Ženijalni dani u Kinu Valli: Snaga i moć žena

Kino Mreža filmskim programom ‘Ženijalni dani’ osmi put zaredom slavi snagu i moć žena. Program 'Ženijalni dani' u 22 kina diljem Hrvatske donosi tri nadahnjujuća filmska ostvarenja koja slave žene, ali – najvažnije – pokazuju njihovu snagu i značaj u društvu.

Kino Valli prikazuje nježnu obiteljsku dramu ‘Mala Mama’, poznate feminističke filmašice, francuske redateljice i scenaristice Céline Sciamma.

Pored ‘Male mame’, u kinima diljem Hrvatske prikazuje se još i dokumentarac ‘Kuća Male Zvijezde’, redateljice Slađane Lučić te francuski animirani film ‘Calamity’.

Ovogodišnji program ‘Ženijalnih dana’ odvija se u partnerstvu s Francuskim institutom u Hrvatskoj.

Mala mama

‘Mala Mama’ bajka je o osmogodišnjoj Nelly koja nakon smrti bake odlazi s roditeljima u majčinu rodnu kuću punu uspomena. Dok njezini roditelji pospremaju kuću, Nelly istražuje okolnu šumu gdje je njezina mama nekoć gradila kućicu od šiblja i granja.

Lutajući šumom, Nelly upozna djevojčicu svojih godina, koja se zove isto kao i Nellyna majka - Marion, te s njom uskoro razvije blisko prijateljstvo.

Postoji li prijateljstvo s Marion, koje traje dok njezini roditelji pakiraju bakine stvari samo u Nellynoj glavi ili se zaista događa u stvarnosti? Ta je mistika plod Nellyne želje da razumije svoju majku u ovom teškom životnom trenutku.

Nelly uskoro shvaća da je djevojčica Marion njezina majka, dok je bila mala. Vjerodostojnost ove situacije definitivno se javlja kao upitnik nad glavama odraslih gledatelja.

Sciamma dugim kadrovima, poetikom dječjih pogleda i trčanja šumom bez puno dijaloga, od početka izvrsno gradi svijet djevojčica unutar svijeta odraslih, koji je zapravo namijenjen odraslima.

Vraćanje u doba kad su roditelji bili mali, te bivanje ravnopravnima s njima, moguće je jedino u dječje doba u kojem su Nelly i Marion, i kao takvo u tom vremenu, posve je stvarno i odraslim ljudima. Svijet svakog djeteta svijet je i svih odraslih ljudi, samo što su ga zaboravili.

U kadrovima bez glumaca gdje vidimo staru kuću, te široki planovi okućnice i šume, nostalgična je prošlost u sadašnjosti dviju djevojčica. Film je snimila Claire Mathon, s kojom je Sciamma već surađivala na filmu ‘Portret djevojke u plamenu’.

Kolorit filma izraženo je pastelni. Zidovi stare kuće obojani su masnom bež bojom, a vuneni džemperčići koje nose djevojčice ispleteni su u pastelno plavoj i bordo boji, površine i namještaj su drveni, što prikazuje toplinu doma i nostalgična sjećanja.

Samopouzdanu i empatičnu Nelly izvrsno utjelovljuje Joséphine Sanz, a (mala) Marion je njezina sestra Gabrielle Sanz. Tiha dinamika odnosa dvije djevojčice pretežita je aktivnost koju pratimo u ovom mirnom, slojevitom filmu.

Njihov se odnos suptilno mijenja nakon što Nelly saopći Marion na koji način su povezane - postaje zreliji i više zaštitnički, no bez ‘vanjskih’, vizualnih promjena.

U ovoj nježnoj bajci o odnosu s roditeljima i shvaćanju emocija tokom procesa odrastanja, ističe se izvrstan redateljičin rad s djecom glumcima. Redateljičin autorski koncept ispletene ‘priče u priči’ snažan je kao i u njenim dosadašnjim uradcima.

Céline Sciamma

Kao djevojčica strastveno je čitala, a u tinejdžersko doba pohađala je filmsku školu ‘Utopia’. Diplomirala je francusku književnost, te je nakon toga završila glasovitu parišku ‘La Fémis’ - najnagrađivaniju filmsku školu na svijetu.

Sciamma naglašava da na njezin rad najviše utječu David Lynch i spisateljica Virginia Woolf, dok za Chantal Akerman tvrdi da je bila jedna od najvažnijih filmašica.

Njezin prosede zasniva se na prikazivanju ženskog pogleda (female gaze), te se ona smatra pionirkom novog načina viđenja žena u medijima. Sciammini radovi redovito su u selekciji zagrebačkog Filmskog festivala ljudskih prava.

Sciamma kao lezbijka u svojim radovima tematizira rodne ravnopravnosti i seksualna opredjeljenja. Progovara o ograničenjima muškog pogleda, kojim se ove teme često predstavljaju u filmu.

Tvrdi da muškarci prikazuju lezbijke s prijezirom, želeći ih time poniziti te da je muški pogled opsjednut prikazivanjem lezbijki jer je to njihov pokušaj kontrole nad njima.

Njezin je filmski jezik prepoznatljiv. Često koristi ‘gledanje unutar gledanja’ primjerice - metafora ruskih babuški u ‘Portretu djevojke u plamenu’ ili bajkovita ‘prošlost u sadašnjosti’ u ‘Maloj mami’.

U oba filma odnos protagonistica prikazan je kadrovima gdje su njih dvije u prvom planu, a po dubini i oko njih je šuma, priobalje ili vodena površina.

Živopisni portreti mladih čiji se identiteti tek grade karakteriziraju njezinu trilogiju o odrastanju ‘Cure’ koja se uz istoimeni film iz 2014. sastoji još od ‘Dečka’ iz 2011. i ‘Vodeni ljiljani’ iz 2007. Izuzetno emotivan i jedinstven film ‘Dečka’ prikazivao se u francuskim školama u sklopu nastave.

U svom kvalitetnom radu s djecom glumcima, Sciamma stvara filmski svijet u kojem gotovo uopće nema intelektualnog stava odraslih, jer dominiraju osjećaji i intuicija djece. Izvrsnim pokretima kamere i redateljskim rakursima, usredotočuje se na kulturu tijela i dodira, te na prikaze ljubavi, zajedništva i prijateljstva.

Njezini filmovi sporijeg su ritma i izraženog meditativnog tona, a njezine slojevite priče dubokog su uvida u emotivni proces karaktera.

Pored toga što je scenaristica i redateljica, Sciamma na svojim filmovima radi i kao kostimografkinja. Napisala je adaptirani scenarij za animirani film Claudea Barrasa ‘Moj život kao tikvica’, za koji je osvojila francusku filmsku nagradu César.

Njezin predzadnji film ‘Portret djevojke u plamenu’, osvojio je Queer Palm i nagradu za najbolji scenarij u Cannesu 2019., a Sciamma ga vidi kao manifest ženskog pogleda.

‘Mala mama’ nagrađena je kritičarskom nagradom FIPRESCI na Festivalu u Stockholmu, te Nagradom publike na Festivalu u San Sebastiánu.