moor Mother i MC Dälek s kojim sam ih i ja gledao u Zagrebu prije tri mjeseca.
Koliko se često snimaju albumi eksperimentalne glazbe?
- Snimaju se! Snima ih se nevjerojatno puno i velika je produkcija.
Mnogima je nejasan koncept snimljenog albuma u kontaktu eksperimentalnosti jer misle da su to svirke koje se dogode i završe. One time show!
- Da, ljudi to ponekad misle, ali postoje jako, jako zanimljivi audio zapisi. Koncerti nikada nisu isti, a kada se snima album, love se momenti. Ako je moment bio inspirativan i bend stoji iza toga, onda se to objavljuje.
A koliko će se jedan objavljeni album ekperimentalne glazbe sutra izvoditi u toj verziji?
- Moglo bi se reći da u tom smislu albumi služe više kao zapisi i neka vrsta podsjetnika. Za sebe mogu reći da mi je album vrlo često podsjetnik da sebi mogu reći da sam se bavio nečim i da postoji neki zapis ili trag tog procesa. Muzika je umjetnost vremena i ponekad neke snimke postaju prihvaćene kad se iz zaborava vrate u sadašnjost.
Koliko ti je bilo važno da festival bude u Puli?
- Pa prvenstveno zato što u njoj nije bilo takvih programa i Audioart je Puli donio nešto novo, što i više nije slučaj kad slavimo 16. izdanje. Imam osjećaj da zajednica prihvaća festival iako ne poznaje nužno izvođače te da postoji neki lijep odnos povjerenja publike u festivalski program. Vrlo često i ja kao i pulska publika otkrivam nekog izvođača ili bend po prvi put.
Koliko ti sviraš i uspijevaš kao izvođač biti uključen u festivale?
- Sviram po festivalima i sviram s raznim muzičarima u raznim kombinacijama. Ujedno, objavljujem i svoje ploče, također u raznim kombinacijama, putem labela Kopaton Records, kojeg smo osnovali Neno i ja (brat Nenad Sinkauz, op. n.) prije nekih četiri godine. Objavljujemo vinile.
Ovaj će festival obilježiti život i stvaralaštvo novih generacija, a u kolikoj je mjeri tebe Pula formirala u muzičkom smislu?
- Mene je Pula obilježila totalno! Možda ne konkretno u smislu ove muzike, ali Pula ima prostore i u Puli se uz veliki trud ipak dešavaju stvari. Neću spominjati velike komercijalne koncerte…Postoji Soundpainting platforma, puno više se svira jazz u Puli. Postojala je Jazzbina, koja nam se ponovno vratila s fantastičnim programom, i postoje raznorazni događaji i ciklusi od Monteparadisa do underground koncerata koje jako cijenim i volim i, kad god sam u Puli, na njih odlazim.
Audioart počinje večeras u galeriji „Nova“ u Laginjinoj ulici broj 7 (iznad Istarskog narodnog kazališta). U slučaju vremenskih neprilika svirke planirane u dvorištu Rojca, održat će se dijelom u Dnevnom boravku Rojca, a dijelom u Monte Paradisu, o čemu će posjetitelji unaprijed biti obaviješteni.
Cijeli program možete pronaći na službenoj stranici festivala.
Ulaz na sve izvedbe je besplatan.
