Misterij željezničke nesreće 1949. u Svetom Petru u Šumi - vlak pun djece u Istri iskočio iz tračnica, poginulo je 15-ero djece

Većina željezničkih nesreća u komunističkoj Jugoslaviji dobila je epilog – sudski, stručni pa i javni. No, jedna od prvih, s većim brojem mrtvih, nije.

Bila je to nesreća u Svetom Petru u Šumi 5. kolovoza 1949., u kojoj je zbog iskakanja kompozicije poginulo 18 osoba, mahom djece.

Zbog nedostupnosti arhivskog gradiva i  nepotpune službene verzije događaja, željeznička nesreća u Svetom Petru u Šumi  desetljećima nije bila predmet znanstvene analize ili bilo kakvog spomena.

- Osim šture informacije o broju mrtvih iz vremena nesreće, o njoj se u javnosti jako malo znalo. Zbog toga je ona, i 75 godina nakon, povod brojnim neutemeljenim interpretacijama i nagađanjima, piše povjesničar dr. sc. Martin Previšić u svom svježem znanstvenom radu o ovoj tragediji pod naslovom "Željeznička nesreća u Svetom Petru u Šumi u kolovozu 1949. – kraj misterija?".

- Tadašnja vlast dala je samo osnovne informacije o nesreći, najvjerojatnije zbog toga što su politička i ideološka situacija tako iziskivale. Staljinistički sustav vlasti kasnih 1940-ih imao je potpunu kontrolu nad medijima te je u potpunosti razumljivo da zbog održavanja slike o progresivnom sustavu (što se može vidjeti iz analiziranih novina) vijest o smrti djece u željezničkoj nesreći nije bila poželjna. K tomu, bilo je to vrijeme zaoštrene faze sukoba Tita i Staljina pa je strah od ibeovskih diverzija i sabotaža bio velik, što i dokumenti o ovoj temi jasno ukazuju. Činjenica da je poginuo velik broj djece bila je neprilična za sustav, pa su se umjesto toga u javnost istovremeno radije puštale informacije o izgradnjama novih pruga ili o uključenosti željezničara u izvršenje „petogodišnjeg plana", piše Previšić.

O nesreći se nije pisalo sve do 2010-ih kad su objavljeni novinski članci s intervjuima preživjelih osoba. Ipak, ni u jednoj objavi nije bilo službenih arhivskih dokumenata što je pridonosilo brojim nagađanjima. Novonađeni, u članku analizirani i interpretirani, dokumenti Arhiva Jugoslavije, sastavljeni radi informiranja Josipa Broza Tita o nesreći, otkrivaju brojne, do danas, nedostupne informacije.

Autor znanstvenog rada, povjesničar dr. sc. Martin Previšić

Najizglednija je pretpostavka, prema službenom izvješću, da je zbog pritiska težine nepravilno složenih vagona došlo do prelaska dijela vagona iz sredine kompozicije na drugi kolosijek te masovnog prevrtanja. Kao uzrok nepravilno poslagane kompozicije, doduše bez dokaza, navodi se sabotaža.

Ozlijeđena djeca prevezena su u bolnice u Puli i Rovinju, a mrtva na identifikaciju u Zagreb.

Sam Josip Broz Tito izvješće je vidio, što potvrđuje paraf. Ova dokumentacija upućuje nas na zaključak da je nesreća prouzrokovana ljudskim faktorom, najvjerojatnije loše organiziranim rasporedom kompozicije ili neprimjerenom brzinom.

Iz analiziranog izvješća jasno je da je nastalo kao sažetak mnogo šire dokumentacije sastavljene tijekom neposredne istrage, poput izjava svjedoka i uhićenih željezničara, skica nesreće, suđenja, itd.

Kako navodi autor, u trima analiziranim glasilima (novinama) onog doba u Hrvatskoj, Borbi (zagrebačko izdanje), Vjesniku (Narodnog fronta Hrvatske) te Glasu Istre, nema spomena željezničke nesreće u Svetom Petru u Šumi tijekom kolovoza 1949. godine. Prevladavaju uobičajene informacije o „uspjesima“ obnove zemlje, prebacivanju normi u sklopu petogodišnjeg plana, vanjskoj politici, itd. Željeznice se spominju uglavnom u pozitivnom propagandnom kontekstu, o čemu govore sljedeći naslovi i tekstovi: „Sve veći zadaci željezničkog transporta“, „Naš lanjski željeznički putnički promet tri put je nadmašio najprometniju predratnu godinu“, „Prenošenjem iskustva željeznički trudbenici počet će izvršavati obavezu – Izvršiti petogodišnji plan za četiri godine“,7itd.

Jedinu naznaku službenog osvrta na željezničku nesreću u Svetom Petru u Šumi 1949. godine nalazimo u Ličininoj knjizi "Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina" u kojoj navodi šturo izvješće Ministarstva unutrašnjih poslova Narodne Republike Hrvatske iz „dnevnih novina“ od 7. kolovoza 1949. godine: "Vlak broj 702, u kojem su se vozila djeca upućena iz Zagreba i Beograda u odmaralište u Medulinu, iskočio je iz tračnica, te je tom prilikom stradalo životom 14 djece iz Zagreba, dok je ranjeno što teže, što lakše 60 djece, a među njima 7 iz Beograda.“ Na kraju je umrlo petnaestero djece.

Početkom novog stoljeća, dakle, pojavila su se svjedočanstva o nesreći u Svetom Petru u Šumi, što su dotad bili jedini spomeni nesreće. Članak u Jutarnjem listu iz srpnja 2019. donosi razgovor sa Žarkom Roganom, tada 80-godišnjim preživjelim sudionikom nesreće.

Prema njegovu svjedočenju, vlak je prevozio djecu iz Zagreba i Beograda prema Medulinu. Bili su različitog društvenog položaja, neki su od njih bili ratna siročad. Kad je vlak iskočio iz tračnica, kompozicija se preokrenula te su uslijedili teški prizori ozljeđivanja i smrti.

U članku se navodi i sjećanje svjedokinje Gracijele Zgrablich-Udovicic, da je na mjesto nesreće vrlo brzo došla vojska koja je organizirala spašavanje i transport djece u bolnice, što potvrđuje i Rogan. Nakon nekoliko dana u bolnice su im (najčešće u Pulu) došli roditelji te su se uglavnom vratili kući.

Do danas se nagađa o konačnom broju mrtvih , a glasine ih višestruko povećavaju.

Arhivski dokumenti o željezničkoj nesreći kod Svetog Petra u Šumi 1949. godine

Previšić u radu predstavlja Elaborat o nesreći kod Svetog Petra u Šumi, pod nazivom "Kratak izveštaj o nesreći na  željezničkoj stanici Sv. Petra koja se dogodila 5. VIII 1949. godine, Zagreb, 7. VIII – 15. VIII 1949.“, a koji se nalazi u Arhivu Jugoslavije.

Izvještaj se sastoji od 12 stranica, od čega njih sedam sadrži foto materijale. Podrijetlo dokumenata svjedoči o tome da su bili sastavljeni za informiranje Josipa Broza Tita o nesreći.

Oznaka i paraf na prvoj stranici: „Vidio. T[ito op. autora]“ dokazuju da ih je on i pročitao..

Nesreća se dogodila 5. kolovoza 1949. u 9:44, kada se vlak broja 9702 prevrnuo prilikom ulaska u željezničku stanicu Sveti Petar u Šumi. Stanica je bila obaviještena da će posebna kompozicija proći kroz nju bez zaustavljanja te je skretničar propisno postavio skretnicu. Vlak je, međutim, ušao u stanicu pri brzini od 30 do 40 km/h te su lokomotiva i prvih pet vagona prošli skretnicu dok su ostali vagoni skrenuli na drugi kolosijek prilikom čega je počelo prevrtanje.

Utvrđeno je da je uzrok nesreće labavljenje skretnice od drugog vagona iza lokomotive: „Kasnijim izvidjajem utvrdjeno je da je drugi vagon iza lokomotive br. 32 440 iz nepoznatog razloga iskočio iz šinja oko 13m pred skretnicom, obilježio put na pragovima, nagnuo se na lijevu stranu i udario o skretnicu tako da je istu razlabavio a zatim nakon 60 metara polegao lijevom stranom prozorima na tračnicu i klicao dok voz nije stao.“ Još su četiri vagona prošla kolosijekom br. 2 (kako je i zamišljeno), a svi vagoni koji su slijedili skrenuli su na drugi kolosijek te je počelo prevrtanje.

„Do sada ni uviđajem ni istragom nije rasvijetljeno kako je došlo do iskliznuća kritičnog vagona broj 32 440“, stoji u izvješću, ali su navedene moguće pretpostavke.

1. Razlog iskliznuća bilo je kočenje, zbog čega su teži vagoni, koji su se nalazili iza vagona br. 32 440 (u sredini i na kraju kompozicije), pritisnuli svojom težinom vagon br. 32 440 te ga izdigli. On se zbog toga nagnuo te oštetio i onesposobio skretnicu. Pokvarena skretnica prebacila je nadolazeće vagone na drugi kolosijek pa je došlo do nesreće. Glavni su uzrok, pretpostavlja se, krivo složeni vagoni u Zagrebu, gdje nisu slagani po težini.

2. Brzina cijele kompozicije bila je velika, a u izvješću stoji da je jedna odgojiteljica čula željezničara kako „kod vagona 32 440 nije nešto ispravno“. Prije stanice Sveti Petar u Šumi prethodio je zavoj u obliku slova S, pa je zbog brzine i neispravnosti vagona moglo doći do oštećenja.

Treba naglasiti da je ovdje analizirano izvješće prva faza istrage, koja je potom proširena daljnjim akcijama te ispitivanjima svjedoka i sudionika. Dotad su svi ispitani željezničari negirali da je došlo do kočenja s obzirom na to da je signal označavao slobodan prolaz. Naglašeno je: „Aparat koji bilježi u lokomotivi brzinu sa trakom poslat će se u Zagreb na ekspertizu“.

Prvi su u pomoć stigli polaznici mornaričke auto-škole koji su započeli prijevoz ranjenih, a potom su evakuaciju i zbrinjavanje nastavili odjeli unutrašnjih poslova Pazin i Pula. Obaviještena je i Uprava državne bezbednosti (UDBA) grada Rijeke.

U pružanju liječničke pomoći sudjelovalo je ukupno 12 liječnika, od kojih je sedam civilnih i pet vojnih bilo na terenu, te liječnici rovinjske i pulske bolnice. Do 14 sati šest sanitetskih vozila, kamioni te autobus prebacili su svu djecu u obližnje bolnice (Pula i Rovinj).

Ono što je izuzetno važno je broj mrtvih u izvještaju. Navodi se da je 6. kolovoza 1949. u 23 sata stradalo osamnaest osoba, petnaestero djece i troje odraslih.  Zadnji je evidentirani dječak od zadobivenih ozljeda umro u bolnici u Rovinju.

U trenutku pisanja izvještaja u bolnicama se nalazilo još osam teško ranjenih putnika, 30  srednje i 21 lakše. U Rovinju je hospitalizirano njih sedam, a svi su ostali bili u Puli. Osam je ranjenih bilo iz Narodne Republike Srbije. Tih dana dvadesetero lakše ozlijeđene djece otpušteno je iz bolnice i poslani su na odmor u Medulin. Lijesovi sa stradalima krenuli su prema Zagrebu kasno u noć 6. kolovoza i trebali su stići u Zagreb oko 12 sati, 7. kolovoza 1949.

Kraj Izvješća, datiranog 7. kolovoza 1949., naznačuje da su neozlijeđena djeca netom nakon nesreće smještena 500-tinjak metara dalje, gdje su ih odgojitelji umirili. Kamionima su sva djeca prebačena u Medulin u koji su stigli oko 19:30 sati. Narednih dana djeca su se smirila. Iako je bilo onih koji su se htjeli vratiti kući, na kraju su i oni ostali na ljetovanju.