U jednom trenutku gledatelj se zapita koja je uopće poanta cijelog filma? Zbog čega autor "tlači" svoju obitelj kamerom koja ulazi u duboke obiteljske rane i tamo kopa, postavlja pitanja, najčešće neodgovorena? Je li proces snimanja istovremeno i akt terapije? Ima li u filmu ikakvog prostora nade, jesu li odnosi u Kolbasovoj obitelji nakon procesa snimanja filma i njegovog okončanja i prikazivanja postali bolji?
U jednom trenutku gledatelj se zapita koja je uopće poanta cijelog filma? Zbog čega autor "tlači" svoju obitelj kamerom koja ulazi u duboke obiteljske rane i tamo kopa, postavlja pitanja, najčešće neodgovorena? Je li proces snimanja istovremeno i akt terapije? Ima li u filmu ikakvog prostora nade, jesu li odnosi u Kolbasovoj obitelji nakon procesa snimanja filma i njegovog okončanja i prikazivanja postali bolji?
- Volio bih kad bi moji bližnji ovaj film doživjeli kao iskaz ljubavi, napisao je redatelj Silvestar Kolbas na kraju svog dojmljivog dokumentarca "Naša djeca". Iz te izjave očito je da Kolbas nije siguran kako će njegova djeca doživjeti film o sebi. Štoviše, zbog njegove ispisane nade jasno je da postoji mogućnost da djeca očev kreativni čin i ne dožive kao iskaz ljubavi.
Već iz te zaključne rečenice očito je i da između roditelja i djece u Kolbasovoj obitelji postoje problemi oko davanja i prihvaćanja ljubavi. Ti problemi postoje u brojnim obiteljima, ali Kolbas je svoje probleme odlučio svijetu prikazati u "full monty" striptizu.
Postupak je hrabar, ali težak, ponekad i gadan. Posebno kada autor mora odabrati što mu je primarno: biti redatelj ili roditelj?
Jer, Kolbas je ušao u duboku intimu, svoju i svoje obitelji. Pritom je jasno da veći dio aktera uopće ne želi da ih se snima. U nekim trenucima vrijeđaju snimatelja, čak mu i prijete. Kolbas snima tajne koje postoje u svakoj obitelji, ali tajne drugih obitelji nikad se neće prikazati na ekranu.
U jednom trenutku gledatelj se zapita koja je uopće poanta cijelog filma? Zbog čega autor "tlači" svoju obitelj kamerom koja ulazi u duboke obiteljske rane i tamo kopa, postavlja pitanja, najčešće neodgovorena? Je li proces snimanja istovremeno i akt terapije? Ima li u filmu ikakvog prostora nade, jesu li odnosi u Kolbasovoj obitelji nakon procesa snimanja filma i njegovog okončanja i prikazivanja postali bolji?
Teško je o ovom filmu uopće pisati osvrt kad bilo kakva analiza ulazi u život stvarnih likova koji i sam osvrt, pokušaj kritike filma, mogu doživjeti kao dodatnu traumu.
Najintrigantniji lik je posvojeni Ante koji se negdje tijekom odrastanja povukao u sebe, izolirao se bez ikakvih odnosa s ostatkom obitelji.
Kad pomisliš da nema nade, nema spasa, dolazi trenutak filma u kojem narator Kolbas kaže da su datumi koje je posvojeni sin istetovirao na nogama prilično velikim brojkama, u stvari datumi rođenja Silvestra i Nataše Kolbas. Ante je na ruci želio tetovirati ženski lik s plavim očima jer svi u obitelji imaju plave oči osim njega.
Tu se otvara prozor u Antin svijet u kojem, iako svoje roditelje stalno odbacuje, oni imaju vrlo značajno mjesto. Iako ima problema u komunikaciji, Anti su Silvestar i Nataša iznimno bitni. Tetovaže su vapaj za identitetom. Ante se osjeća izdvojen i tetovažama iskazuje ljubav, žudnju za prihvaćanjem. Nekad je prihvaćati teško, ali zato i postoji obitelj.
Film pokazuje dramu koji brojni roditelji doživljavaju pokušavajući se konektirati sa svojom djecom.
Kolbas je brutalan prema samom sebi. U jednoj večernjoj raspravi sa suprugom i kćerkom Evom, Kolbas priznaje vlastitu nemoć. Svjestan da je između njega i dva sina, Jakova iz prvog braka i posvojenog Ante, postoji ogroman jaz kojoeg on ne zna premostit. Kolbas kaže da ima problem odgođenih emocija. Lakše mu je snimati film.
Središnja osoba obitelji je majka Nataša, po zanimanju novinarka. Ulaže ogromne napore da porodicu održi na okupu. Njena je frustracija najčešće izražena tijekom vožnje u automobilu. Iako zna da je kamera snima, Nataša ne glumi. Njena borba za odnose nikad ne prestaje. Naša su djeca uvijek naša bez obzira na razlike. Svaki dan je novi dan. Obitelj nikad ne odustaje.
Kćer Eva, rođena nakon umjetne oplodnje, odlazi na studij u Francusku. Roditelji je voze autom. Rastanak je tužan, povratak za majku užasan. Otišla je jedina osoba s kojom ima koliko toliko kvalitetan odnos, s kojom kiti božićni bor za nikoga. Rastanak je užasan i za Kolbasa, ali on ima "odgođene emocije".
Iz filma izlaziš uzdrman, u tišini, s mnogo pitanja o Kolbasovoj obitelji, s mnogo pitanja o svojoj obitelji. To je odlično.
Činjenica da je svo troje djece došlo na pulski festival pokazuje da je obitelj stala iza filma. Hvala Kolbasovima.
“Čime se to oni bave da imaju moju lažnu snimku? Kakva je to politička stranka koja se bavi lažnom snimkom premijera kako bi ga upleli u njihov glib živog blata", upitao je Plenković te poručio možemovcima da "nisu normalni"
Odgovarajući na pitanja novinara planira li se ispričati Nikici Jelaviću kako je on ne bi tužio za navodnu klevetu, poručila je kako njegove poruke smatra zastrašivanjem, te kako ga se ne boji
"Protiv moje volje, uključili su me u svoju prljavu političku kampanju. Svima je, vjerujem, očito da o našem susretu nisam javno govorio ja - nego Mile Kekin. Ponavljam, ništa od navedenog u jučerašnjim istupima gospođa iz vodstva Možemo vezano uz mene i sastanak s Milom Kekinom nije točno, osim da je Kekin platio parking za moj auto", rekao je
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
