NEMA STRAHA, VAŽNO JE 'PROČITATI' STIJENU Puležan Marko Kalčić kreće na najzahtjevniji Chalten masiv u Argentini

Profesor francuskog jezika u pulskoj gimnaziji i glazbenik, basist Marko Kalčić (34) ima još jednu cjeloživotnu pasiju - slobodno penjanje. Osnovna značajka free climbinga je ta da, osim vlastite snage i spretnosti, nije dozvoljeno korištenje opreme za napredovanje, dok oprema služi isključivo za osiguravanje od padova.

Kalčić je član sedmeročlanog hrvatskog tima koji uskoro, za 10 dana, lete put Argentine i El Chalten masiva u tamošnjem nacionalnom parku Los Glaciares.

Taj masiv čini velik broj masivnih granitnih stupova, tisućometarskih vertikalnih granitnih stijena, koje zbog snažnih patagonijskih vjetrova i naglih promjena vremena (pa i sada, za kalendarskog ljeta), predstavljaju jednu od najtežih penjačkih lokacija u svijetu.

Riječ je o "big wall" penjanju masivnim vertikalnim stijenama, čiji se najviši vrhovi u El Chaltenu protežu do 3500 metara. Do samih stijena moguće je da će prvo morati satima po ledu i snijegu.

Argentinski nacionalni park Los Glaciares

Uz Puležana Marka, hrabar i iskusan alpinistički tim čine Zagrepčanin Boris Čujić (inicijator projekta za koga je penjanje u Patagoniji svojevrsni alpinistički Wimbledon) i njegov sugrađanin Siniša Škalec, Varaždinci Igor Čorko i Ivan Vitez te Riječani Elvin Sindičić i Marko Buljan.

Jedan od najboljih hrvatskih sportskih penjača mlađe generacije, Marko Kalčić član je planinarskog društva 'Glas Istre' i pulskog sportsko penjačkog kluba 'OnSight', gdje volontira kao pomoćni trener sportskog penjanja za mlađe uzraste. Sin je iskusnog istarskog alpinista Davora Kalčića.

S Markom razgovaramo o predstojećem poduhvatu, ali i o motivu i načinima penjanja, padovima, genima, nužnim karakternim crtama, ispunjenju.

Koliko je zahtjevna lokacija u Argentini?

Idemo na područje koje se sastoji od puno granitnih stožaca, vrhova, ili stupova. Ti granitni stupovi su od 300 do 1500 metara vertikalne stijene. Penjanje umnogome ovisi o uvjetima i tome kako ćemo se snaći. Stil penjanja je različit od europskog, barem u Dolomitima i Paklenici gdje se najviše krećemo. Tamo su dugačke vertikalne pukotine u koje treba zabadati ruke i noge, što je različito od našeg domaćeg penjanja na vapnencu. Ovdje su sitni hvatovi za ruke. Različito je pozicioniranje tijela, ‘čitanje stijene’. Uz to, treba samostalno postavljati opremu za napredovanje. Bavimo se slobodnim penjanjem , free climbingom pa ljudi kažu: "Pa ti si lud, ideš bez konopa’". Ali nije stvar u tome. Ne koristimo ljestve i klinove da bi se o njih držali, već služe samo kao osiguranje. Postavimo ih u stijenu, ali se za to ne hvatamo, te ih mičemo kad taj dio prođemo.

Chalten masiv

Kako ste osigurani od pada?

Vezan si cijelo vrijeme za svog partnera, a između tebe i partnera su klinovi ili zaglavci, koje mičemo kako želimo, ali i kako stijena dozvoli. Cilj je da se ne hvatamo za ta osiguranja, nego da stijenu prođemo slobodni. No, i to ovisi o vremenskim uvjetima, jakom vjetru...

Da, u Patagoniji je sad kalendarski ljeto, ali svejedno može pasti snijeg.

Da, tamo može bez problema pasti snijeg usred ljeta, temperature su između nule do 20-ak stupnjeva. Tamo gdje mi dižemo je ledenjak, tamo je hladnije. Ako je zavjetrina i ako se penje na suncu, penje se u tankim majicama. Ovisi.

Nije li lakše preći 8.000 metara planine ili 2000 metara vertikalne stijene? Gdje je veći rizik?

To je teško usporedivo. Nikad nisam bio na planini preko 4000 metara. Postoji više smjerova na jedno brdo, ima različitih vertikala. Primjerice, talijanska Marmolada - ispenjali smo je u par smjerova, s vrhovima višim od 3000 metara. Može se pješke po skijaškoj stazi  sa sjeverne strane, ali mi smo penjali južnu stijenu, u tri smjera, i svaki od tih smjerova ima putanju, težinu, dužinu, određene karakteristike. Tako je i u svijetu penjanja velikih stijenama, tzv. "big wall". Postoje razne opcije, u Patagoniji ćemo ih izabrati sukladno zatečenim uvjetima, što nam tom trenu bude odgovaralo.

Za urbanog laika koji se diže tek liftom ili po stepenicama, javi se strah već na pomisao od takva penjanja. Vama je otac bio alpinist Davor Kalčić? Nadvladavaju li geni lakše strah?

Bio je na poznatim ekspedicijama na Himalaji, Andama, slovenskim Alpama, Paklenici.

Danas se otac više ne bavi penjanjem?

Sad planinari i jedri, ali više ne toliko penjanjem. Treba imati neke predispozicije, iako ja mislim da se taj strah može nadvladati. To ovisi u kakvom se sustavu nalaziš: kakvi su uvjeti, kakve su opcije za osiguranje u toj stijeni, je li stijena čvrsta ili kršljiva, jer često se nailazi  na stijenu koja se lomi pa se po njoj treba oprezno kretati, u kakvom je stanju oprema, vjeruješ li ili ne partneru... Ako je u tom sustavu sve zadovoljeno, u reguli, onda je to prilično sigurna aktivnost.

Jeste li dosad padali?

Padanje je sastavni dio penjanja, ali da kucnem u drvo, nisam pao puno puta. Ovisi na koje mjesto ćeš pasti i koliko ćeš metara padati, o čemu ovisi težina ozljeda. Praktički se u sportskom penjanju uvijek pada ako ganjaš teški cilj.

Ali padom se završi na špagi?

Da, ali i tu isto postoje tehnike i kako će te ovaj dolje osigurati da padneš glatko, da ti ništa ne bude. No, u alpinizmu postoje mjesta gdje ne smiješ pasti. U penjanju na velikoj stijeni partneri se kreću u dužinama. Što je više, duži je pristup. Da bismo pokrili smjer od 500 metara, treba napraviti 15-ak metara dužine. Kaže se ‘dužina’ jer se misli na dužinu konopa. I tako ja krenem 40-ak metara pa partner dođe do mene, pa on ide 40 metara gore, pa ja za njim, i tako do gore.

U ekipi će vas biti sedmorica. Time je sigurnost ipak bitno uvećana?

I da i ne. 'Da' jer smo brojniji, a 'ne' jer se penjemo u parovima, odnosno dva para i jedan trio.

Ima li tamo gorske službe spašavanja?

Nema, ali postoji služba nacionalnog parka Los Glaciares, kojima se treba javiti dođe li do većih problema, a oni onda angažiraju i iskusne alpiniste iz tog kraja.

Koliko ljudi u Puli zna za ovu vašu strast?

Dosta ljudi zna, ali velika većina ne zna kako to izgleda jer nisam dosad javno objavljivao fotografije i videa, osim jedne prezentacije u planinarskom društvu 'Glas Istre'. Više me ljudi zna kao penjača nego kao svirača. A opet, pokušavam balansirati jedno i drugo - vuče me umjetnička strana, ali i penjanje. Iako, penjanje je nešto normalno, što se mora (smijeh). To znam raditi.

Kad ste počeli s penjanjem?

Počeo sam kao klinac u osnovnoj školi. Išao sam s roditeljima na izlete; stari se penjao s frendovima, a ja sam se igrao i pomalo penjao. U sedmom razredu osnovne škole sam s tatom i njegovim prijateljem prvi put popeo dugi smjer u velikoj stijeni u Paklenici. Kroz srednju školu nisam penjao, a počeo sam više trenirati na faksu 2009. godine. I evo dosad se bavim penjanjem, a velikim stijenama od 2017. godine.

Koliko je karakter bitan? Jedan kolerik teško da bi mogao u to potegnuti. Traži se strpljivost?

Da, definitivno treba imati dobru glavu. Treba biti smiren. Što si uznemireniji, gubiš energiju, gubiš fokus i dolazi do grešaka. Moraš biti u dobroj fizičkoj formi i psihički staložen. Dobro baratati opremu i  dobro čitati stijenu.

Što to znači?

Imaš pred sobom 20-30 metara stijene, koliko je ti vidiš. Pročitati stijenu znači to da vrlo brzo znaš reagirati na oblik i raspored hvatišta. Vidiš ta hvatišta i tebi je već jasno kako ćeš raspodijeliti ruke i noge (lijevo-desno, gore-dolje) da bi došao do vrha.

Ja sam kao Sheldon, relativno lako se popnem, no nakon neke visine pogled prema dolje me ukoči, pa ni dolje, ni gore.

Ovisi o konfiguraciji. U tome je i čar penjanja. Kada bi sve bilo jasno, to bi bilo dosadno, kao u penjačkoj dvorani, gdje su hvatovi žuti, zeleni, plavi.

Imate sponzore?

Da.

Zar postoje oni koji će sufinancirati jedan posve nekomercijalni sport?

I mi smo se iznenadili, ali naišli smo na super sponzore. Hrvatski planinarski savez je inicijator projekta, oni su pokrili i dobar dio avionskih karata koje su najskuplje, a našli smo i još dosta sponzora. Planinarsko društvo 'Glas Istre' pomoglo mi je nabavkom osobne opreme za ekspediciju.

Koja je glavna motivacija penjanja? Težina, zahtjevnost, unutarnje ispunjenje, meditacija?

Sve to zajedno. Penjanje je sport pa kao i za druge sportove vrijedi ispunjenost uspjehom. U našim aktivnostima nema natjecanja i medalja, ali piše se povijest uspona. Na osobnoj razini, penjanje je aktivnost u kojoj totalno zaboravim na vrijeme. Dođem na penjalište u 10 ujutro, okrenem se, pogledam na mobitel i već je 15 sati. Niti jedna druga aktivnost ne izbriše mi toliko pojam vremena. Tu su i fizički napor i psihološka strana i druženje s ljudima, užitak bivanja biti na stijeni. Sve to je dio ovog sporta.