Dr. Milan Radošević: "Pronašao sam dokument u Rimu koji potvrđuje svjedočanstvo Palmire Albanese da je Mussolini dobio dva šamara u Puli"

Gotovo pet mjeseci nakon krvavog Prvog maja na Portarati 1920. godine, kada je prvomajsku proslavu zasjenio isprovocirani sukob pulskoga radništva s karabinjerima i vojskom u kojem je živote izgubilo četiri civila različitih nacionalnosti, Mussolini je 21. rujna 1920. godine, prvi i, ne bez razloga jedini put posjetio Pulu.

- Pronašao sam u Rimu dokument u kojem civilni komesar piše da se dogodio "priprost napad protiv osobe Benita Mussolinija" nakon njegova izlaska iz kazališta. To se podudara sa svjedočanstvom Palmire Albanese iz 70-ih godina, kada je rekla da je osobno vidjela jednog muškarca, radnika koji mu je dao dvije triske. Tada se ispred kazališta okupio dobar dio pulskog radništva i rekao NE fašizmu, pune dvije godine prije njegova dolaska na vlast, kazao je sinoć u Domu antifašista povjesničar dr. sc. Milan Radošević u uvodu svog predavanja "Krvavi Prvi maj na Portarati 1920.“, zauzevši se za to da se taj događaj obilježi postavljanjem odgovarajuće ploče na kazalištu.

U novinskom tekstu iz 1977. dodat ćemo, Palmira Albanese, jedna iz skupine koja je organizirala demonstracije protiv Mussolinija, kazala je novinaru Armandu Černjulu: "Kada je Mussolini izašao iz kazališta, bila sam udaljena od njega možda desetak metara. Bio je uvjeren da će ga dočekati buran pljesak. Prevario se, jer ono što smo mu mi priredili, mislim da je rijetko gdje doživio. Ljudi su bili ogorčeni, pokazali su mu šake i vikali: “Dolje Mussolini!” Bivši učitelj uspio je promrmljati: “Cittadini di Pola” (Građani Pule)… ". Mahnuo je rukom kao da je želio zaustaviti negodovanje. To mu dakako nije uspjelo. A onda se dogodilo ono najvažnije: prišao mu je radnik koji je stajao veoma  blizu i prilijepio mu dvije snažne pljuske, a zatim nestao među mnoštvom. Mussolini se sav tresao od bijesa i požurio prema automobilu. Nikad u životu nije zaboravio pljuske koje je dobio u Puli. Zato u ovaj grad više nije dolazio”.

Perfidna provokacija

Vratimo se krvavom pulskom 1. maju 1920. godine, događaju koji će biti dijelom šire teme nove knjige dr. Radoševića, čija se objava očekuje najesen.

Svečano okupljanje u Radničkoj komori, jutro 1. svibnja 1920. (Povijesni i pomorskim muzej Istre)

Za razumijevanje ovog tragičnog događaja, kako kaže dr. Radošević, važno je podsjetiti na socijalno ekonomske prilike u Puli početkom 1920. godine.

Radna mjesta bila su nesigurna, u arsenalu su se dobivali otkazi, slabe plaće, atmosfera je bila sumorna, a sve uz nejasnu „sudbinu“ Istre.

Proslava 1. maja 1905. u Puli (PPMI)

Vrijeme je to radničkih nemira, valova prosvjeda, okupacije tvornica i pokušaja radničke samouprave.

Uzroci tih zbivanja bili su poratna nezaposlenost, inflacija, slabljenje lire, porast javnog duga, problemi restrukturiranja ratne industrije u civilnu i vezano za to demobilizaciju širokih razmjera, ali i utjecaj ideja Oktobarske revolucije.

Povjesničar dr. Milan Radošević (foto: Aleksej Orel)

Radošević je posebno istaknuo da je Radnička komora tada u Puli brojala čak 12.000 članova, a taj je broj bio bitno veći sa članovima obitelji organiziranih radnika kao i nezaposlenim radnicima. Radnička komora, na čelu s Josipom Podujom, zbog te je snage bila gotovo svojevrsna paralelna vlast u Puli, koju su morali uvažavati i, ispred vojnog zapovjedništva, admiral Simonetti i civilni komesar Oriolo.

Smrt multietničke Pule

Upravo su Simonetti, Oriolo i Poduje o prvom poratnom obilježavanju Praznika rada pregovarali u 7 sati ujutro 1. svibnja 1920., nakon čega je slijedilo okupljanje povorke ispred Radničke komore (nasuprot zgrade današnje Žute škole').

Tom prilikom govor je održao i predsjednik Radničke komore Josip Poduje (Pula, 3. studeni 1882. – Plitvice, 1. kolovoza 1946.) koji je bio i odgovorni urednik socijalističkih novina Il Proletario.

Njega su vlasti opisale, kako je Radošević naišao u arhivskim dokumentima,  riječima da je "opasan agitator, revolucionar s boljševičkim tendencijama; ima velik utjecaj na radničke mase Pule i okolice".

Raritetna fotografija - Josip Poduje

- Sliku Josipa Poduja našao sam u Slobodnoj Dalmaciji iz 1952. godine. Važna je jer do sada nigdje nije objavljena, iako Poduje ima svoju ulicu u Puli, kaže Radošević.

Nakon povorke gradom, umjesto da po dogovorenoj ruti skrenu u današnju Zagrebačku ulicu i nazad prema Radničkoj komori, ljudi pune Trg Portarata i namjeravaju prema vladajućima na Forumu.

Trenutak prije sukoba i tragedije, u 12 sati 1. svibnja 1920.

Ispred Zlatnih vrata, na najužem dijelu, na ulasku u Ulicu Sergijevaca, vojnici su priječili koloni put do Foruma. Gornja fotografija je dio arhiva Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Pule.

Dolazi do naguravanja s karabinjerima, psovki i prijetnji, da bi točno u 12 sati "netko iz mase zapucao dva puta u zrak". Uslijedilo je bacanje crjepova s krovova po karabinjerima i civilima. Autoblinda (oklopno vozilo) otvara paljbu, a potom i vojnici i karabinjeri.

Oklopni automobil/Autoblinda Lancia 1ZM (internet)

Tom, su prilikom poginuli mehaničar Francesco Sponza, Talijan  (21), radnik u Arsenalu Luigi Lebek, Čeh (20), slijepac, prosjak Giuseppe Merzliak, Hrvat (Josip Mrzljak) (54) i inženjer Odone Schmelzer, austrijski Nijemac.

Radošević smatra ovu tragediju simboličkom smrću multikulturalne Pule jer je radnicima bilo važnije izboriti se za svoja radna mjesta i plaće nego nacionalna pripadnost.

Gilda Udovičić

Među 30-ak ranjenih bila je i socijalistička heroina iz Pule Gilda Udovičić, kojoj je nakon ranjavanja amputirana noga.

Nedodirljivi fašist Mario Mozzatto

Il Proletario prokazao je fašistu Marija Mozatta da je on pucao u civile te “nosio vojnu uniformu unatoč tome što je civil i koji bi trebao biti subjekt civilnoga sudstva”. Taj talijanski dobrovoljac, potporučnik 7. pukovnije planinskog pješaštva, ratni heroj, u jesen 1919. u Puli vodio je  „tajnu” regrutaciju legionara i slao ih D’Annunziju u Rijeku.

Mozzatto je bio među osnivačima Fascija u Puli 9. lipnja 1920., a koji je službeno osnovan 12. srpnja 1920., a on i dočekuje Mussolinija u Puli 21. rujna 1920. godine.

Tko je isprovocirao paljbu karabinjera?

Giuseppe Ajroldi, prefekturni povjerenik i voditelj istrage zaključio je: "Čin koji je sasvim sigurno bio vrlo važan, ako ne i presudan za kritičnu situaciju, potrebno je pripisati prigodnoj i perfidnoj osobnoj odluci nekolicine koja je nastala na licu mjesta dok je neko vrijeme trajalo naguravanje između mnoštva i oružane sile".

- Ovdje ključna riječ 'perfidna', kaže Radošević, jer neće netko bacati crjepove da bi masa mogla proći dalje do Foruma, nego je htio da vojska, karabinjeri počnu s paljbom i donesu velike gubitke socijalistima i članovima Radničke komore.

Ranjeni u pulskoj bolnici

- Može se svakako isključiti teza o planiranom napadu socijalista/radnika. Svaki osrednji vojni taktičar reći će da je to najgora moguća pozicija gdje bi se masa mogla sukobiti s vojskom. Jer, vojska je branila vrlo uzak prolaz. Tu bi vojska mogla napraviti velike gubitke i socijalisti sigurno nisu htjeli namjerno isprovocirati sukob s karabinjerima. Da su htjeli, mogli su izabrati neku drugu lokaciju, veli Radošević.

Uz više novinskih i povjesničarskih izvora o fašistima kao provokatorima koji su isprovocirali pucnjavu, tu je i izjava Giacoma Scottija iz 1974. godine: "Nekolicina skvadrista koje je kasnije radništvo jasno identificiralo (nikad kažnjeni od vlasti), sakrili se na tavanu kuće smještene u lijevom kutu Slavoluka Sergijevaca, a drugi su se popeli na krov".

Optužba Radničke komore: Provokatori su članovi Fascio 'Giovanni Grion'

Osobe bliske Radničkoj komori proširile glas kako su crjepove na trupe bacali članovi društva  Fascio nazionalista 'Giovanni Grion'.

No, civilni komesar proveo je istragu i krivnju usmjerio na tri člana socijalističke stranke kao i Radničke komore (Gualtiero Križ, Antonio Rovis i Giuseppe Puptsch), no oni su oslobođeni optužbi.

Arhiv Stanka Guština

Tko je onda bacao te crijepove?

Tog dana uhićeno je 14 radnika iz mase koji su zatim transferirani u tršćanski zatvor Gesuiti. Među njima je bio i enigmatični 20-godišnji Puljanin Carlo Giotta, za kojeg su četvorica karabinjera zapisala slijedeće: "Uprljan krvlju koja nije bila njegova, spuštao se s tavanskoga prostora jedne kuće s koje su bili bacani crjepovi. Bio je prljav od paučina i poderanih hlača; to dokazuje da se popeo na krov".

- Međutim, Giotta se ne spominje u dnevnom tisku, među uhićenima, totalno je nestao s radara, nema ga među optuženima u Trstu, nigdje. Čovjek je ispario. Je li uopće postojao? Našao sam ga u župnim knjigama, rođen je 1900.) , kasnije je emigrirao kao ezul u Trst.

Sprovod 3. 5. 1920. (PPMI)

Sprovod žrtava krvavog 1. maja bio je impozantan, prisustvovalo mu je, po nekim procjenama, i do 15 tisuća ljudi, iako je službena brojka navodila sedam tisuća.

Između dva rata nije se obilježavao 1. maj, a susretljivošću Povijesnog i pomorskog muzeja  Istre dolje u nastavku objavljujemo fotografiju s prve poslijeratne proslave 1. maja 1946.,  također na Portarati, s pogledom na zgrade iza Zlatnih vrata, s čijeg su vrha 26 godina ranije bačeni crijepovi potaknuli tragični događaj koji je do danas, 102 godine kasnije, ostao dio kolektivne pulske memorije.