Gradonačelnik Buzeta Damir Kajin uputio otvoreno pismo vijećnicima Skupštine Istarske županije i Grada Pule

Uoči zajedničke sjednice županijske skupštine i Grada Pule o Kaštijunu, gradonačelnik Buzeta Damir Kajin uputio je otvoreno pismo naslovljeno na predsjednika Skupštine Istarske županije Valtera Flega i predsjednika Gradskog vijeća Grad Pule Valtera Boljunčića. 

U uvodu navodi da je Buzet u sustav Kaštijuna ušao kao ravnopravni suvlasnik. Kao dio zajedničkog županijskog projekta, izgrađenog europskim novcem, za sve građane Istre. Napominje da su napravili sve što je zakon od njih tražio. I više od toga. Jedini.

- Osim sve druge reciklaže, smeđu kantu za biootpad uveli smo još 2023. godine, na području cijeloga urbanijeg dijela grada, a kompostere koje dijelimo 20 godina, ne treba ni spominjati. Dok drugi još provode neke pilot-projekte, mi više nemamo što  uvoditi. Već 2023. odvajali smo 56 posto otpada, a već 2024. više od 60 posto. Županijski prosjek je 37 posto, napisao je Kajin.

A znate što to znači za Buzet?, retorički se zapitao te dodao da je Buzet brdsko-planinski kraj, s raštrkanim naseljima, velikim udaljenostima i visokim troškovima prikupljanja. Za predaju reciklabilnog otpada nakon javne nabave uglavnom plaća najviše cijene - jer smo mali i tržištu nezanimljivi. Dakle, radimo više, odvajamo više, plaćamo više. A onda nas se još dodatno kažnjava. Ovdje, u našoj Istri, napisao je Kajin.

Već tri godine vodimo sudski spor s Kaštijunom nastavlja u otvorenom pismu Kajin te pojašnjava da je to zato što odbijaju prihvatiti logiku po kojoj jedan stvara trošak, a drugi ga plaća.

Naime, prema službenim podacima Ministarstva, nastavio je, Buzet je te prve sporne godine 2023. bio jedini grad u Istarskoj županiji koji nije prekoračio zakonski dopuštenu količinu miješanog komunalnog otpada i nije platio kaznu – tzv., poticajnu naknadu. Istra je iste godine Kaštijunu predala više od 16.700 tona miješanog komunalnog otpada iznad zakonski dopuštenih količina. Slično je bilo i sljedeće godine, tvrdi Kajin.

- To je daleko više od svih „viškova“ koje Kaštijun nije mogao obraditi i koje je po višestruko većoj cijeni slao izvan županije. Da su svi radili sve što je zakon tražio, kao što je Buzet, tih viškova ne bi bilo. Usudio bih se reći - ne bi bilo ni tolikog smrada, ni problema s kvalitetom goriva iz otpada, ni tolikih dodatnih troškova, kaže Kajin.

Navodi nadalje da Kaštijun od 2023. godine fakturira 146 eura po toni, još 6,60 eura za prijevoz, kažu premalo – gubitci su tu..., pa za sljedeću godinu najavljuje se čak 220 eura po toni. Za usporedbu, na Marišćini cijena iznosi 114,94 eura, bez dodatne naplate prijevoza, napisao je.

Pa vas pitam: zašto bi jedan Buzet, zašto bi naši Ćići, Bazgoni, plaćali povećane troškove prijevoza i obrade otpada koji nastaje npr. na kruzerima, u velikim kampovima i na festivalima na obali? Tko od toga zarađuje? Buzet sigurno ne. Mi nemamo kruzere. Nemamo velike turističke komplekse. Ali imamo račun koji bi po toj logici – svima ista cijena bez obzira tko je troškove stvorio - trebali platiti, napisao je Kajin.

Nastavak otvorenog pisma prenosimo u cijelosti:

'I opet će nam bez previše razmišljanja reći: Ali cijena mora biti jednaka za sve..! U redu. Ali onda neka budu jednaki i uvjeti, obveze i rezultati odvajanja.

Ne može jedan grad ulagati u odvajanje i snositi njegove ogromne troškove, a drugi puno manje i  predavati velike količine miješanog otpada, pa da na kraju svi plaćaju posljedice. Jer je u pravilu, predaja reciklaže na zbrinjavanje skuplja od predaje miješanog komunalnog otpada Kaštijunu, a treba to i posebno skupiti.

Prema službenim podacima Ministarstva za 2024., Istra proizvodi 736 kilograma komunalnog otpada po stanovniku, a hrvatski prosjek je 486 kilograma.

Čak 32,7 posto ukupnog istarskog komunalnog otpada nastaje zbog turizma – gotovo svaka treća tona!

Istra pritom proizvodi više otpada iz turizma nego bilo koja druga hrvatska županija.

A povećane troškove tog sustava trebali bi jednako snositi i oni koji od turizma žive i oni koji od njega nemaju gotovo nikakve koristi, a odvajaju više od 60 posto svog otpada? 

I još nešto. Buzet nije neplatiša. Nesporni dio cijene uredno plaćamo. Sporimo samo razliku koju smatramo neopravdanom. Prvostupanjsku presudu dobili smo. Predmet je sada na Visokom trgovačkom sudu. Ali od načela da svatko treba odgovarati za trošak koji stvara ne mislimo odustati. 

A sada nekoliko riječi o Holcimu.

Ovdje moramo biti ozbiljni i dosljedni. Ne bi trebao biti problem u tome što cementara koristi otpad kao gorivo. Problem je kakav otpad koristi, odakle dolazi i pod kakvom se kontrolom obrađuje. O tome moraju odlučivati struka, propisi i rezultati mjerenja, a ne političke parole. Korado Korlević nedavno je rekao da je slučaj gospićkog otpada „tratinčica” u usporedbi s Kaštijunom. I nije teško razumjeti zašto.

Raspravljamo o 300 tona otpada iz Gospića, a na Kaštijunu stoji oko 37.000 bala goriva iz otpada koje se godinama gomilaju. Pa gdje je tu odgovornost?

Taj projekt gradili smo europskim novcem. Već je ugovorom o sufinanciranju Kaštijuna predviđeno da se gorivo iz otpada zbrinjava u cementarama.

Ne možemo danas trebati cementaru, a sutra se praviti da nam ne treba. A zašto Kaštijunove bale nisu završile ondje? Zato što proizvedeno gorivo nije bilo odgovarajuće kvalitete, među ostalim i zbog nedovoljnog odvajanja otpada. I opet se vraćamo na početak.

Netko ne odvaja dovoljno, gorivo je loše, bale se gomilaju, a njihov odvoz i zbrinjavanje izvan Hrvatske ponovno plaćaju svi. Holcim danas, prema vlastitim podacima, godišnje energetski oporabi oko 50.000 tona otpada iz Hrvatske i inozemstva, a s Kaštijuna je ove godine preuzeo oko 3.000 tona.

Moj je stav jednostavan.

Ako naše gorivo iz otpada zadovoljava sve propisane uvjete, prednost bi moralo imati ono iz Istre. Prvo naš otpad, pa onda tuđi.

Ali kada govorimo o gospićkom otpadu, postavlja se i pitanje transparentnosti.

Vlada je odlučila da ide u Holcim i Nexe. Ova Skupština zauzela je drukčije stajalište. A otpad je ipak završio u Pazinu, u Sekundaru.

Holcim je preko Geocyclea suvlasnik Sekundara, a postoji i upravljačka povezanost tih društava. Ista osoba, gospodin Mirković, član je uprave Holcima Hrvatska, predsjednik uprave Geocyclea i član uprave Sekundara. Dakle, ne radi se samo o vlasničkoj, nego i o upravljačkoj povezanosti, odnosno o vođenju poslovanja sva tri društva.

Nadalje, ako je gospićki otpad, kako se tvrdilo, jednak gorivu koje cementara svakodnevno koristi, zašto ga je trebalo voziti u Pazin i miješati?

Koliko je otpada stiglo? Što je s njime učinjeno? Gdje je završio? Kakvi su rezultati mjerenja? To su pitanja na koja javnost zaslužuje odgovore.

Ljudi na Labinštini žive uz cementaru gotovo stotinu godina. Njihovu zabrinutost treba poštovati. Ali treba reći i nešto drugo: Istra ne može živjeti samo od turizma, a svaku industriju promatrati kao smetnju. Turizam nam donosi prihod, radna mjesta i razvoj. Ali donosi i gotovo trećinu otpada. Ne možemo htjeti turizam, odbijati industriju koja može oporabiti otpad, a onda se čuditi što nas njegovo zbrinjavanje sve više košta. Industrija i turizam u Istri moraju živjeti zajedno. Kao što su živjeli desetljećima.

I na kraju, vratit ću se Buzetu.

Ovo nije samo pitanje cijene jedne tone otpada. Ovo je pitanje odnosa prema ljudima. Prema onima koji uredno plaćaju račune, odvajaju otpad i poštuju zakon. Solidarnost ne može značiti da oni koji su ispunili svoje obveze trajno plaćaju posljedice onih koji nisu.

A pogotovo ne može značiti da stanovnici brdsko-planinskog Buzeta i Ćićarije subvencioniraju povećane troškove gospodarski razvijenijih turističkih sredina. Jer solidarnost bi valjda trebala ići od bogatijih prema siromašnijima. A ne obrnuto.

Buzet ne traži privilegije.', zaključio je Kajin.