Socijalistička radnička partija, Društvo J.B. Tito i Radnička fronta obilježili "27. juli, Dan ustanka hrvatskog naroda"

U Puli su članovi Socijalističke radničke partije, Društva J.B. Tito i predstavnika Radničke fronte , polaganjem vijenca na spomenik palih boraca i žrtava fašizma, obilježili dan koji se u doba Jugoslavije zvao  "27. juli Dan ustanka hrvatskog naroda".

Tom prilikom rečeno je da se ustanak dogodio u pravo vrijeme i učešćem pravih ljudi u organizaciji Komunističke partije čime je spriječeno da osveta zbog stravičnih zločina počinjenih od ustaša nad srpskim stanovništvom, preraste u rat naroda protiv naroda, već je pod vodstvom partije ujedinio Hrvate i Srbe u zajedničku oslobodilačku borbu koja je rezultirala pobjedom nad nacistima i njihovim domaćim slugama.

Na kraju je minutom šutnje odana počast svim borce NOB-a i civilnim žrtvama fašističkog terora, koja je, kako piše u priopćenju,  "proširena i na sve ubijene Palestince iz Gaze, kao žrtve najvećeg genocida 21.stoljeća, koje se odvija pred očima cijelog svijeta, uz odobravanje i pomoć Zapada, time i kukavne hrvatske vlasti".U nastavku u cijelosti objavljujemo priopćenje koje u ime Socijalističke radničke partije, Društva J.B. Tito i predstavnika Radničke fronte potpisuje Vladimir Kapuralin.

Dan ustanka u Hrvatskoj i kontrarevolucija iz 90-ih

Na današnji dan 1941. Godine pokrenuto je nekoliko oružanih partizanskih akcija na području Like i bosanske strane granice, koji su se ubrzo u obliku dobro organiziranog i vođenog ustanka proširili na ostale dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine Najznačajnija akcija bila je napad i zauzimanje ustaško žandarmerijske stanice u ličkom selu Srbu.

Ustanak je bio organiziran i vođen od pripadnika komunističke partije i slijedio je poziv, koji je Polit biro Komunističke partije Jugoslavije, pod predsjedavanjem Josipa Broza Tita uputio 4. Jula iste godine narodima Jugoslavije, o pokretanju općenarodnog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih slugu.

Vojna komponenta, odnosno povod dizanju ustanka bio je žestoki teror u obliku deportacija, progona prekrštavanja i masovnih likvidacija Srpskog i ostalog za ustaški režim nepodobnog stanovništva od strane pripadnika ustaškog pokreta, koji je uslijedio nakon uspostave tzv. NDH.

Nakon oslobođenja i pobjede revolucije, 27. Srpnja proglašen je Danom ustanka naroda Hrvatske.

U interesu istine valja napomenuti da su teški zločini ustaša nad pripadnicima Srpskog naroda, koji nisu štedjeli ni žene, djecu, niti starce pokrenuli i izolirane činove osvete od strane pripadnika četničkih formacija, prema selima naseljenim Hrvatskim življem. Prema raspoloživim dokumentima radi se o napadu na dva sela sa bosanske strane granice i jedno ličko selo i zločini koji su tom prilikom počinjeni ni približno nisu razmjerni onim ustaškima koji su prethodili. Te epizode koriste pripadnici klerofašističke provenijencije i dan danas da bi falsificirali povijesne činjenice i organizirani partizanski ustanak prikazali kao akt četničkog zločina Srba nad Hrvatima. Međutim upravo zahvaljujući organizaciji i vodstvu oružane borbe od strane Komunističke partije izbjegnuto je da ustanak preraste u rat naroda protiv naroda, već je usmjeren u opće obrambeni rat ujedinjenog hrvatskog i srpskog naroda protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. 

Nakon secesije 90-ih nova je vlast u svom kontrarevolucionarnom pohodu ukinula ovaj značajni događaj i za neko vrijeme ga potisnula iz povijesnog pamćenja.

Osim nacionalne, odnosno nacionalističke komponente zbog koje novom režimu ovaj događaj nije bio prihvatljiv, a odnosi se na nacionalnu pripadnost strana u sukobu, postoji i ona politička. Ona se sastoji u konstrukciji 22. lipnja, kao Dana tzv. Antifašističke borbe, tzv. zbog činjenice što 22. lipnja nije bilo nikakve faktičke borbe vezane uz taj događaj, ali je time nova vlast anticipirala događaje od 4. jula, kada je polit biro KPJ donio odluku o pokretanju oružane borbe protiv okupatora „do pobjede“. Time je novi režim predvođen frustriranim vodstvom, zahvaćenim dubokom krizom identiteta, razapetim između revolucionarne prošlosti i kontrarevolucionarne sadašnjosti, pokušao prikazati borbu hrvatskih partizana, ne kao zajedničku borbu udruženih jugoslavenskih naroda, koji se odazvao pozivu KPJ, na zajednički otpor okupatoru, nego kao samostalno soliranje hrvatskih boraca izvan tog konteksta.

Događaji iz proteklih godina govore u prilog kako falsifikati generalno prije ili poslije bivaju razotkriveni, pa se tako i antifašistička Hrvatska ponovno okrenula nekim vrijednostima, koje je neko vrijeme zanemarivala, pa tako i 27. Julu Danu ustanka.

Bilo je to pokretanje jednog vojnog projekta, koji je slijedio upute političkog tijela od 4. Jula i koji su ukupno gledavši rezultirali oslobođenjem jugoslavenskih naroda nakon dugih stoljeća stranih vojnih, političkih i ekonomskih zavojevača.

Taj je put kontrarevolucijom iz 90-ih za jedan nedefinirani vremenski period zaustavljen i čeka ponovno da se ispune neophodni povijesni i socijalni uvjeti za nastavak započetog puta.