Kako su 'investicije' postale opravdanje za devastaciju prostora, a stabla kolateralna žrtva

Piše Iva Tominović

Postoji trenutak kad društvo prestane razlikovati razvoj od devastacije. Mi smo, čini se, već duže vrijeme u toj fazi.

Posljednjih desetak godina svjedočimo nečemu što se uporno pokušava prodati pod “investicije”, “uređenje”, “razvoj” i “modernizaciju”, a na terenu često izgleda kao čisti obračun s prostorom, s prirodom.

I ne, investitor danas više nije samo velika tvrtka. Danas je “investitor” svatko tko ima bager, karijolu i osjećaj da mu je dopušteno sve jer će se ionako kasnije nešto “riješiti papirologijom”.

Najviše to osjećaju stabla, “neprijatelj” kojeg treba pokoriti, a ne vrijednost koju treba razumjeti i čuvati. Stabla su postala smetnja. Smetnja pogledu, parkingu, apartmanu, rampi, brzini …

I onda krenu poznate scene … prvo piljenje, pa zapisnik. Prvo devastacija pa naknadno utvrđivanje činjenica. Prvo uništenje pa “očitovanje”. Kao da je priroda nešto što se može vratiti pečatom i potpisom.

Pisanje zapisnika nakon što je šteta napravljena nije nikakvo rješenje. To je samo službeno evidentiranje devastacije koja je već napravljena.

Jer stablo staro desetljećima nije stup javne rasvjete koji se sutra može ponovno montirati. Ne postoji “zamjenska ladonja” za hlad, mikroklimu, identitet prostora i vrijeme potrebno da priroda stvori ono što je čovjek uništio u nekoliko minuta.

Najveći problem nije samo u pojedincima. Problem je što je na terenu zavladao osjećaj potpune nekažnjivosti. Bezobrazluk danas računa na dvije stvari. Da nitko neće reagirati i da će eventualna kazna biti toliko mala da ulazi u trošak projekta.

I tu dolazimo do srži problema.

Dok god kazne budu simbolične, devastacija će se nastaviti. Kad bi kazne bile ozbiljne, i to financijski ozbiljne, mnogi bi prvi put počeli “voljeti prirodu”. I to iz straha od posljedica.
Nekad je i to početak reda. Jer trenutno na terenu vlada nered. Potpuni nered.

Prostor se “uređuje” bez razumijevanja prostora. Reže se bez razumijevanja biologije stabla. Betonira se bez razumijevanja mikroklime. Projektira bez dugoročnog promišljanja. A onda se svi čude zašto gradovi postaju topliji, agresivniji, beživotniji i vizualno kaotični.

Danas se često govori o “zelenim politikama”, “održivosti” i “ekologiji”, dok istovremeno motorne pile rade brže nego ikad. Nikad više zelenih parola. Nikad manje stvarnog poštovanja prema prirodi i prostoru.

I ono najapsurdnije, ista ta stabla koja se danas ruše sutra će završiti na renderima novih projekata kao “vizualni identitet” i “zelene vizije investicije”.

Priroda je postala marketinški trik. A priroda i prostor sve pamte. Pamte svako nasilje nad njim. Samo što posljedice ne dolaze odmah.

Dolaze kroz godine vrućine, praznine, erozije, poplava i gradova u kojima više nitko ne želi hodati pješice jer nema osjećaja hlada ni osjećaja života.

Drvo nije problem. Problem je mentalitet koji misli da je sve dopušteno ako iza toga stoji novac, beton i dovoljno dobar PR.