Funkcija javna, plaća bajna, a poslovi tajni. Dosta je bilo!

Čelnici istarskih jedinica lokalne samouprave, kao i ravnatelji i direktori državnih, županijskih i lokalnih institucija i tvrtki, nisu navikli da im novinari postavljaju ikakva, a posebno kritička pitanja o njihovom radu. Evo nekoliko primjera.

Slučaj prvi: Načelnik općine Tar Vabriga Nivio Stojnić, već nam mjesec dana ne želi odgovoriti na koji je način svojoj 75-godišnjoj majci za pet vila s bazenom izdao građevinske dozvole i obračunao komunalni doprinos. Štoviše, na sastanak s novinarima poslao je zaštitara sa zadatkom da mobitelom snima što to novinari rade i pitaju.

Zakoni nalažu da se javni dužnosnici moraju transparentno očitovati na legitimna novinarska pitanja. Dokumentacija o dozvolama i doprinosima pripada među javne dokumente i Stojnić će ju, prije ili kasnije, morati pokazati javnosti. Ili nadležnim institucijama.

Slučaj drugi: ravnatelj Lučke uprave Dalibor Brnos na novinarsko pitanje zašto se za halu od 335 kvadrata u pulskoj Slobodnoj zoni ne plaća zakonom propisana koncesija, odgovara da se nema namjeru baviti novinarskim poslom.

Dakle, Brnos i oni koji su ga postavili ne žele da javnost sazna što se događa iza arsenalskih zidina. Brnos prima veliku plaću iz blagajne koju pune građani, ali gnuša se ideje da tim istim građanima odgovori obavlja li svoj posao dobro i po zakonu.

Slučaj treći: iza tih istih austro-ugarskih zidina direktor Uljanika Samir Hadžić ne želi reći imena kooperantskih tvrtki s kojima poduzeće, financirano javnim novcem, surađuje.

Ne želi reći ni koje je članove bivše uprave zaposlio preko tih misterioznih kooperantskih tvrtki. U isto vrijeme stotine radnika zapošljava bez natječaja po kriterijima koje zna samo on.

Bilo bi to normalno u privatnoj firmi, ali ako se spašavanje Uljanika plaća javnim novcem, onda javnost ima pravo znati tko se i kako zapošljava.

Uljanik je propao upravo zato jer nikad nismo znali što se iza zidina događa. Sada ponovno upucavamo desetine milijuna javnog novca, a Hadžiću bi, kao, glede poslovanja, trebali vjerovati na riječ i ništa ne pitati.

Slučaj četvrti: predsjednica pulskog Gradskog vijeća Dušica Radojčić kaže da ne zna što se zbiva s Muzilom i hoće li, i kada, postati dostupan građanima.

Grad je formirao stručnu grupu o budućoj namjeni područja koje zauzima petinu grada, ali grupa se više ne sastaje. Radojčić sugerira da se po pitanju Muzila nešto čudno zbiva na relaciji gradonačelnik Zoričić i država, čitaj HDZ.

Gradonačelnik odgovara da se po tom pitanju ne događa ništa i da se on i dalje zauzima da Muzil postane dostupan građanima.

Međutim, novinarskim radom otkrivamo da se ipak nešto zbiva. O Muzilu i drugim dijelovima Brijuni Rivijere na području Pule pregovara se s investitorima, ali ne zna se s kojima.

Onaj koji to zna je Ivica Butorac, direktor Brijuni Rivijere, ali on o tome ne želi pričati i novinarki koja mu se obratila - spušta slušalicu!

Dakle, pulski čelnici izabrani na izborima nemaju informacije što nam se sprema na Muzilu, a nižerangirani lokalni političar, postavljen od čelnika istarskog HDZ-a, zna, ali ne želi reći.

Odgovor zna i njegov kolega HDZ-ovac Marsel Medak iz Bjelovara kojeg je državna vlast postavila na čelo Nadzornog odbora Brijuni Rivijere. Zna ga i Slavko Fornažar, ugostitelj iz Poreča, koji je u Nadzorni odbor Brijuni Rivijere postavljen po političkom ključu kada je u državi na vlasti bio HNS. Oni znaju, ali ne žele reći, pa novinarku upućuju na Butorca koji na bilo kakvo pitanje oko Muzila - spušta slušalicu.

Ovakva istarska paradigma mora se mijenjati. Javnost predstavljaju novinari, a izostanu li i dalje svjetla javnosti, u mraku ove naše uhljebničke baruštine nastavit će uspijevati samo - korupcija.