Drago Hedl: "U Istri nije baš tako idilično kako nam se s IDS-om činilo, iza fasade borbe za antifašizam kupovala su se cijela sela!"

Sjećam se jedne njegove izjave: "Strah je najstarija emocija, starija od ljubavi".

Drago Hedl autor je niza istraživačkih tekstova o ratnim zločinima u Hrvatskoj u Domovinskom ratu, ali i o drugim kriminalnim aferama koje su potresale Hrvatsku.

Za svoj novinarski rad dobio je niz priznanja u Hrvatskoj, Knightovu međunarodnu nagradu koju dodjeljuje International Center for Journalists, kao i SEEM-ovog priznanja dr Erhard Busek.

On sam najboljim dijelom svoje skoro 50-godišnje novinarske karijere smatra svoje višegodišnje pisanje za Feral.

Objavio je više knjiga, romana, a nedavno i zbirku kolumni "77 tužnih humoreski za ugodno poslijepodne" koju je u petak predstavio pulskoj publici u Rojcu.

Tijekom subotnjeg jutra razgovarali smo s njim na Verudeli. Znajući da mu je puna kapa Branimira Glavaša, o dotičnom ga ništa nismo pitali, osim što ovdje ponavljamo lucidnu Hedlovu doskočicu o Glavašu kao 'bivšem ratnom zločincu'. 

Nismo puno govorili ni o svježe prikazanoj kriminalističkoj seriji "Šutnja" koja je bazirana prema Hedlovim romanima "Izborna šutnja", "Ispovjedna tajna" i "Kijevska piletina" u kojima priča o dječjoj prostituciji i trgovini bijelim robljem, istinitim događajima koji su se zbili u Osijeku početkom 2010. godine.

Pričali smo najviše o novinarstvu i novinarima, a tako najviše o našoj stvarnosti.

Kao i Viktor Ivančić, i on razlikuje istraživačko od 'istražnog' novinarstva u kojem paraobavještajne skupine ili stranačke frakcije doturaju novinaru odabrane dokumente kontra konkurenata, pružajući mu nakon objave lažan osjećaj slave, a samima sebi ostvarenje mračnih ciljeva.

Nismo preskočili u razgovoru IDS-ovu vladavinu i žilav mit ljevice i mnogih novinara u ostatku Hrvatske o idiličnoj Istri, a dotakli smo se i složenosti ocjenjivanja Plenkovićeve vladavine nakon što je u stranci uklonio radikalne desne frakcije.

Tiskana izdanja novina se postupno gase. Na Kosovu je svih pet dnevnih novina prešlo na online, a kod nas tisak i nema previše smisla osim da zadrže starije čitatelje. Kako doživljavate to urušavanje ili tehnološki nestanak novina? Osim šarma, užitka čitanja papirnatog izdanja, važne su i zbog pažljivog čitanja ozbiljnijih tekstova.

Ja sam vam odrastao uz tiskana izdanja i bilo mi je nezamislivo jutro bez novina, bez šuštanja papira. Imao sam naviku, kao i mnogi drugi, da čitam novine od zadnje stranice prema naprijed.

Zanimljivije, sport, crna kronika.

Da, obično su prave stvari na kraju. Sentimentalno sam vezan uz novine, uz tiskana izdanja, no moram priznati da danas nisam redoviti čitatelj tiskanih izdanja novina. Najveći dio informacija koje čitam primam putem portala, jer je to nevjerojatno praktičnije, ali ne samo to. Nažalost, kad se novine pojave na kioscima, one su stari proizvod. Kada uz kavu u sedam ujutro čitate novine, vi čitate stare vijesti.

A opet, u novini su nekad bili ozbiljni tekstovi, vrijedne analize, komentari koje su prema nekim medijskim stručnjacima trebali spasiti novinu.

Slažem se. Mislim da će novine ipak opstati ukoliko budu našle formu koja će se razlikovati od površnosti mnogih portala. Nažalost, vidimo koliko je površnoga u medijskom prostoru, kolika je ta žurba da budete prvi  - da budete aktualni, da budete što se kaže 'uživo', riječ koja se često upotrebljava na portalima - nažalost površna. Mogli bismo sada nabrajati ne desetke primjera koliko je ta žurba zapravo naštetila novinarstvu s obzirom na to da su se objavljivale stvari koje nisu bile provjerene. Novina u tiskanom izdanju mogla bi opstati ukoliko se bude više bavila analizama, komentarima, koja bi našla krug čitatelja koji žele podrobniju, kvalitetniju i opsežniju informaciju.

Drago Hedl u pulskom Rojcu

Neće li to opet biti samo za elitnu, obrazovanu publiku? Želim  reći da je novinarstvo s pojavom interneta i društvenih mreža izgubilo poodavno tu edukativnu ulogu. Nove generacija, a sada je tu nekoliko generacija u zadnjih 20-ak godina imaju posve drugačiji mentalni sklop; nemaju koncentraciju čitati dulje od naslova i komentara.

Upravo je dio portala, iako i sam radim za portal (Telegram, op.a.), pridonio tome da te informacije budu sažete, kratke. Jer, teško je skrolati na mobitelu tekst od osam ili deset kartica, Naprosto je to nepregledno i teško čitljivo. S novinama je drugačije, pročitate, presavijete, ostavite pa se vratite. Mislim da bi tu trebale pomoći države u smislu da se tiskana novina sačuva kao kulturna civilizacijska baština. Bojim se da ćemo bez tiskanih novina otiići u još veću površnost, u još veće skraćivanje sadržaja. Čini mi se da je osnovni smisao postojanja  mnogih portala je u tome da ima što više klikova, lajkova. Jer, naravno, to se onda bilježi na Googleu, a onda naravno i u broju dobivenih oglasa.

Na stranu sad pogubni utjecaj vlasti, posebno u lokalnim sredinama na autonomiju medija, htio bih vas pitati za odnos točnije diktat vlasnika medija  prema svojim novinarima. Sjećam se kad je pokojni Predrag Lucić govorio da je novinarstvo još prije 20-ak godina umrlo jer je glavni urednik prestao biti predstavnikom redakcije, a postao glasnogovornik ili poluga vlasnika, koji se najčešće, vidimo to i danas, ne bavi novinarstvom nego nekretninama, turizmom, energijom.

Da, ima primjera s terena koje to ilustriraju. Kod nas se događa neobična situacija da su se u mnogim medijima pojavili ljudi koji s medijima nemaju nikakve veze, osim dakako veze da su shvatili snagu medija koja im može poslužiti za neke njihove poslovne interese. To je po meni bio razlog da su neki ljudi kupili medije u Hrvatskoj, i to ne baš male medije. S druge strane, imate nedovoljnu transparentnost tko su zapravo vlasnici medija. Uza sve zakonske odredbe, i dan danas ne možete biti sigurni tko je uistinu vlasnik medija.

Neki fond.

Da, fond s Djevičanskih otoka. Činjenica je da su glavni urednici kao direktori neke tvrtke čiji se vlasnik ne želi baviti svim poslovima pa ima tog direktora.

Tehničkog direktora?

Da, tako je nažalost u nekim redakcijama u kojima su glavni urednici produžena ruka interesa vlasnika, a nisu spona s novinarima, nisu dio redakcije, u smislu zajedničkog funkcioniranja.

A posebno nije tu da bi štitio profesionalnu autonomiju redakcije, što bi mu trebao biti osnovni cilj.

Upravo to. Mislim da je Predrag, moj dragi prijatelj s kojim sam godinama surađivao i kojeg nažalost nema više među nama, dobro to shvatio i locirao. Ja sam imao tu sreću da sam najbolji dio karijere radio u Feralu, gdje smo mi praktički bili samoupravljači, suvlasnici samog medija.

Pisali ste i za Jutarnji list. Jeste li tamo imali potpunu autonomiju? Pitam vas to jer mi tamo, iskreno, nekako niste spadali. Za tadašnjim vlasnikom Ninom Pavićem vukle su se afere. Ako se sjećate samo afere sa SMS-ovima između tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, Nina Pavića i pokojnog Ive Pukanića, nije mi to baš izgledalo niti novinarski, niti zakonito.

- Ja sam u Jutarnjem listu uistinu imao veliku autonomiju. Moram reći da nisam imao ikakvih problema u smislu predlaganja tema ili u smislu da bi netko intervenirao u tekst. To se nije događalo. Ne znam kakva su iskustva imali druge kolege, ali moja su bila dobra. Ja sam imao možda tu sreću, a na sličan sam način radio u Feralu; bio sam naime dislociran od redakcije. Otišao bih u redakciju u Zagreb jedanput ili dvaput mjesečno. No, mislim da sam imao priliku objaviti neke vrlo osjetljive tekstove koje su izazvale veliku buru u javnosti. Posjetio bih samo na serijal tekstova  o maloljetničkoj prostituciji u Osijeku koji je izazvao veliko zanimanje u javnosti i odjek u svim medijima.

I u krim seriji.

Da, i u seriji, a prethodno u mojim romanima. Nitko mi nije rekao 'ne možeš ovo,', 'ne možeš ono'. Imao sam i tu privilegiju da su me slali na neke važne događaje. Dosta sam poslova radio iz Beograda, iz Bosne, prihvatili su i moje reportaže. Uvijek sam bio sklon okušati se u reportaži koja se smatra 'kraljicom novinarstva', možda zato što sam uvijek bio blizak književnom izričaju. Mislim da svaki novinar ima priliku pokušati izboriti se za svoj status u redakciji. Ako pristane na to da mu urednik kaže 'ovo ne bi trebalo ići', otvorio je put tome da ga se tretira na način 'čuj stari, ti znaš gdje su tvoji okviri unutar kojih možeš raditi'.

Koliko je književnost u vašem slučaju bijeg od novinarstva, u kojem sam autor zaboravlja što je jučer napisao. Koliko je taj zov književnosti tu zbog želje da se, ne u egoističnom smislu, ostavi neki trajniji trag od novinskog teksta?

Gledajte, korice knjige su puno tvrđe od korica novina. Knjige nekako ostaju, netko ih stavi u regal, završe u nekoj knjižnici. Nažalost, tekst u dnevnoj novini traje jedan dan, a kako je sve digitalizirano, završe u nekakvom obliku. Možda je želja za stvaranjem knjige podsvjesna  želja autora da malo dulje traje u odnosu na životni vijek. Ja sam svoju prvu knjigu, zbirku kratkih priča "Smijeh na kiši" napisao kad mi je bilo 19 godina. Tada sam bio zaražen Hemingwayom. Kad je danas čitam ,vidim koliko sam imitirao njegov način pisanja, kratke rečenice, dijaloge, sve ono što krasi Hemingwaya. Tu sam počeo, a kad sam krenuo u novinarske vode, to je ostalo po strani; nije bilo vremena za istodobno pisanje novinskih tekstova i knjiga. No, kasnije, kako je vrijeme odmicalo, a ja imao želju da nastavim s književnim radom, napisao sam prvi roman 'Donjodravska obala". Shvatio sam da vi u književnosti možete činiti ono što u novinarstvu ne možete. Možete mijenjati priče, dodavati nešto što će priču učiniti atraktivnijom i što bi vam na neki način vama omogućilo da zadovoljite pravdu u tom svom romanu, a što ne možete u novinskom tekstu.

A da ne završite na sudu.

Da, mada možete i zbog knjige završiti na sudu. Zato napišete ono 'svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajnima je slučajna'. Međutim, meni je bilo drago da je taj roman na neki način bila, ajmo to reći malo grubo, moja osveta prema onima koje nije sustigla nikakva kazna, a sudjelovali su u stvarima zbog kojih su trebali završiti u zatvoru.

Vratimo se istraživačkom novinarstvu. Što su  po vama, osim hrabrosti, ključne odlike istraživačkog novinara?

To je jedan mukotrpan posao zbog toga jer vam treba vremena da biste neku priču obradili od početka do kraja, a limitirani ste vremenom koje vam je redakcija dala na raspolaganje. Danas su redakcije siromašne i teško je nekom uredniku reći: 'slušaj, imaš tjedan dana, ili 15 dana' za tu priču.

Ima maksimalno dva dana.

Zajedno s putovanjem, iako je danas sve manje i putovanja, jer se sve rješava mobitelima, mejlom ili putem društvenih mreža. Drugi problem je taj što kao novinar nemate one alate koje imaju službe koje bi se trebale baviti više onime čime se više bave novinari - više nego Državno odvjetništvo ili policija. Novinari su otkrili daleko više slučajeva kriminala i korupcije nego što su to učinile 'institucije koje rade svoj posao'.

Iako su one to znale.

Znale su naravno, samo su to držale u ladicama. I onda kad to ispliva na površinu, kad se pojavi u novinama, onda ih afera lagano dovodi u nelagodu pa nešto moraju učiniti, mada su naravno sve to znale bolje od nas novinara. Da nije bilo novinara i istraživačkih priča, siguran sam da bi danas još uvijek imali neke ministre na položajima koje su morali napustiti baš zbog novinarskih tekstova. Mislim da su novinari, što naravno premijer neće nikada priznati, čak i više kadrovirali nego sam premijer. On naravno neće tako reći, on uvijek staje u njihovu zaštitu, ali na kraju ih ipak promjeni, kada uslijedi taj, po meni, pozitivan pritisak.

Kako biste ocijenili Plenkovićevu vladavinu? Ljevica često paušalno i uvredljivo kritizira Plenkovića, no on je u ožujku 2020. uklonio na saboru HDZ-a zadnje ostake radikalno  desne frakcije, Vasu Brkića i druge, nakon što je Karamarko već bio smijenjen. Koliko je Plenković zaslužan za pacifikaciju društva, iako se do danas nije jasno odredio, a kamoli zakonski zabranio ustaški pozdrav 'Za dom spremni'.

- Ja mu ne bih dao neku vrlo nisku, vrlo lošu ocjenu. Učinio je određeni pomak, mada mislim da on, preuzimajući stranku, nije možda do kraja znao u što ulazi. To je velika stranka, tu su interesi još veći i tu je jedna šarolika ekipa ljudi i u čijoj se ideološkoj lepezi mogu naći ljudi koji bi sutra mogli biti u nekoj stranci ljevice, a neki i u gotovo ekstremnoj desnoj stranci. On je tu dosta taktizirao, pažljivo odvagivao što mu neki potez može donijeti, posebno ako se riješi nekih ljudi. Bio je oprezan, ali je učinio koliko-toliko da malo umije lice HDZ-a i da mu da europski konzervativniji štih. Mada je, naravno, mogao učiniti puno više. Ponekad je iritantno to njegovo taktiziranje, oklijevanje i te diplomatske rukavice u kojima se on dobro osjeća, sigurnije nego da stvari dodiruje golim rukama. Iritantna je i količina bahatosti, jedna količina nadmenosti spram sugovornika koji mu, po njegovoj procjeni, nisu ni do koljena ili čak do gležnja. U ovih šest-sedam godina njegove vlasti ne može mu se dati neka vrlo niska ocjena. Ja osobno dao bih mu trojku, a to je zlatna sredina pa mislim da može biti zadovoljan.

Istra se u redovima ljevice kroz Tuđmanove 90-te doživljavala u ostalom dijelu Hrvatska kao idilična sredina zbog IDS-ovog nominalnog zauzimanja za antifašizam. IDS je dobio tada kredit koji se produljio na 30-ak godina, dok je paralelno i u Istri bilo zemljišnih afera IDS-ovih lidera, a koje nisu medijski prelazile Učku, a da ne govorimo o IDS-ovom pogubnom utjecaju na lokalne medije. Ulazio sam u rasprave s tim tvrdokornim ljevičarima novinarima, jer bi kod njih prevladao ideološki moment, kao ipak su to 'naši'. No, nisu se baš pokazali 'našim', što se pokazalo prošle godine IDS-ovim izbornim gubitkom Pule i još nekoliko važnih istarskih gradova.

IDS je meni, koji sam lijevo orijentiran, u početku imponirao jer je bio čvrsto uz antifašizam, a koji je u Hrvatskoj na ružan način maknut s javne scene. Partizani su postali komunisti, zločinci, Tito je postao najveći zločinac u povijesti čovječanstva. No, činjenica je da - kada se dugo bude na vlasti, uz činjenicu da svaka vlast kvari, a pogotovo kada dugo traje i kada je apsolutna - ta oštrica nažalost otupi i krene se u drugu priču o kojoj vi govorite, za koju smo i mi sada postali svjesni: da u Istri nije baš tako idilično kako se činilo, i da su se iza te fasade borbe za lijevu opciju, antifašizam i sve što se smatra progresivnim, vodile raznorazne kupovine cijelih sela u Istri, velike zemljišne transakcije s obzirom na to da je Istra turistički iznimno uspješna i atraktivna. Naravno da su se tu mnogi apetiti otvorili. S druge strane, prošlogodišnji otkazi novinarima u Glasu Istre koji su završili na cesti jedna su ružna mrlja za koje sigurno IDS ne može reći da u tome nije sudjelovao, bilo pasivno, bilo čak i aktivno.