Sport i rekreacija

NASLJEDNIK PULSKE AUTOMOBILISTIČKE LOZE

KAKO JE BITI DIO RIMČEVOG TIMA? Saša Radola: "Svi misle da se po cijeli dan vozim u Neveri, ali nije to baš tako. Kada jeste, to su mi najdraži dani"

Puljanin Saša Radola imao je 18 godina kada je prvi puta postao hrvatski prvak u brdskim utrkama i najmlađi prvak u toj kategoriji. U školi, dok su druga djeca učila slova i abecedu, on je učio pravilne prolaske kroz zavoje * U tvrtki Rimac Automobili imaju mnogo odjela gdje razvijaju različite stvari, a u jednom od njih im je trebao vozač sa iskustvom kako bi se pridružio u razvoju programa pod nazivom Driver Coach. Poznanik me preporučio, nazvali su me i eto. Tko bi to odbio?, priča nam Saša


 
11 min
Saša Ergotić Licul

Puljanin Saša Radola imao je 18 godina kada je prvi puta postao hrvatski prvak u brdskim utrkama i najmlađi prvak u toj kategoriji. U školi, dok su druga djeca učila slova i abecedu, on je učio pravilne prolaske kroz zavoje * U tvrtki Rimac Automobili imaju mnogo odjela gdje razvijaju različite stvari, a u jednom od njih im je trebao vozač sa iskustvom kako bi se pridružio u razvoju programa pod nazivom Driver Coach. Poznanik me preporučio, nazvali su me i eto. Tko bi to odbio?, priča nam Saša

Danas trostruki prvak Hrvatske, jednom centralne europske zone i šest puta puta prvak u klasi, Puljanin Saša Radola imao je 18 godina kada je prvi puta postao hrvatski prvak u brdskim utrkama i najmlađi prvak u toj kategoriji. Tata mu je poznati pulski automobilistički as Elio Radola, višestruki prvak Hrvatske u različitim klasama stoga ne čudi Sašina posvećenost kotačima i utrkama. Imao je manje od sedam mjeseci kada je putovao na prvu očevu utrku.

Godine 2011. sjeo je za volan Formule 2 i uspješno odradio testove u seriji FIA u Catalunyi, u Španjolskoj nakon čega je dobio ugovor za narednu sezonu, međutim financijska konstrukcija potrebna za sudjelovanje nije zatvorena. 

Danas 34-godišnji Saša živi i radi u Zagrebu u poznatoj hrvatskoj tvrtki za proizvodnju električkih automobila Rimac automobili kao dio odjela koji razvija program pod nazivom Driver Coach. Riječ je o programu koji vas uči kako voziti na stazi te poboljšati svoje vrijeme, a upravo je to ono čime se Saša želi baviti u budućnosti - prenositi svoje znanje iskustvo na druge. S obzirom na to da je instruktor vožnje koji iza sebe ima brojne kilometre i zavoje, nerijetko ga možete sresti na Grobniku kako podučava mlade vozače. Nedavno je postao i otac, stoga nas je zanimalo kako izgleda njegov radni dan te koliko je teško balansirati između utrka i obiteljskog života.

Saša, tata ti je sastavio prvi auto ako se ne varam. Koliko si tada imao godina?

Kada sam imao tri godine, složio mi je prvi karting. U današnje vrijeme možete kupiti karting za djecu, no tada to nije bilo moguće, tako da je karting za odraslog čovjeka prenamijenio u jedan za sitnog trogodišnjaka. Što se vožnje tiče, ona je dio mene cijeli život. Tata me počeo učiti voziti kada sam imao sedam godina, no auto utrke sam počeo voziti tek sa 16 godina i to sasvim slučajno. Kako je tata radio s Hondom, svaki zastupnik je bio dužan kupiti barem jedno natjecateljsko vozilo i naći vozača koji će se natjecati u Honda kupu barem tri godine. Kako smo već bili dio te priče, rekao je da će radije mene pustiti da vozim nego dati nekom drugom auto.

Imaš li koji nedosanjani san, vanjsku stazu koju bi želio odvoziti?

Naravno da imam. Uvijek sam sanjario da ću biti profesionalni vozač utrka, odnosno da živim od utrkivanja. Nažalost, utrke su mi samo vrlo skup hobi od kojeg ne mogu pobjeći, ali nada umire posljednja, nikada se ne zna. Zahvaljujući poslu kojeg radim, imao sam priliku otići na neke staze koje sam želio vidjeti. Naravno da ih ima još, to je vrlo dugačak spisak. Nije isto otići na stazu i voziti ili utrkivati se. Spa-Francorchamps i Portimão, odnosno Autódromo Internacional do Algarve su mi do sada najbrutalnije staze gdje sam bio i nadam se da ću imati priliku utrkivati se na njima. Naravno, tu je na spisku i Nürburgring, ali tamo bih trebao izgubiti dane i dane da bih naučio stazu odnosno mogao biti konkurentan u utrci. Mogu nabrajati danima, tako da ćemo završiti sa Pikes Peakom, najpoznatijom i najopasnijom brdskom utrkom na svijetu. S obzirom da godinama vozim brdske utrke, ovo je definitivno staza gdje bi se volio natjecati, naravno kada bih imao dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu.

Radiš u Rimac automobili nešto manje od tri godine. Kako je došlo do suradnje?

U Hrvatskoj nema baš izbora s poslovima kojima bih se bavio u mojoj branši, a da me ispunjava. Isto tako je sa utrkama jer, koliko god dobrih rezultata ja napravio, to se u ovoj državi, a niti u ovom sportu ne cijeni. Auto sport je totalno zapostavljen i kod nas nema napretka. Doduše, nešto se lagano mijenja kroz zadnjih par godina i nadam se da će nastaviti u tom smjeru. Taman kada smo donijeli odluku pokušati u istom smjeru nastaviti u Australiji, pošto imam australsko državljanstvo, dobio sam poziv iz Rimac Automobili. Imaju mnogo odjela gdje razvijaju različite stvari, a u jednom od njih im je trebao vozač s iskustvom kako bi se pridružio u razvoju programa pod nazivom Driver Coach. Poznanik koji zna cijelu moju priču, iskustvo na temelju utrkivanja u inozemstvu i u Formuli me preporučio, nazvali su me i eto. Tko bi to odbio? Prije svega ne želim napustiti Hrvatsku, jako mi je lijepo ovdje i teško mi pada otići živjeti drugdje. Zatim taj poziv da radim u takvoj firmi, u mojoj branši... zaista nismo trebali puno razmišljati!

Kako je sjediti u uredu kada znaš da možeš sjediti na 2000 konjskih snaga? Opiši svoj tipičan dan na poslu? Što si naučio da možeš primijeniti u vožnji, na stazi, na samom automobilu? Koliko si najbrže vozio?

Svi misle da se po cijele dane vozim s Neverom na test stazi, no nije baš tako jer se svaki dan razlikuje i često jedan s drugim nemaju nikakve veze. Iako, ima i takvih dana i naravno da su mi oni najdraži. Provodim dane u uredu, pišem ideje i instrukcije za Driver coach ili radim plan za iduće putovanje. To mi je najnaporniji dio posla jer nisam naučen sjediti u uredu. U zadnje vrijeme inženjeri prilagođavaju program pa odlazimo na našu test stazu testirati promjene. Riječ je o programu koji vas uči kako voziti na stazi i kako poboljšati svoje vrijeme, a testiranja uglavnom uključuju i autonomnu vožnju, tako da ponekada zna biti nelagodno dok vas auto od 2000 konjskih snaga vozi sam po stazi, no to su najveće čari ovog posla. Biti dio nečega što nisam mislio da će ikada biti moguće. Naravno, jedan od najdražih dana na poslu je prikupljanje podataka sa staza širom Europe, a kasnije i svijeta. Imamo testne Kie Stinger, aute koji su opremljeni sa super kompjuterom i ostalom opremom za prikupljanje raznih podataka. Auto ima 370 KS i pogon na sve kotače. E, tu se onda sve pretvara baš u posao iz snova! Otputujemo na 10-20 dana s dva auta i kombijem s rezervnom opremom i vozimo se svaki drugi dan na drugoj stazi. To zna biti dosta naporno, jer u većini slučajeva jedan dan putuješ, drugi dan voziš na stazi, ali isplati se.
Puno učim iz dana u dan i nekad se zabrinem i zapitam da li znam dovoljno za rad u takvoj firmi, jer se s mnogim stvarima susrećem po prvi put. Nažalost, nisam naučio ništa novo što bih mogao primijeniti u vožnji, osim iskustva na novim stazama. Neopisivo sam, pak, ponosan što sam cijelo svoje znanje primijenio u razvoju Driver coacha te će taj program podučavati druge ljude. Želja mi je jednoga dana prenijeti moje iskustvo i znanje na mlade pa mislim da ovo i nije loš početak. Ne znam smijem li reći koliko sam bio star kada me otac prvi put vozio skoro 300 kilometara na sat. Uz testiranje u Formuli 2 i prilike da vozim stvarno svakakve aute, to se nije ni na poslu promjenilo. Mislim da je oko 320 kilometara na sat brzina kojom sam se najbrže vozio.

Automobilizam nije jeftin sport, o poskupljenjima ni ne moramo govoriti. Planiraš li se baviti time dalje?

Da, dokle god je to moguće i dokle god imam ovakvu podršku. Gotovo cijelu karijeru vozim zahvaljujući ponajprije ocu, a zatim i prijateljima i poznanicima koji znaju koliko mi taj sport znači pa se uvijek poguralo s različitih strana da se ide na utrke. Žao mi je prvenstava koja su izgubljena iz razloga što nismo mogli otići na utrku iz financijskih razloga. Žao mi je što je, nakon svega, to ostalo na nivou državnih prvenstava i brdskih utrka. Zadnjih godinu dana krenuli smo s drugačijim pristupom marketingu, sponzorima i društvenim mrežama. Povećali smo zainteresiranost ljudi, a i auto sport je sve više praćen. Već pregovaramo s nekim novim sponzorima. Sve to ide užasno sporo, ali nadam se da ću imat dovoljno vremena i priliku za odvoziti još dobrih utrka. Baš sam optimističan, a što bude, bude. Vidjet ćemo.

Zanimalo nas je i kako Sašina supruga Amira gleda na Sašinu ljubav prema brzini.

Amira, podržavaš Sašu u potpunosti.

Naravno da podržavam, to je jedna od puno stvari koje nas vežu i podržavat ću ga dokle god smo zajedno u tome.

I sama si vozila utrke. Jesi li to oduvijek htjela probati?

Jesam, vozila sam Formulu Driver, koja je nešto blaža i pristupačnija disciplina. Nisam nikad mislila da je to tako dostupno i da ću imati priliku voziti, ali sam oduvijek htjela to probati. Kad voziš, ne razmišljaš o brzini jer ti nije fokus gledati u brzinomjer, nego na stazu. U početku, dok ne kreneš voziti, prevladava dosta velika trema. Sve se to pretvori u neki pozitivan adrenalin i budeš sretan da si prošao kroz cilj bez ikakvih negativnih posljedica. Prvu utrku sam za probu odvezla s Hondom Civic. Kako mi se svidjelo, prodala sam svoj gradski Punto i kupila Peugeot 106 GTI, kako bi imala barem malo jači auto. Odvezla sam sezonu sa njim i završila treća u konkurenciji žena u Prvenstvu Hrvatske. Na nagovor supruga, jednu utrku sam se okušala u njegovom trkaćem autu, ali za to još trebam papati špinata, šali se mlada mama.

Planiraš li se vratiti na stazu u dogledno vrijeme?

Jednog dana planiram, ali trenutno nemam auto za tu disciplinu. Ako nam financije budu dozvolile, sigurno bih voljela opet. Osim, naravno, ako ne završim u drugim vodama, pošto sam prije trudnoće počela pohađati offroad školu i pronašla neku novu dozu adrenalina.

Vraćamo se tebi, Saša. Vidim da imaš vlog. Kako to ide?

Počeo sam prošle godine. Prvi razlog je taj što sam htio zainteresirati veći broj publike i promovirati auto sport. Ali, i jer su me neki ljudi nagovarali kako bi to bio dobar potez u vidu marketinga i slično. Mislim da je žalosno da se na taj način treba boriti za pozornost, medije i sponzore jer bi to za nas trebali raditi rezultati i posvećenost sportu, a ne brojke pratitelja i pregleda. Žalosno je i da neki YouTuberi ispadaju veći sportaši od onih koji žive za sport. On se, eto, odlučio baviti nekim sportom i uspio je na temelju brojki, dok je netko cijeli svoj život posvetio tome i nije uspio usprkos odličnim rezultatima. Brojevi, brojevi...  To govorim o kojem god sportu da se radi jer ima primjera iz cijeloga svijeta pa i kod nas.
Drugi razlog je da ljudima koji nas prate stvarno dočaram kako to izgleda iz prvog lica te da vide s kakvim poteškoćama, budžetom i problemima idemo na utrke. Mi gradimo odlične rezultate bez novih guma, bez velikih popravaka na autu nakon svake utrke i slično. A, najbitnije od svega, uvijek se dobro i veselo provedemo.
Ne mogu reći da ide loše, pogotovo jer nisam tip od kamere, ne volim se snimati i nemam nikakvoga znanja o sastavljanu videa. To zahtjeva vrijeme i opremu da bi bilo ozbiljnije, a ja za vlogove koristim Go Pro kameru koja mi služi za snimanje u vožnji. Nekad posudim još jednu ili dvije kameru od prijatelja da bismo mogli snimiti više materijala. Ljudi se ponekad požale na slab zvuk, tako da bi trebalo poraditi i na opremi, no to sve zahtjeva ulaganje, a prioritet ipak ima auto i oprema za njega. Nemamo milijunske preglede, ali imamo vjernu publiku. Ove godine ćemo dijeliti nagrade, majice i proizvode sponzora. Bilo bi super da je netko s nama na utrkama tko bi se posvetio samo kameri jer dosta toga se ne sjetim snimiti. To mi jednostavno nije prioritet u tom trenutku. Svakako ću se potruditi ove godine posvetiti više pažnje i tome.

Kakvi su vam planovi za budućnost s obzirom da ste nedavno postali roditelji? Koliko toga se promijenilo od kad je stigla prinova?

Svi su nam govorili da će se sve promijeniti kada dođe dijete i da će svijet. Mislim da su roditelji danas previše zaštitnički nastrojeni. Nama je sve to još uvijek novo. Naravno da je drugačije i da dijete traži puno pažnje i vremena, ali ne vidim razlog zašto bi se išta moralo promijeniti. Eventualno se prilagoditi djetetu i to je to. Slabije spavamo, u kući je bučnije nego inače, ali isto tako već putuje sa nama, dva puta smo bili na Grobniku i za deset dana idemo na prvu utrku. Imao sam šest mjeseci kada sam putovao na prvu tatinu utrku iz Pule za Beograd. Bez autoputa, bez klime u autu i bez ikakvih današnjih pomagala. Neće biti isto, bit će teško, ali uhodat ćemo se. Inače supruga Amira i ja idemo sami, eventualno se otac priključi ako je u Hrvatskoj. Sad će biti teže jer će Amira biti s bebom pa se moram sam pobrinuti oko ukrcavanja i iskrcavanja auta, pripremu prije starta i svega ostalog što ide uz to.

Stvorili ste život van Pule, hoćete li se vraćati?

Ne znamo ni mi. Pula je naš dom i svakako ćemo se jednoga dana vratiti. Dali će to biti za mjesec dana ili za deset godina, to nismo sigurni. Nema tog posla ni mjesta koji nam može zamijeniti Pulu i Istru.

Hoćeš li i ti sinu "složiti" autić kad bude imao dovoljno godina?

Ja bih bio najsretniji kada ga to uopće ne bi zanimalo i kada bi ga privukao neki drugi sport u kojem može napredovati, gdje se cijene postignuti rezultati i koji je manje financijski zahtjevan. Ali, realno, ne znam tko će ga ugurati u to. Mislim da je neizbježno da sve ovo bude dio njegova života i ako bude pokazivao želju, naravno da ćemo mu nešto složiti.

Što ako ga auti i automobilizam ne budu zanimali?

Imat će podršku čime god se bude htio baviti. Samo neka ga to ispunjava upola onoliko koliko automobilizam ispunjava mene i biti će sretno dijete. Ako bude tako, nadam se da će to biti i neki manje opasan sport.


Fotografije iz privatne arhive

Nastavite čitati

Sabor sutra raspravlja o demografskoj revitalizaciji Hrvatske

U predloženoj se strategiji govori i o učinkovitoj integraciji doseljenika u hrvatsko društvo, odnosno o osiguravanju kvalitetnih uvjeta za rad i život u novoj sredini. Uz to, dokument predviđa smanjenje emigracije te povratak dijaspore i recentnih iseljenika u zemlju

HND pozvao premijera Plenkovića da prestane prozivati novinare

''Premijer Plenković nije i ne može biti glavni urednik hrvatskih medija'', ističu u novinarskoj strukovnoj organizaciji. Pojasnili su i kako je uloga novinara, novinarki i medija da propituju osobe na položaju moći i ukazuju na nepravilnosti u sustavu jer na taj način čuvaju demokraciju i drže odgovornima pred javnošću osobe izabrane da obnašaju funkcije vlasti

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.