TOČNO 100 GODINA OD MARŠA NA RIM: "Po dolasku Mussolinija na vlast, istarski narodnjaci pomirljivo su i naivno tražili ustupke"

Benito Mussolini i njegova Nacionalna fašistička stranka (PNF) te njezine paramilitantne skupine, crnokošuljaši, krenuli su prije 100 godina, 27. listopada 1922., u marš na Rim sa željom da preuzmu vlast. U trodnevnoj političkoj demonstraciji koja je trebala biti vojni udar, oko 30 tisuća Mussolinijevih pristalica krenulo je na Rim iz Napulja, no većinu je putem zaustavila talijanska policija, iako se oko 9.000 uspio probiti do glavnog talijanskog grada.

Vojska i policija mogli su ih glatko onemogućiti u tom naumu, tadašnji premijer Luigi Facta želio je proglasiti izvanredno stanje, no kralj Vittorio Emanuele III. je to zbog svojih političkih kalkulacija odbio i 29. listopada imenovao Mussolinija premijerom. Fašisti su bez oružanog sukoba došli na vlast.

Preksutra, točno na dan 100. godišnjice 'Pohoda na Rim', u Rijeci će se održati međunarodni znanstveni skup i okrugli stol na temu 100. godišnjice Marša na Rim. Organizator manifestacije je Istarsko povijesno društvo, u suradnji s Filozofskim fakultetom u Rijeci, Zavodom za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli te Institutom za političku povijest u Budimpešti.

Mussolini i njegovi crnokošuljaši

Tim povodom razgovarali smo s povjesničarima dr. sc. Milanom Radoševićem, predsjednikom Istarskog povijesnog društva te dr. sc. Mihovilom Dabom, predsjednikom organizacijskog odbora Skupa.

Na kojim temeljima nastaje i razvija se fašizam u Kraljevini Italiji te Istri u godinama nakon Prvog svjetskog rata?

Milan Radošević: Tijekom 1919. i 1920. velik dio Europe pa tako i Kraljevine Italije, posebice njezino sjeverno, industrijsko područje bilo je obilježeno tzv. crvenim dvogodištem (biennio rosso) - radničkim nemirima, valovima prosvjeda te najzad okupacijom tvornica i pokušajima radničke samouprave. Uzroke takvoga stanja u Italiji možemo tražiti u poratnoj nezaposlenosti, inflaciji, slabljenju lire, porastu javnog duga, problemima restrukturiranja ratne industrije u civilnu i, vezano za to, demobilizaciju širokih razmjera koja je stvorila društvene poremećaje dovoljno jake da potaknu bivše borce da traže veći glas i priznanje. Kao odgovor na revolucionarna stremljenja vladajuće elite dozvolile su nasilje paravojnih fašističkih skvadri, općenito dolazi do “brutalizacije politike” i prekida se proces demokratizacije. Socijalistička stranka Italije, pojedinačno, pak, najzastupljenija stranka u talijanskom parlamentu, nije uspjela ovladati svojim članstvom u kaotičnim štrajkovima diljem zemlje.

Fašizam se tijekom 1920. ukorijenio i u urbanim istarskim centrima. U okupiranim krajevima, tadašnjoj Julijskoj Veneciji, posebice u Trstu, "pogranični fašizam" postaje nositelj talijanskih nacionalnih interesa koje smatra izigranima nakon "osakaćene pobjede" (vittoria mutilata) i neostvarenog teritorijalnog širenja na istočni Jadran, ne libeći se rabiti sva sredstva u borbi protiv dva arhetipska neprijatelja fašizma - socijalističkoga te hrvatskoga i slovenskoga nacionalnoga pokreta. Američki povjesničar Richard O. Paxton postavio je tezu da bi "Mussolini danas bio potpuno zaboravljen da jedan od njegovih poručnika (Francesco Giunta, op. a.) u provinciji nije otkrio drugačiji način djelovanja - napadajući Slovence u Trstu u srpnju 1920."

Možemo li već tada govoriti o organiziranom antifašističkom pokretu, koji se, kako to volimo isticati, javio u Istri među prvima u svijetu?

Radošević: Prvi otpor protiv fašizmu u Istri događa se već tijekom 1920. godine, dakle godinu prije Proštinske bune i Labinske republike. Već tada fašisti počinju manifestirati otvoreno fizičko nasilje spram neistomišljenika kao sredstvo kojim žele preuzeti političku dominaciju. Početni otpor nije bio dugotrajan i organiziran, već spontan, defenzivan, kao što je to slučaj vezan za tzv. Vodnjansku bitku 16. siječnja 1920. kada pogibaju tri vodnjanska radnika. No, već u rujnu 1920. prilikom dolaska Mussolinija u Pulu višenacionalno radništvo masovno negoduje protiv nacionalističke i imperijalističke politike koju on promovira.

Fizički napad protiv njega koji se dogodio prilikom izlaska iz pulskoga kazališta tek je simboličan čin koji sumira raspoloženje većine pulskih građana tog vremena. Reakcija fašista ogledala se u paljenju Radničke komore, uništenju redakcije i tiskare lokalnog socijalističkog lista Il Proletario. O svemu tome bilo je govora i u talijanskom parlamentu, ali reakcija države na fašističku agresiju je redovito izostajala - pravna država jednostavno nije funkcionirala. Dodatni problem pri oblikovanju učinkovitog odgovora na jačanje fašizma na istarskom poluotoku možemo prepoznati i u činjenici da se u samim začecima socijalističkog (kasnije komunističkog) antifašizma te onog narodnjačkog, javlja podjela u zasebne tabore s otvorenim međusobnim antagonizmom.

Pohod na Rim 1¸922.

Kakvo je ozračje bilo u Istri tijekom Marša na Rim, od 27. do  31. listopada 1922.?

Radošević: Radi koordinacije državnoga puča u Napulj su 22. listopada na fašistički kongres pozvani i vodeći istarski fašisti, na čelu s Luigijem Bilucaglijom. Tri dana kasnije, kako to navodi i dr. Darko Dukovski, započinje i priprema za osvajanje strateški važnih točaka u svim većim istarskim mjestima, što se i događa bez otvorenog sukoba s vojskom 28. listopada. U to vrijeme hrvatski politički prvaci (Laginja, Zuccon i dr.) već se godinama nalaze u Kraljevini SHS, a snaga socijalista i komunista izgubila je onaj momentum koji je imala u prethodnim godinama. Po dolasku Mussoliniija na vlast istarski narodnjaci, pak, pomirljivo, ali pokazat će se i naivno, traže ustupke od nove vlade pišući u Pučkom prijatelju: "Živimo u Italiji, ali ona nije postala još naša domovina jer nas nije još u praksi priznala za svoje sinove. (…) Dajte nam slobodu riječi i javnog života! Vratite nam naše škole! Dozvolite nam, da pozovemo natrag našu progonjenu inteligenciju: učitelje, svećenike i druge činovnike! Pustite nam našu pokrajinsku i općinsku autonomiju! Dozvolite nam, da se u svojem milozvučnom jeziku molimo Bogu i da se u svojem jeziku napajamo kulturom svijeta! (…) Ne idite preko naših težnja i zahtjeva. (…) Riječ Italija može i u našem jeziku zvučiti slatko i ljubazno, ali to je od vas odvisno”.

Kakva je situacija u istraživačkom pogledu u zadnje vrijeme u hrvatskoj historiografiji?

Radošević: Za vrijeme socijalističke Jugoslavije objavljen je izrazito velik broj radova, memoara, znanstvenih knjiga na temu antifašističkog pokreta u Istri i sjevernom Jadranu, posebice o razdoblju Drugoga svjetskog rata i NOB-a. Naravno, dobrim dijelom je to bilo i ideološki uvjetovano. Posljednjih godina osjetan je pad interesa za te teme u historiografskim krugovima hrvatskog dijela Istre, uz iznimke rijetkih individualnih pothvata. Vjerujem da smo u pogledu edukacije mali korak uspjeli napraviti kroz naš projekt "Stoljeće europskog antifašizma. Istra između lokalnog i globalnog". Ipak, moram priznati da su kolege iz Slovenije puno bolje organizirani, ekipirani, a time i produktivniji. Ne smijemo se pri interpretaciji isključivo oslanjati na radove iz 1970-ih godina, pogotovo kada znamo da su vrlo važni arhivski fondovi u Rimu, Padovi, Zagrebu, Beogradu i drugdje praktično neistraženi.

Koje će teme biti zastupljene na skupu?

Mihovil Dabo: Okvirno, izlaganja će obuhvatiti tri tematska polja. Na uvodno izlaganje dr. sc. Darka Dukovskog sadržajno će se nadovezati osvrti na dosadašnje historiografske dosege, ali i propuste. Potom, bit će riječi o konkretnim posljedicama širenja fašističkoga utjecaja na sjevernojadranskome prostoru, odnosno o lokalnim prilikama na primjerima Rovinja i Voloskog. Konačno, više će se izlagača dotaknuti osjetljivog pitanja sjećanja, komemoracije, ali i eksploatacije povijesnih trauma.

Postoje li još uvijek zabranjene, tabu teme?

Dabo: Zabranjene teme ne postoje, usprkos povremenim insinuacijama u javnom prostoru i na društvenim mrežama. Postoji opravdana skepsa spram interpretacijskih kalupa oblikovanih u ranijem razdoblju, ali da bi se oni nadomjestili ili, što bi svakako bilo svrsishodnije, nadogradili potrebno je provesti nova istraživanja i potom vlastite rezultate, kroz znanstvene radove, a ne proizvoljne ocjene, argumentirano razložiti. Razlozi što određena povijesna pitanja ostaju neodgovorena znatno češće su banalne prirode, a riječ je o financijskoj podlozi nužnoj za produktivna nova istraživanja. U novije vrijeme, taj se važan materijalni preduvjet sve više ostvaruje kroz znanstvene projekte koji ujedno pružaju mogućnost kvalitetnije suradnje. Jedan od ciljeva našega skupa upravo i jest da pokrenemo međunarodnu suradnju koja će potencijalno rezultirati zajedničkim projektima oko određenih tema iz novije prošlosti koje su još uvijek aktualne, ali često podložne dnevnopolitičkoj instrumentalizaciji.

Kakva je situacija s komemorativnim praksama danas?

Radošević: Komemoracije žrtava fašističkog i kasnije nacističkog terora u Istri redovito se održavaju i to je tradicija koju bi morali nastaviti baštiniti, posebice jer, čini se, postaju jedini podsjetnici na žrtvu koju su Istrani dali u borbi za slobodu. Naime, djedovi i bake mlađih generacija Istrana rođeni su nakon rata čime je prekinuta usmena predaja "s koljena na koljeno", u školama se o regionalnim posebnostima antifašizma ne uči, a mediji su iz raznih razloga prisiljeni fokusirati se na brojne druge teme.