Nagrađena pazinska novinarka Eliana Batagelj: "Svi smo mi, zapravo, na rubu siromaštva!"

Novinarka Radio Istre Eliana Batagelj dobitnica je vrijedne ovogodišnje nagrade 'Svjetionik' koju za dostojno izvještavanje o siromaštvu u Hrvatskoj dodjeljuje Hrvatska mreža protiv siromaštva.

Nagrađena je za emisiju "Ponedjeljkom otvoreno" u kojoj se govorilo o deset godina pulskog Prihvatilišta za beskućnike.

Zahvalivši na nagradi, Eliana Batagelj poručila je da u medijima, posebno komercijalnima, treba biti više prostora za takve teme jer tako mediji najbolje mogu pridonijeti suzbijanju siromaštva.

Povod je to razgovora s našom kolegicom, koju već 32 godina odlikuju posvećenost struci, kolegijalnost, marljivost, a ova je nagrada očito dokaz i njene empatije koja ubrzano isparava iz medija, osim one lažne koja socijalne probleme ljudi podlo zloupotrebljava u senzacionalističke, komercijalne, profitabilne svrhe.

Prije četiri godine ona je nagrađena prestižnom nagradom Hrvatske udruge radijskih djelatnika "Zlatni mikrofon" za prilog posvećen sudbini pulskog Uljanika, također u emisiji uživo "Ponedjeljkom otvoreno".

Čestitam na nagradi. Cijenim ovu nagradu, iako nije medijski razglašena.

Cijenim je i ja zato što žiri čine isključivo osobe s iskustvom siromaštva - nezaposleni, samohrani roditelji, beskućnici, korisnici socijalnih usluga...

Ova nagrada promiče novinarsko izvještavanje kojim se poštuju ljudska prava i dostojanstvo osoba s iskustvom siromaštva, ali i potiče rješavanje njihovih problema. Mnogi mediji te silne probleme ljudi eksploatiraju kao 'dobru robu'  jer siromaštvo nažalost, osim beskućništva , nosi, ne nužno, nasilje, alkoholizam, psihičke bolesti, velike obiteljske probleme, stigmu koju djeca vrlo teško podnose. Tabloidno stigmatiziranje je, u biti, vrijeđanje, nanošenje boli.

Sve što iznosite govorili su na dodjeli nagrade ljudi s iskustvom siromaštva. Muka ljudi zna se koristiti za povećanje gledanosti, slušanosti, čitanosti. Meni je ta nagrada značajna baš zbog toga što su, kako sam već rekla,  o njoj odlučivali ti ljudi u potrebi, s iskustvom siromaštva. To znači da ih je naša priča o beskućnicima dotakla, čime je, nadam se, postigla glavni smisao. Ako je dotaklo njih, valjda su čuli i oni koji odlučuju. Ljudi s problemom žele da mediji pišu o njima, no da se i ponude rješenja. Ovaj je naš radijski prilog nudio i prijedlog rješenja: Grad Pula bila bi jedini grad u regiji koji bi, po primjeru iz prakse u Portugalu, gdje su bili predstavnici pulskog prihvatilišta, počeo rješavati problem beskućništva na način da se tim ljudima osigura stanovanje, da ih se, dakle, socijalizira kroz organizirani oblik stanovanja.

Komunicirali ste za potrebe nagrađenog priloga s beskućnicima. Što vas je posebno dirnulo?

To su priče, svjedočanstva koja te, ako imaš osjećaj i empatiju, uvijek dotaknu. Jednostavno ne možeš ostati leden na takva iskustva. U novinarstvo sam krenula 1991. godine i odmah sam se susrela i sa siromaštvom. Bio je rat, s propalim privatizacijama, na skupovima su ljudi plakali, ostajući preko noći bez posla i sredstava za egzistenciju. Tada sam spoznala veliku istinu - da smo svi mi, zapravo, na rubu siromaštva! Ti ne znaš što ti nosi sutrašnji dan i, zapravo, cijeli život strepimo od toga.

Točno.

Kao što se događalo u medijima da ne primaš plaću ili ideš na bolovanje pa živi od naknade ili odeš u mirovinu pa ne možeš preživjeti s mirovinom. To su teme s kojima bi se mediji trebali baviti jer za puno ljudi ni ne znamo kako žive i kako uopće preživljavaju. Ne mora to biti klasičan primjer beskućnika kojeg mi zamišljamo da kopa po kontejnerima. S druge strane, meni je sporno već što si u trgovini ne priuštiš to što želiš kupiti, nego gledaš povoljnije, ono što je na sniženju.

Akcija, akcija.

Tako je, svaki mjesec razmišljaš da li ćeš moći podmiriti režije. To nije nikakav dostojanstven život koji bi trebao biti, niti je to sretan život.

(Eliana Batagelj: 'Cijenim ovu nagradu Svjetionik zato što žiri čine isključivo osobe s iskustvom siromaštva - nezaposleni, samohrani roditelji, beskućnici, korisnici socijalnih usluga...')

Koliku transformaciju doživljava radio pod udarom komercijalizacije?

Veliku. Taj famozni 'formatirani radio'  isprogramirao je svaku minutu i nedostaje prostora za ozbiljnu temu; imaš tri minute, imaš minutu ili 30 sekundi između glazbenih brojeva.

Zašto tako bespogovorno vlada takav format?

Naravno, zbog komercijalizacije. Netko je izračunao da prosječni slušatelj nema vremena i nema pažnju veću od pet minuta. Radio Istra nastoji biti i jedno i drugo pomalo, jer smo na tržištu i moraš opstati. Jedan  dio dana imamo takav format, ali ipak  smo uspjeli zadržati tematske polusatne emisije. Jer kako ćeš u pet minuta ispričati sudbinu nekog tko nema krov nad glavom? To je smiješno.

Novinarski radni vijek počeli ste 1991. s osnivanjem Radija Istre, kao njegova prva urednica i voditeljica. Koliko je bilo teško raditi u ratnim okolnostima, iako je Istra bila izvan izravnih ratnih sukoba?

Jako teško. To je bilo ratno vrijeme i tada su se još bojali, ukoliko se granatira  odašiljač na Učki, da će Istra ostati medijski odcijepljena pa su zato osnovali Radio Pazin kao lokalni radio s lokalnim odašiljačem. Nismo izravno osjećali izravan rat, ali puno smo se bavili prognanicima. Recimo, u hodniku našeg radija (u jednoj sobi i maloj kupaonici) imali smo smještenu jednu obitelj iz Dubrovnika. Išli smo kod naših na ličko ratište. Bili smo prva privatna radio stanica u to vrijeme, jer je postojalo samo državno dopisništvo Radio Pule.

Koliki je 1991. Crkva imala vlasnički udio u Radio Istri?

Uvijek je bilo raspodijeljeno na trećine: trećina crkva, trećina privatni vlasnici i trećina Grad Pazin i općine. Moramo znati da je u to vrijeme u Pazinu bila na vlasti 'hrvatska opcija', a ne IDS.

Kako je danas? Jer, kasnije je dugo u Pazinu, donedavno, vladao IDS, a sad platforma Možemo. Koliko to utječe na uređivačku politiku Radija Istre?

Nimalo, stvarno. Mislim da je to jako dobar model. Nitko nikoga ne može preglasati, dok vlasnici, koliko sam ja upoznata, osiguravaju upravi i uredništvu punu slobodu.

Zanima me taj dio s crkvom. Iskreno, čak mi je i drago da je crkva suvlasnik, s obzirom da su u ostatku Istre, Hrvatske i bivše Juge pod velikim partijskim i povezanim tajkunskim šapama. Prisustvo Crkve po automatizmu će se smjestiti u desno. Koliko je prisutan konzervativniji utjecaj crkve na uređivanje programa Radio Istre?

Najbolje je to definirao jedan od osnivača, Josip Grbac. On uvijek to spominje, da su prilikom osnivanja postojale i druge ideje, dakle da to postane jaki medijski prostor za crkvu. Tada je on rekao da onda treba osnovati Katolički radio (smijeh), a ne komercijalan radio. I tako je nekako ostalo do dan danas. Crkva ima svoj udio u programu, ima vjerske emisije i redakciju koja ih uređuje, a u ostatak se, koliko ja znam, ne miješa.

Na tom radiju radili ste prvih sedam i posljednje četiri godine, a u međuvremenu ste, od početka njena emitiranja, radili na  Nezavisnoj istarskoj televiziji, kasnije TV Istri, počevši tu kao glavna urednica. Jeste li u tri desetljeća novinarstva izgubili motiv? Je li bilo puno ožiljaka?

Ne bi ih bilo puno da kroz tih 30 godina nisam prošla jako puno uspona i padova. Radila sam u medijima koji su bili na rubu propasti. Tu mislim na TV Istru, gdje je od svih mojih 19 godina tamo, možda pet-šest godina bilo dobrih, da se lijepo poslovalo i dobro radilo. Ostalo je bilo preživljavanje. A to je bio i jedan od razloga zašto sam nakon sedam prvih godina otišla s Radija Istre jer je bio na rubu opstanka.

A danas?

Danas Radio Istra jako dobro posluje i jedan je od rijetkih privatnih medija u Hrvatskoj koji posluje s dobiti.

Motiva dakle još uvijek ima, sad kad niste urednica već voditeljica.  Još vas voditeljski posao ispunjava?

Da. Jer čovjek se umori od tog posla urednika, pogotovo zato što su to bile teške godine. Nisam bila glavna urednica u normalnim uvjetima nego uvijek u problematičnim situacijama i to te jako potroši i umori. Danas pak radijski voditelj često, uz  voditeljski, istodobno radi i posao tehničara i glazbenog urednika. Četverosatne šihte bez prekida izrazito su teške, a pritom ne treba smetnuti s uma da cijelo vrijeme odgovaraš za svaku riječ jer si cijelo vrijeme vani, u eteru. Tako da si ja pomalo  priželjkujem i mirovinu da se mogu možda baviti malo više sa sobom, jer sam dala puno sebe i svog vremena medijima. Ali evo, nagrada Svjetionik potvrđuje da je to bilo dobro. Kažeš si: 'ajde, vrijedilo je ipak'.