Elizabeta Crnković, članica pulskog Kickboxing kluba Planet sport, ovu će godinu pamtiti po svjetskom zlatu koje je osvojila na nedavno održanom WAKO Svjetskom kickboxing prvenstvu za seniore u disciplini light contact (do 70 kilograma) u Portugalu.
Godina je to koja zaokružuje sve dosadašnje napore, uspjehe, medalje koje su se nizale od državnih, preko europskih do, eto, svjetskog prvenstva: više puta postala je državna prvakinja, bila juniorska europska i svjetska prvakinja, seniorska europska viceprvakinja, a sada i svjetska prvakinja. Da bi ostvarila baš sve, nedostaje joj tek europsko zlato. No, čovjek mora uvijek ostaviti poneku želju nerealiziranom, zar ne?
- Ovoj medalji doista je prethodilo jako puno odricanja, jako puno treninga, doslovno krvi, znoja i suza, puno drugih natjecanja i probijanja nekih barijera, možda više psihičkih, nego fizičkih. Istina je da sam na ovom svjetskom prvenstvu očekivala medalju, ali bila je upitna baš ta barijera u mojoj glavi i hoće li to biti zlatna ili srebrna medalja. U vrhu sam već neko vrijeme i ovaj put najveća mi je 'barijera' bila upravo suparnica u finalu, inače dobra prijateljica i sparing partnerica Slovenka Urša Terdin iz Maribora. Ona je starija od mene pa se nismo srele dok ja nisam došla u seniore, ali je ona zapravo cijelo vrijeme bila moj idol, jer je bila u mojoj kategoriji i jako, jako je dobra. I kao borac i kao osoba i zato mi je upravo to i bilo teško - kako se boriti s nekim koga si cijelo vrijeme gledao kao idola i za koga si mislio da je bolji od tebe! Međutim, ona je meni sama rekla 'ne gledaj na ovo kao na našu borbu, ne tučemo se krvnički, nego gledaj kao na skupljanje bodova - malo ja tebe, malo ti mene i na kraju neka pobjedi ona koja je skupila više bodova, nema tu ljutnje'. Tako je i bilo, i ja sam pobijedila, priča nam Elizabeta.
Kaže kako su zajedno i trenirale jer ima dosta kampova na kojima se susreću, a često su zajedno na pripremama s reprezentacijom Slovenije jer je Elizabetin trener, Edi Višković, svojevremeno u Jugoslaviji bio i trener slovenskom izborniku reprezentacije.
- Mogu reći da mi je bila čast trenirati upravo s njom i to baš volim, jer točno znamo što kojoj treba, što kojoj fali u borbi, i zajedno nadograđujemo jedna drugu, kaže nam Elizabeta.
No, priznaje, pravi veliki izazov i prvo iskušenje na ovom svjetskom prvenstvu bila je, ne zadnja, nego prva borba.
- Protivnica mi je bila Talijanka koja je nešto mlađa od mene, ali je dosta visoka, dugačkih udova, pa mi je baš bilo zanimljivo boriti se s njom. Obično sam ja ta koja je viša od svih pa mi je bilo zanimljivo vidjeti kako će to ovaj put izgledati s nekim koji je 'duži' od mene, da ja moram skratiti tu distancu među nama. I tu sam se zapravo borila glavom, razmišljala sam što i kako napraviti, nisam išla kao muha bez glave u tu borbu, već smišljeno, i mislim da je ta borba bila baš dobra. Svima se ta borba najviše i svidjela, iako su najčešće te prve najteže i svima budu najgore, jer si pod stresom, adrenalinom, razmišljaš kako ćeš tu prvu nekako najgore odraditi... No, u ovom slučaju se svima baš ta moja prva borba najviše svidjela, kaže nam kroz smijeh Elizabeta.
Počeci njezine ljubavi prema kickboxingu, dodaje, sežu dok je bila jako mala i fascinirano gledala filmove u kojima se ljudi lako brane, kako reagiraju u borbi...
- S tatom sam često gledala filmove s Jackie Chanom i Bruce Leeom i odluka je pala. Bilo mi je lijepo vidjeti kako se vrte, kako se brane s lakoćom, ne udaraju surovo nekoga, već 'spetljaju' suparnika. U početku sam tako htjela ići na kung fu, ali tati to nije padao napamet, već se sjetio trenera Edija, njegovog prijatelja, i odlučio da dođem ovdje i probam najprije taekwon-do pa onda kasnije kickboxing. I tako je i bilo. Doduše, ja sam i prije toga trenirala svašta, od plesa, ritmičke gimnastike, tenisa... Odmah su tu moju sportsku stranu prepoznali svi, od malena, na čemu sam iznimno zahvalna i tetama u vrtiću jer sam prve sportske treninge imala već u vrtiću na Monte Zaru, pa učiteljima u školi. Bio je to moj sportski put u koji su me svi usmjeravali, priča nam Elizabeta.
Na taekwon-do krenula je, kaže, s deset godina, iako je tu bilo i članova koji su krenuli već s tri, četiri pa smatra da je ona možda i kasnila, ali uspjeh nije izostao i u tom se sportu vrtoglavo uspinje sve do svojih seniorskih dana. Od 2015. godine ušla je i u hrvatsku reprezentaciju, za što je bilo potrebno državno zlato i osvajanje europskih i svjetskih kupova, što je redom i osvajala.
- Još kao juniorka postala sam europska prvakinja i tada sam pozvana u reprezentaciju, sudjelovala sam i osvajala medalje na europskim i svjetskim prvenstvima i eto to je sve učvrstilo moje mjesto u Hrvatskoj reprezentaciji, ističe Elizabeta.
Zahvaljujući sportu, kaže nam, puno je putovala, upoznala druge krajeve i običaje, ali i stekla brojne prijatelje.
- Gdjegod da idem, javim se tim prijateljima, oni se jave meni, svi nađemo vremena jedni za druge, tako da su to jedna prijateljstva za život.
Uz veliku podršku obitelji, razumijevanje za njezin sport imaju i prijatelji uz neminovno zafrkavanje "cure fajterice".
- Moji muški prijatelji uvijek pitaju kad ću sparing s njima, kažu da bi me brzo sredili, jednostavno žele odmjeriti snagu sa mnom. Priznajem ja njima da imaju oni snage, ali tu je potrebna i tehnika i taktika. Uostalom ja i spariram s muškim kickboxerima, prije svega s Markom Džinom s kojim od prvih dana treniram. I s njim najviše treniram kad sam u Puli, a u Zagrebu baš imamo par muških sparing partnera koji dopuštaju da ih se udari malo jače, a nekad ih i iznenadimo našim udarcima. U toj dvorani zajedno trenira cijela ženska reprezentacija, svi uzrasti i sve kategorije, a vodi nas trener Vanja Rehak. Najviše treniram s prijateljicom Lucijom Regvat koja je također osvojila svjetsko prvenstvo u kategoriji do 55 kilograma tako da nam je to bio jedan od glavnih ciljeva da zajedno osvojimo svjetsko zlato i to nam je uspjelo, priča nam Elizabeta.
Inače trenira svakodnevno, jer je, priznaje, to jedna navika bez koje ne može. Čak i kada nema natjecanja, u dvorani je svakog dana. Dvorana joj je drugi dom. Ovdje se svi druže, kaže, uz to što vole treninge, a treniraju uvijek, iako manjim intenzitetom kad nemaju pripreme za natjecanja.
Osim toga, Elizabeta privodi kraju i svoj studij na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Priznaje da je ponekad vrlo teško sve uskladiti, i treninge i kolokvije i ispite. U veljači kreću i natjecanja, a istovremeno ima ispite. Teško je, kaže, ali je sada već pri kraju i ostali su joj samo ispiti koje će, nada se, brzo riješiti.
- O budućnosti me sada već svi pitaju. Voljela bih raditi u školi kao nastavnica tjelesne i zdravstvene kulture, ali gdje, pitanje je. Vjerojatno tamo gdje mi se otvore vrata. Htjela bih se vratiti u Pulu i biti u Zagrebu, neodlučna sam. Zagreb me vuče zbog mogućnosti, a Pula je doma, tu vuče srce. Bit će vjerojatno trenutak u kojem se budem trebala odlučiti tako da se time ne opterećujem previše, kaže nam iskreno.
Veliko pitanje koje joj također često postavljaju, kaže, je ima li dečka. Nema, priznaje. Iako slobodno vrijeme voli provoditi s prijateljima, nedostatak ozbiljne veze objašnjava bojazni muškog dijela populacije da joj se približe.
- Svi se boje toga što treniram, ne znam stvarno što je s njima, kroz smijeh kaže Eizabeta, ali i dodaje da je to možda samo jedan segment života koji je ciljano "na čekanju" i da je možda upravo zato i osvojila sve ove medalje jer je bila fokusirana na treninge i prvenstva, a sve ostalo je palo u drugi plan.
- Prijatelji razumiju tu moju potrebu za treninzima. Zovu me oni vani, pitaju bih li išla s njima, iako znaju moj odgovor i da mi je trening bitniji. Ali oni to shvaćaju i prihvaćaju. Pa da se vratim na početak priče, upravo to je dio svih tih odricanja, propustiš puno proslava, rođendana, druženja, ali mi stvarno nitko ne zamjera, vesele se skupa sa mnom. Svaku moju pobjedu zajedno prolazimo, dobivam puno podrške, poruka, poziva, tako da znam da su moji prijatelji uvijek uz mene, kaže nam Elizabeta.
Zahvaljujući sportskim uspjesima ostvarila je i niz drugih pogodnosti. Kaže nam da joj je ove godine prvi puta Zaklada za sport omogućila odlazak na Svjetsko prvenstvo, a sve dosad to su joj financirali roditelji.
- Veliko hvala Zakladi, puno su nam pomogli, a mislim da smo im se ovim rezultatom barem na neki način odužili. Stipendiju dobivam i od Hrvatskog olimpijskog odbora. Iako ovo smatram svojim poslom, lijepo je dobiti malo vjetra u leđa, jer treba znati da su ta natjecanja, kotizacije i smještaji veliki trošak, a ne bih željela da to uvijek padne na leđa mojih roditelja. Nadam se da sam se i njima ovako odužila, kaže.
I naravno, uz vjernog četveronožnog ljubimca s kojim su joj šetnje prava antistres terapija, tu je i mlađi brat Ivan koji je neizmjerno ponosan na njezine uspjehe i tek kratko priznaje da su njene zasluge zapravo i njegove jer "lako njoj kad ima najboljeg sparing partnera - njega samoga!".
Elizabeta ne propušta zahvaliti prije svega treneru Ediju Viškoviću, "teti Kristini koja sređuje svu papirologiju", treneru Vanji iz Zagreba, ali i svim prijateljima i obitelji, a sada joj predstoje daljnji naporni treninzi, i što bolja priprema za zahtjevnu natjecateljsku sezonu 2024. godine: čekaju ju dva državna natjecanja, europski i svjetski kup te putovanja od Italije, Turske, Mađarske do Srbije, a možda je u planu i jedno natjecanje u Engleskoj. No, gdjegod da ide, Elizabeta Crnković najbolji je promotor svoje zemlje i ponos grada Pule!
