Sanja Radolović (SDP): Hrvatska Vlada pretvorila je demografsku politiku i migracije radnika u Igre gladi

Saborska zastupnica SDP-a Sanja Radolović uputila je danas javno priopćenje u kome, kako navodi, upozorava da "Hrvatska nema cjelovitu, državotvornu strategiju upravljanja useljavanjem strane radne snage te pozvala na hitno definiranje politike koja će istodobno štititi domaće radnike, spriječiti eksploataciju stranih radnika i omogućiti gospodarstvu stabilan razvoj".

Priopćenje prenosimo u cijelosti.

"Imigracijska politika za mene je uz demografsku politiku jedna od glavnih državotvornih politika i ključno pitanje smjera razvoja naše države i hrvatskog društva općenito. Istina je da nije lako definirati politiku prema useljavanju stranih radnika, međutim nije normalno niti da je ona trenutačno u našoj zemlji bazirana isključivo na interesima poslodavaca. Činjenica je da hrvatsko gospodarstvo ne bi preživjelo bez stranih radnika, ali i da sadašnji zakonski okvir ne štiti ni strane radnike, ali bome niti domaće radnike, odnosno sve radnike u Hrvatskoj. Sada imamo damping plaća, eksploataciju stranih radnika i rušenje cijene rada domaćih radnika te preveliko porezno opterećenje poduzetnika koje bi se moglo rasteretiti u zamjenu za povećanje plaća domaćim radnicima kako ne bi morali posezati za stranim radnicima. Višesatna saborska rasprava o izmjenama Zakona o strancima izgledala je kao neobičan filmski maraton u kojem se žanrovi sudaraju, a scenarij stalno mijenja ton. U verziji nalik Igrama gladi, govornici se izmjenjuju za govornicom poput tributa u areni, samo što umjesto lukova i strijela barataju statistikama, demografskim projekcijama i dramatičnim upozorenjima o „zamjeni stanovništva“. Publika nije sigurna gleda li distopiju ili politički reality show, dok Kapitol – u ovom slučaju vladajući – mirno ponavljaju da je sve to samo tehničko pitanje tržišta rada.

Kad rasprava sklizne u romantično-patetični ton vladajućih zastupnika, scena počinje nalikovati Orkanskim visovima: imigracijska politika uzdiže se do gotovo metafizičkih visina, puni se velikim
riječima o otvorenosti i povijesnoj nužnosti. Emocije su snažne, vjetar retorike puše preko sabornice, a svaka kritika zvuči kao da remeti sudbinsku ljubav između vladajućih i potreba tržišta rada, pritom zanemarujući zaštitu domaćih radnika, ali kada nastane problem s integracijom stranih radnika pokušavaju se okoristiti tom temom kroz krajnje desni populistički pristup.
U trećem činu atmosfera podsjeća na komediju zabune iz Svadbe: likovi ulaze i izlaze, rodbina iz daleka stalno pristiže, a domaćini pokušavaju održati red dok broj uzvanika raste brže nego što je planirano. Jedni tvrde da je riječ o veselom širenju zajednice, drugi šapuću da bi stolovi mogli postati pretijesni, a bend neumorno svira istu melodiju – „treba nam radna snaga“.
Na kraju projekcije gledatelj ostaje s dojmom da nije gledao jedan film nego kolaž žanrova: malo distopije, malo romantične oluje i malo svadbene gužve. A prava radnja – ona koja se tiče svakodnevnog života svih naših građana, radnika i poslodavaca ostaje izvan sabornice i tek treba dobiti svoj nastavak, a radi se o jednoj od najvažnijih državnih politika.

Odgovorna država ne prepušta migracijsku i radnu politiku stihiji tržišta ni kratkoročnim interesima. Hrvatska mora imati jasna pravila koja štite rad, dostojanstvo i društvenu stabilnost. Rasprave stručnjaka i sudionika tržišta rada ukazuju na ozbiljne strukturne probleme: nedostatak licenciranja i nadzora agencija za zapošljavanje, dugotrajne i neučinkovite postupke izdavanja dozvola,
nedovoljno uređene standarde smještaja i integracije te činjenicu da troškove dolaska često snose sami strani radnici, što ih dovodi u izrazito ranjiv položaj već pri dolasku u Hrvatsku . Takav sustav ne štiti ni domaće radnike, ni strane radnike, ni dugoročne interese države".

Radolović dalje naglašava da državotvornost u ovoj politici znači tri stvari.

"Prvo – zaštitu domaćih radnika. Hrvatska mora spriječiti socijalni damping, rušenje cijene rada i zamjenu domaće radne snage jeftinom i nesigurnom. Potrebne su mjere za aktivaciju domaćeg radnog potencijala, rast plaća, ulaganje u produktivnost i tehnologiju te jasna pravila koja osiguravaju da uvoz radne snage ne postane zamjena za razvoj.
Drugo – zaštitu stranih radnika od eksploatacije. Država mora onemogućiti prakse u kojima se radnici zadužuju tisućama eura kako bi došli raditi u Hrvatsku, žive u neadekvatnim uvjetima ili ostaju bez pravne i zdravstvene zaštite. Hrvatska mora biti zemlja rada i dostojanstva, a ne prostor jeftine i nezaštićene radne snage.
Treće – predvidivo i stabilno okruženje za poslodavce. Gospodarstvo treba radnike i sigurnost planiranja. Zato je nužno ubrzati izdavanje dozvola, urediti sustav zapošljavanja, razviti integracijske politike i osigurati jasna, provediva pravila koja vrijede za sve.
SDP zato predlaže konkretan paket mjera koji uključuje uvođenje licenciranja i strogog nadzora agencija za zapošljavanje, ubrzavanje izdavanja radnih i boravišnih dozvola uz jačanje  administrativnih kapaciteta, propisivanje visokih standarda smještaja, zdravstvene zaštite i sigurnosti na radu te razvoj stvarnih integracijskih politika, uključujući sustavno učenje hrvatskog jezika. Uz to, nužno je osigurati zaštitu razine plaća i radnih prava domaćih radnika, aktivirati neiskorišteni domaći radni potencijal kroz obrazovne, socijalne i demografske mjere te uspostaviti jasnu strategiju koja povezuje migracijsku politiku, tržište rada i dugoročni demografski razvoj Hrvatske.
Hrvatska mora biti zemlja koja štiti svoje radnike, poštuje strane radnike i omogućuje gospodarstvu razvoj. To nije ideološko pitanje – to je pitanje odgovorne države i sigurne budućnosti.“