"U znak sjećanja na 22. lipnja 1941., kada je u šumi Brezovica pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, danas obilježavamo Dan antifašističke borbe. Bila je to prva antifašistička postrojba ne samo u Hrvatskoj, nego i u ovom dijelu Europe. Počevši od Siska, antifašistički ustanak u Hrvatskoj razvijao se postupno, sa sve većim opredjeljenjem hrvatskog naroda za partizanski pokret. Za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Hrvatske pod kontrolom antifašističkog pokreta, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) obavljalo je vrhovnu zakonodavnu i izvršnu funkciju, da bi 1945. godine ZAVNOH prerastao u Narodni sabor Hrvatske. Tako je i tijekom narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj očuvan povijesni kontinuitet hrvatskog državnog suvereniteta. Završetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine konstituirana je Narodna Republika Hrvatska kao federalna jedinica ondašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije koja je iz Drugog svjetskog rata izašla kao pobjednica na strani savezničkih snaga."
Osim što je vijest, ovaj tekst objavljen na internetskoj stranici hrvatskog parlamenta, Sabora, poslužio nam je kao uvod u kraći razgovor s povjesničarom i sveučilišnim profesorom dr. sc. Hrvojem Klasićem, istaknutim povjesničarom rođenim u - Sisku.
Kako tumačite da u gornjoj vijesti nema ili se tek nominalno, putem naziva sisačkog odreda, koristi pojam - partizana?
Mislim da zamjena termina 'partizanski pokret' za 'antifašistički pokret' nije slučajan jer je antifašist mogao biti svatko, međutim partizanskog pokreta ne bi bilo bez Komunističke partije.
Tek se komunisti nigdje ne spominju, ni u ovim prigodnim blagdanskim porukama, a ni u udžbenicima baš.
Upravo je u tome poanta. Posljednjih 30 godina pokušava se nametnuti narativ da svi antifašisti nisu bili komunisti i da nisu svi partizani bili komunisti. To je točno, no partizanskog pokreta ne bi bilo bez Komunističke partije na čelu s Josipom Brozom Titom. Od početka 90-ih godina sve što ima jugoslavenski i partizanski predznak nosi negativno obilježje, pa tako imamo nakaradnu situaciju da se ističe hrvatski antifašistički pokret. Partizanski pokret u Hrvatskoj bio je hrvatski, ali još više srpski. I drugo, partizanski pokret u Hrvatskoj bio je dio šireg jugoslavenskog partizanskog pokreta i nemoguće ga je sagledavati u današnjim državnim granicama. Većina partizana iz Srbije i Hrvatske u Drugom svjetskom ratu borila se po cijeloj Jugoslaviji.
Ta potreba da se iz narativa izbaci svaki jugoslavenski, partizanski i komunistički predznak dovela je to toga da se danas uopće ne spominju partizani. Jer, kad kažete antifašist, onda tu mogu biti i HSS-ovci ili pojedini katolički svećenici. Na taj ste se način riješili uloge Komunističke partije. Podsjetio bih na telegram sućuti koji Tuđman nakon smrti komandanta Prvog sisačkog partizanskog odreda Vlade Janića Cape 4. svibnja 1991. piše njegovoj obitelji, u kojem Tuđman naglašava ulogu Komunističke partije Hrvatske te navodi sisačke komuniste i komandanta Capu kao primjer nacionalnog poštenja. Naravno da je Franjo Tuđman kao bivši komunist i bivši partizan imao drugačiji odnos; uostalom on je i uveo Dan antifašističke borbe 22. lipnja. No, kako vrijeme odmiče, čini mi se da ga je uveo više iz vanjskopolitičkih razloga, a ne zbog osobne želje i želje HDZ-a da oda počast partizanskom pokretu.
Jugoslavenski komunisti nisu se borili za nacionalne države, što ne znači da su negirali nacionalne identitete i potrebe razvoja svake nacije unutar buduće Jugoslavije. Upravo je postojanje AVNOJ-a i ZAVNOH-a odgovor svima onima koji misle da se zanemarivalo bilo čije, pa i hrvatske nacionalne interese
Nije li bizarno, manipulativno antifašizam gurati u nacionalne državne okvire, kad je on suštinski kozmopolitski?
Ako gledamo iz perspektive sredine 30-ih godina, posebno u Španjolskoj, antifašizam je bio internacionalan, a ne nacionalan pokret, vođen internacionalističkim, a ne nacionalnim ili nacionalističkim idealima, što ih razlikuje od svih ostalih, pa i od pojedinih građanskih demokratskih političara tog doba. Jugoslavenski komunisti nisu se borili za nacionalne države, što ne znači da su negirali nacionalne identitete i potrebe razvoja svake nacije unutar buduće Jugoslavije. Nacionalna država komunistima nije bila primarni cilj, no upravo postojanje AVNOJ-a i ZAVNOH-a odgovor je svima onima koji misle da se zanemarivalo bilo čije, pa i hrvatske nacionalne interese.
Hrvat rodom iz Opuzena, komunist i partizan Stjepan Filipović, koga je Tito pohvalio još u jesen 1941. zbog podviga u Lajkovcu i Krupnju) neposredno prije vješanja 22. svibnja 1942. u Valjevu uzviknuo: "Uzmite puške i istjerajte ovu žgadiju iz zemlje. Smrti se ne plašite. Ona nije ništa. To ćete vidjeti kroz nekoliko trenutaka kada ja budem umirao. Nije smrt strašna ako se zna zašto se umire"