CEMENTARA GUŠI, GRBIN ŠUTI! "Malodobna kći požalila mi se prije spavanja na peckanje u grlu, a kad sam otvorio prozor..."

Problem s pulskom cementarom postoji desetljećima, no aktualna razina s koje nadležni ignoriraju ili umanjuju ogroman problem je poražavajuća.

Premda su se posljednjih dana, uz video svjedočenja stanara, užarile društvene mreže, pulske vlasti na čelu s gradonačelnikom Peđom Grbinom, ali i županijski Zavod za javno zdravstvo i dalje sramno šute i ne reagiraju na alarmantna svježa iskustva brojnih stanara Stoje koji, posebno noću i rano ujutro, osjećaju zdravstvene probleme, nepodnošljiv smrad i buku iz cementare Calucem, čiji je vlasnik španjolska obitelj Molins.

Nitko u ovoj tužnoj, ali i opasnoj priči nije protiv radnika cementare, uostalom pisali smo o njima detaljno kad su imali štrajk prije nešto više od dvije godine, kada su tražili povećanje svojih nimalo velikih plaća, tim više to nam je tada nemali broj radnika cementare istaknulo da je temperatura iz peći 1.600 Celzijevih stupnjeva (!), a da im je i problem udisanje prašine.

Zbog logike profita i moći ove korporacije (kojoj vlasti podilaze) vrijedi ponoviti ondašnju  izjavu Lučana Peršića, glavnog sindikalnog povjerenika i radnik cementare s tada 44 godine radnog staža, koji nam je, dok je tijekom štrajka na parkingu  6-7 šlepera pretežito njemačkih registracija čekalo ukrcaj raritetnog i jako traženog kalcijev-aluminatnog cementa, kazao da se "vrijednošću samo jedne cisterne može isplatiti mjesečno povećanje plaća 158 radnika cementare".

"Crni oblak dima, smrdi na plastiku. Užasno!"

Jučer smo objavili očitovanje uprave Calucema, koja negira prekomjerna zagađenja (njima ni smrad, ni dim iz dimnjaka ne dokazuju prekoračenje dopuštenih vrijednosti emisija), nakon čega smo ponovno otišli među ljude koji žive na 'prvoj liniji', kod 'barakera' u Lussijevoj, u Jeretovu, Osječku, Kochovu ulicu...

Gospođa Borka  iz Lussijeve ulice živi, kako nam kaže, u zadnjoj zgradi, odmah preko puta ulaza u cementaru.

Prije par dana, nastavlja, iz cementare je stvoren crni oblak dima.

- Osjetila se plastika. Užasno! Smrdjelo je i na trula jaja. Ne čujem dobro jer imam proteze u ušima, zato imam izražen njuh. Prošle godine dobila sam bolest pluća. Radila sam u praonici, pa je ili od udisanja tih deterdženata, ili od cementare, kaže nam ona.

Dijagonalno spram zgrade gospođe Borke, u Lussijevoj br. 1 jedna mlada gospođa kaže nam da ona ne osjeća ni dim ni smrad, možda i zato što im prozori, kaže, na drugoj strani zgrade, bez direktnog kontakta s cementarom.

Gospođa Mara i njena prijateljica Neda žive 50 godina u Jeretovoj odnosno Kochovoj ulici: jednoj spavaća soba, a drugoj balkon 'gleda' na cementaru.

Osjećaju zadnjih dana smrad po sumporu, na pokvarena jaja.

- Navikli smo ko magare na batine, šali se Neda, ali odmah ističe problem s pijeskom koji se nakuplja na njenom balkonu.

"Taj pijesak je iz cementare. Otkud će biti nego iz cementare. Imamo tu borove, i ja znam kad je peiud u pitanju, kad je to žuto i glatko. Ovo je hrapavo", pojašnjava Neda.

Lijevo gospođa Neda, desno gospođa Mara

"Bude ta maglica. Nije magla, a magla je", dodaje Neda.

- Nemamo ništa protiv radnika, neka rade i zarađuju plaće. Ono što mi možda najviše smeta je to što to nije naša, hrvatska cementara, a pitanje je što je uopće više naše, kaže ona

Ne vjeruju da će se ikad riješiti problem s cementarom. Na naše podsjećanje da je uprava Calucema svojedobno najavila da će do 2030. godine, a možda i ranije, umjesto sadašnjeg ugljena, početi kao gorimo koristiti plin, obje naše sugovornice ekspresno reagiraju: "Priče za malu djecu, pričam ti priču".

- Strani vlasnik nije došao ovdje da poboljša i nas unaprijedi, nego da zaradi profit, ističe gospođa Mara, podsjećajući da se već toliko vlasnika dosad promijenilo, a da cementara i dalje zagađuje.

Prije neki dan

Sudac Iztok Krbec, nekadašnji predsjednik Županijskog suda u Puli, 30 godina živi na Stoji. Kaže nam da je sada bolje stanje nego prije 30-ak godina, ali da ni sada nije dobro.

- Ima i prašine i dima. Lako za fizički vidljivo, ali pitanje je koliko nevidljivog udišemo, kaže on .

Dean iz Osječke ulice  br. 3, kaže nam: "Smrdi za poludjeti. Ali nema tu pomoći. Velika moć korporacije. Lova je u điru".

- Najgore je noću, smrdi po sumporu po kiselini. Zimi bar zatvoriš prozore, ali ljeti ih moraš otvoriti, pa su taj smrad i buka sa sparinom i vlagom grozni. A auto bude sav žut", dodaje  Dean. 

"Kad su život i zdravlje u pitanju, nema mjesta za kompromise!"

Pulski povjesničar dr. sc. Milan Radošević živi sa svojom obitelji u stanu u Osječkoj ulici, svega par stotina metara zračne linije udaljen od cementare.

- Pitanje štetnosti cementare za zdravlje stanovnika gradskih četvrti Sv. Polikarpa - Sisplac i Stoja, ali i šireg područja Pule, postoji zasigurno još od početaka njezina djelovanja. Ovoga listopada navršava se punih stotinu godina od pokretanja proizvodnje. Cijelo jedno stoljeće. Od rođenja, 1983. godine, živio sam u Jeretovoj ulici i dobro se sjećam naslaga fine prašine na prozorskim klupicama i automobilima parkiranima pred zgradom. Moj otac Ratko godinama se, kao novinar Glasa Istre, bavio tom važnom zdravstvenom temom, izvještavajući o svakodnevnim izazovima s kojima su se nosili stanovnici tog dijela Pule i zbog kojih su prosvjedovali, kaže Milan i nastavlja.

Milan Radošević - ili standardi ili preseljenje cementare

"No, eto, i nakon 40-ak godina medijskih pritisaka ostalo je još previše neodgovorenih pitanja. Stječe se dojam da se struku slabo ili gotovo nikako ne sluša te da ekonomski interesi prečesto dobivaju prednost pred zdravljem djece i ljudi koji ovdje žive".

- Nisam stručnjak za pitanja kvalitete zraka i ne želim se takvim predstavljati, ali kao stanovnik ovog dijela grada imam pravo pitati, upozoravati i očekivati jasne odgovore. Baš prije nekoliko dana, 13. rujna, malodobna kći požalila mi se prije spavanja na peckanje u grlu. Otvorio sam njezin prozor i odmah ga ponovno zatvorio zbog intenzivnog i neugodnog mirisa koji se osjećao u zraku. Ako je zrak takav da ga intenzivno osjećamo, da nas peče u grlu i da zbog njega zatvaramo prozore, onda nešto očito nije u redu, kaže Radošević.

- Mjerenja su pritom iznimno važna, ali jednako je važno što se mjeri, gdje, kada i koliko često te kako se dobiveni podaci tumače. Mjerni sustav mora služiti tome da takve pojave objasni i utvrdi njihove uzroke, a ne da ih se na temelju pojedinih pokazatelja relativizira.

- Razumijem da je Puli potrebna i industrija i da se ne možemo ograničiti samo na turizam. Iza te proizvodnje stoje radna mjesta i egzistencije ljudi i njihovih obitelji, što se mora uzeti u obzir. Mišljenja sam da se uz ozbiljan i društveno odgovoran pristup može i mora pronaći model koji će istodobno čuvati radna mjesta, ali i zdravlje ljudi i okoliš u kojem svi zajedno živimo, veli on.

- To prije svega znači temeljitu modernizaciju proizvodnje i primjenu tehnološki naprednijih i ekološki čišćih rješenja koja će zadovoljiti najviše okolišne i zdravstvene standarde. Ako se takvi standardi na sadašnjoj lokaciji ne mogu postići, onda se mora ozbiljno razmotriti i premještanje proizvodnje na drugu, primjereniju lokaciju.

Radošević na koncu ističe da je život ono najvrjednije,  i da bi borba za čišći okoliš trebala svima biti na prvome mjestu, iznad svih političkih i korporativnih interesa.

- Osobno smatram da politika, koja bi trebala zastupati javni interes, do sada nije dovoljno jasno iskomunicirala svoje stavove o tom pitanju. Kada su životna i zdravstvena pitanja u prvom planu, nema mjesta za kompromise. Nakon stotinu godina to bi već svima trebalo biti jasno, zaključio je Radošević.

Troje barakera: "U igri je velik profit"

Spuštamo se u kvart Barake, najbliži cementari, gdje nailazimo na troje susjeda. Stanuju u ulici Prilaz Barake, i to njih dvije skoro 50, a on 32 godine.

- Rompa i smrdi. Truju nas, pogotovo noću, kažu gotovo jednoglasno Anđela, Munevera i nijhov susjed, koji je htio ostati neimenovan.

Minutu prije susreta s njima našili smo u susjednoj Lussijevoj ulici na mladog 'barakera' koji nam je pak rekao da cementara 'brutalno zagađuje'  te da toliko smrdi da ne može vani staviti sušiti rublje, zbog čega je, veli, morao kupiti sušilicu.

Barakeri Anđela, Munevera i njihov susjed: "Truju nas, pogotovo noću"

- Čuješ miris od lijekova. Točno neki smrad kao od lijeka, kaže u nastavku Anđela.

- Sumpor je to, dodaje susjed.

- Od buke je gori taj smrad, nastavlja Anđela. 

Susjed se pita zašto se gradski uređaj, umjesto sadašnje lokacije kod Mjesnog odbora, ne premjesti i postavi tamo gdje cementara ispušta svoje plinove.

- I mjerni uređaj treba biti  naš, neovisan, da su podaci dostupni javnosti, kaže Munevera, dodajući da je zbog buke u šest sati ujutro već triput išla na ulaz u cementaru, gdje joj je čovjek rekao: "Ja sam tu samo portir".

Buka zna biti, dodaje susjed, i u 4 ujutro.

Svo troje ističu da je u igri veliki profit, a i da Grad dobiva sredstva od komunalne naknade, i da su to razlozi zašto se problem ne rješava.

- To Grad mora urgirati, možemo mi  lajati na mjesec. Dok se gradska vlast time ne pozabavi, nema tu kruha. Neka rade, ali nek' stave filtere, nek' nas ne truju sumporom, ističe susjed.

- Skinuli su dimnjak da ne vidimo dim, a sve nam je prašnjavo, i po prozorima, po autima, posvud, ljutito kaže gospođa Anđela.

"Lako za vidljivu prašinu, a što je s nevidljivom koju udišemo", dodaje gospođa Munevera.

- Noću oni to rade, kad ljudi spavaju. Isključe filtere i gotovo, zaključuje susjed.