Arhitekt i urbanist Emil Jurcan: "Pula je posljednjih 20 godina talac politike rente, koja za posljedicu ima sve teži i skuplji život!"

Ciklus javnih predavanja 'Zimski semestar' CKPIS-a sinoć je na pulskom Filozofskom fakultetu nastavio arhitekt i urbanist Emil Jurcan temom 'Urbanistički razvoj Pule u socijalističkoj Jugoslaviji'.

Taj je razvoj predstavio kroz tri povijesne faze - neposrednu poslijeratnu obnovu razrušenih dijelova grada nakon savezničkog bombardiranja - kada se na pojedinim mjestima uređuju parkovi, poput Parka Grada Graza, Parka Mladenaca do Augustovog hrama, ili današnjeg parka Petra Krešimira IV., gdje se gradi stambeni blok, a više njih na Montezaru.

Danas park Petra Krešimira IV.

U drugoj fazi, uslijed industrijskog zamaha i strateških ciljeva vojske, koncem 50-ih uslijedio je radikalan skok. Pula kao jedna od prvih gradova u Hrvatskoj dobiva urbanistički plan koji je dovršen 1962. iako se već 1953. počelo raditi na njemu, posao je vodio  Urbanistički institut SR Hrvatske, a autor je bio arhitekt Radovan Miščević.

U toj drugoj fazi formiranja samoupravnog urbanističkog modela grada planira se izmještanje željezničkog kolodvora obale na Pragrande, uvodi se zaobilaznica, planira se južni bulevar koji je i realiziran u jednom svom segmentu kao simbol novog grada. Tim odlaskom na jug, Pula dobiva nove kvartove, nove dijelove grada, novo središte koje je modernističko. Taj se samoupravni urbanistički model grad razvijao prvo na rejone, a zatim na mjesne zajednice.

Koji je ovo dio Pule?

U trećoj fazi događa se deregulacija i liberalizacija tog modela pred kraj postojanja socijalističkog samoupravnog sustava.

U cijelom tom razdoblju Pula se transformirala iz napuštenog i porušenog grada u regionalni vojno-industrijski centar, a urbanističke cjeline nastale u to doba i danas su odlučujući faktor u daljnjim promjenama urbane strukture.

U zanimljivoj naknadnoj raspravi više se govorilo o sadašnjosti i perspektivama Pule

Pitali smo Jurcana vidi li u perspektivi povratak Pule u svoju luku. Naime, u već poduljoj 'vremenskoj rupi' o tome se uopće ne raspravlja, osim što je Danko Končar stavio šapu na jedan dio sjevernog dijela zaljeva, Muzil je zacementiran i mentalno i fizički, Uljanik je živ a mrtav, dok su za uređenje Rive prije 15-ak godina postojali konkretni, ali nikad realizirani konkretni planovi uređenja. Mrtvo je, iako više nema ni vojske ni industrije koje su prije bile preprekom spajanja grada sa svojom rivom, premda su tada bar donosile puno radnih mjesta. Pitali smo ga i postoji li danas kukavičluk ili kratkovidnost političke elite da uopće otvori raspravu o tome.

Emil Jurcan je odgovorio da ga je oduvijek kod Pule fascinirala ta količina praznog prostora u odnosu na ekonomsku vrijednost prostora u gradu.

- Ako bi se gledalo bilo kojom ekonomskom teorijom, nije razumljivo zašto su u gradu koji gubi stanovništvo, u kojoj je sve više praznih prostora, ti prostori nedostižni, zašto imaju toliku vrijednost da se u njima ne može ništa ostvariti. To se na sjevernoj obali izrazito vidi. Možemo pričati  je li to državno ili gradsko, gdje je sustav odluka, ali činjenica je da na području sjeverne obale, pa na Muzilu, ali i određenim dijelovima grada postoje određeni monopoli koji dižu vrijednost zemljišta i prostora. Visina najma poslovnog prostora u Puli u odnosu na količinu praznih prostora je bizarna! Ako nema potražnje, čemu takve visoke cijene zakupa? To je ta teorija rente. Mislim da Pula posljednjih  20 godina talac politike rente, koja za posljedicu ima sve teži i skuplji život! Posao je ovdje sve teže obavljati, sve su skuplji servisi i usluge, bez da se za tu skupoću dobiva neka nova druga kvaliteta. Da, grad odumire, ali neovisno o tome monopol nad prostorom postoji. Tom monopolu i namjeni tog prostora nije važno koliko ljudi živi u Puli, kaže Jurcan.

"Uvijek se vraćam na jednu frazu iz urbanističkog plana iz 2007. godine gdje se u jednom poglavlju o stanovništvu piše: 'Stanovništvo može biti poticaj, ali i ograničavajući faktor u razvoju plana'. E sad, ako je stanovništvo ograničavajući faktor, pitanje je što je taj plan. Tu vidim razlog te prostorne i vremenske rupe zadnjih 20 godina. Kako to razriješiti bez promjene tog sustava 'rent kontrole? Moje osobno  mišljenje je da je to nemoguće. Da bi se izmijenio taj sustav nužni su ozbiljniji, radikalniji potezi gradske politike, poput puno ambicioznijeg zagovaranja prema državi da kao vlasnik tog prostora prepusti upravljanje gradu. Grad bi na račun toga morao ublažiti sustav 'rent kontrole', da ti prostori ne budu novi profitni prostori grada nego da budu  prostoru u kojim bi se mogao kompenzirati i balansirati nedostatak gradskog servisa i kvalitete gradskog života u ostatku Pule. Jer, što se tu sad dešava? Možda ovo nekome zvuči preapstraktno, no banalno rečeno, zadnjih 20 godina događa se, zapravo, ping-pong između države i grada tko će ekonomski eksploatirati određeni prostor. Grad bi htio eksploatirati prostor koji je u vlasništvu države, a država se onda pita zašto bi ga ustupila gradu ako ga ona sama može ekonomski eksploatirati. Natežu se, dakle, oko novca, a ne oko toga da, recimo, grad ima politiku 'ovdje želimo komunalno opremiti grad da imamo novu razinu života, a država to želi prodati'. Ne radi se o takvoj razlici u stajalištima, nastavio je Jurcan.

"Jedan je ekonomski problem što bi ljudi koji ovdje žive trebali raditi, a drugi, još i veći, koji nije samo pulski već se tiče čitavog kontinenta, jest taj da je sva ta silna stambena izgradnja tijekom 90-ih postala roba. Od stambene potrebe i stambenog prava, stan je postao ekonomska roba. Ima razmjensku vrijednost koja od tada vrtoglavo raste, ne samo u Puli. Gradovi općenito postaju sve više nepristupačni. Ekonomski  život je sve više neodrživ, kako u Puli, tako i u Parizu i Londonu. Gradovi postaju ekskluzivna mjesta, no s druge strane, ona su uvijek takva i bila. Spekulacije koje se danas događaju s rentanjem stanova vrlo su slične onima s početka 20. stoljeća", kaže on.

Inženjer Livio Nefat pitao je Jurcana što misli o projektu uvođenja prigradsko-gradskog tračničkog tramvajskog prometa, s jedne strane na dijagonali Fažana - Štinjan - Željeznički kolodvor - Riva - Pošta - tržnica - Pragrande - Camapanož - Medulin - Ližnjan, a s druge na na dijagonali Zračna luka - kolodvor - Riva - Muzil - lukobran.

- Ideja je genijalna, ali urbanizam zahtjeva društveni kontekst koji danas ne postoji. Urbanizam nije danas loš, njega danas nema! On je jednostavno disciplina koja je usko vezana uz industrijski razvoj  grada, Ona  koja je podupirala, oprostorila industrijskih razvoj grada. od sredine 19. stoljeća do 60-ih, 70-ih godina 20. stoljeća. Ako nema rasta, tu je urbanizam nemoćan. Ako nema planske ekonomije,  nemoćan je, ako nema centralizirane države, nemoćan je. Urbanizam jest praksa koja je puno toga stvorila, ali u datom kontekstu. Nije da su sada arhitekti planeri gluplji od onih onodobnih. No, to nije disciplina koja može rješavati današnjicu. Planirale su se 60-ih u Puli osi i transverzale, po kojima se željeznički kolodvor trebao izmjestiti na Pragrande, što je i logično, no u današnjem kontekstu kad je tržište deregulirano, vlasništvo privatizirano, stanovništvo depopulira i nema nikakve industrije, u prvi plan apsolutno dolazi individualno rješavanje prometa, dakle automobil, ili motor ili romobil, zaključio je Emil Jurcan.

Titov park