RAZGOVOR: PULJANIN MATEO MATTEONI, PRVAK EUROPE U JIU-JITSU: "Ako u borbu uđeš pun straha od protivnika, teško da ćeš ga pobijediti"

Mateo Matteoni sjajan je, drag, pristojan, dobro odgojen 16 i pol godišnji dečko, no iako krajnje dobroćudan, ovaj za svoje godine stasit, jak borac mete suparnike u Jiu-jitsu.

Dok ostale borbe završavaju većinom na bodove, sva su Mateova četiri zahtjevna francuska, grčka i rumunjska protivnika na nedavnom European Championship Jiu-jitsu u francuskom Verquinu (u kategoriji 'U18 +81 kg'), uključujući u finalu i mladog Rumunja Tonija Eduarda Vaidau, 'tapkali' predaju, nemoćni pred gušenjem ili lomom, u stisku Mateovih ruku i nogu. Sve četiri borbe dobivene su predajom!

Fenomenalan je to uspjeh mladog Puljanina, ne samo za njega, njegove trenere Aleksandra Matteonija (oca) i Gorana Vorkapića te matični pulski Jiu-jitsu klub Lotus, nego i za hrvatsku reprezentaciju čiji je Mateo član. Naime, prvo je to ikada osvojeno europsko zlato za Hrvatsku! Stiglo je u Istru, Pulu i njegov klub JJK Lotus.

Valja podsjetiti da je Mateo Matteoni krajem siječnja ove godine ostvario još jedan nevjerojatan uspjeh, osvojivši srebro na Europskom IBJJF Jiu-Jitsu prvenstvu održanom u Parizu. Usput,  o popularnosti ovog sporta u Europi govori i podatak da je na posljednjem turniru u Verquinu sudjelovalo čak 870 natjecatelja iz 18 zemalja Europe.

S jedinim teškašem svoje dobi u hrvatskoj reprezentaciji razgovaramo na, kako i priliči, nekadašnjem gladijatorskom borilištu u pulskoj Areni.

No prije interviewa pogledajte snimku finalne borbe u kojoj je Matteoni osvojio zlato u Francuskoj, u kojem se zbog odličnog poteza Matea, malo prije predaje rumunjskog borca, čuje tatino: "Bravo tigre!". Zanimljivo je i slušati trenerove upute tijekom borbe, tim više što sport nije toliko raširen u našim krajevima:  

Kome posvećuješ osvojeno zlato?

Djedu po tatinoj liniji Svetomiru i djedu po maminoj liniju Marijanu.

Nono Svetomir je svojedobno bio golman NK Istre.

Točno, a nogomet je igrao i njegov brat Robert Matteoni, moj 'cio', poznati novinar, čije tekstove redovito čitam. Pročitao sam mu i knjigu o Luki Modriću "Moja igra", autobiografiju koju je napisao zajedno s Modrićem.

Tata Aleksandar se bavi jiu-jitsom već 16 godina. Pretpostavljam da s tatom imaš sparing borbe. Si istukao kad tatu?  Je li 'tapkao' kad?

Tata je jako dugo u tom sportu. Samim time ima više iskustva. U klubu ga ne može nitko pobijediti. Bar ne za sada :-).

Kako je tata otkrio jiu-jitsu?

S četiri godine starijim bratom je kao 18-godišnjak otišao u Ameriku za boljim životom. Ja sam se rodio u New Yorku. Ušao je u jiu-jitsu tako da je nabio malo kilaže. Želeći skinuti kilograme, naišao je na veliku njujoršku dvoranu jiu-jitsu odlučio je iskoristiti tjedan dana 'free trial'. Ušao je i od toga dana do dan danas je u tom sportu. U jiu-jitsi imate djecu od 6-7 godina do ljudi s 80-ak godina koji aktivno treniraju, iako rekreativno. U Puli, u našem klubu Lotus, naš najstariji član ima 48 godina.

Kakav je tata kao tata, a kakav kao trener?

Tata je vrhunski tata, a kao trener mora biti strog prije turnira.

Imaš brata, sestru?

Imam mlađu, 11-godišnju sestru. I ona dolazi u klub, i ona voli ovaj sport.

Koliko vaš klub Lotus ima članova?

Starijih 40-ak. U Rojcu smo, na petom katu.

Taman za zagrijavanje, do petog kata.

Baš tako.

Kakav je bio tvoj rumunjski protivnik Toni u finalu?

Visok je i dosta krakat. Dobro je prošlo.

Da li si se u dosadašnjoj karijeri našao u poziciji da tapkaš predaju?

Ja još ne.

Koliko dugo treniraš?

Počeo sam trenirati u petom razredu osnovne škole, ali tada nisam bio toliko redovit jer sam trenirao i nogomet, više zbog ekipe. Dođeš u školu i svi pričaju o nogometu.

Gdje si trenirao nogomet?

Na Velom Vrhu, pa sam prešao u Uljanik.

A živiš s roditeljima u Štinjanu?

Da, u obiteljskoj kući u Štinjanu. Djed i baka, koji su do prije dvije-tri godine živjeli u Puli, preselili su se kod nas.

Koliko je važna mirnoća, nepokazivanje straha od protivnika?

Psihologija je po meni jedna od najvažnijih stvari u ovom sportu. Jer,  ako uđeš u borbu pun straha od protivnika i ako ne vjeruješ u sebe, teško da ćeš pobijediti protivnika.

A opet, svatko normalan ima straha. Strah je obrambeni mehanizam, da glupo ne nastradamo.

Normalno je imati strah, ali ne smijete dopustiti da strah prevlada u takvim situacijama. Tjelesna pripremljenost je pritom jako važna zato da bi mogli odraditi cijeli meč. Ako ste tjelesno i psihološki spremni, vi u 90 posto slučajeva dobivate borbu.

Predaja rumunjskog borca - slavlje Matteonija, zlato je osvojeno

Što ti je najljepše u jiu-jitsu?

Najljepše u jiu-jitsi je povezanost ljudi, komunikacija, stjecanje novih prijatelja, samopouzdanje i motorika, sportski duh i samoobrana. Iako gušenja zvuče kako zvuče, volim to što u ovom sportu nema ozljeda kao u MMA-u.

Osim što nastradaju uši?

To da (smijeh).

Što ti je najvažnije u borbi?

Da ja prvi bacim protivnika i da ga ja kontroliram. Iako vas on može povući iz garda, sweepati , okrenuti i baciti, pa je on gornji.

Bi li htio postati MMA borac u perspektivi? Mnogi imaju loše mišljenje o borbama u kavezu jer da su preokrutne.

Zasad još nemam viziju da bi postao MMA borac, makar su meni borbe u kavezu interesantne za gledati. Sviđa mi se što je u tom sportu cijelo vrijeme akcija i cijelo vrijeme si u nekom adrenalinu.

Kao odlikaš pohađaš drugi razred trogodišnje obrtničke srednje škole za elektromehaničara. Jesi prekrižio mogućnost studiranja?

Nikako ne isključujem mogućnost odlaska na fakultet.

Koji ti je predmet najdraži u školi?

Hrvatski.

A mama?

Mama me podržava, ali ne voli gledati borbe. Došla je samo kad je bio turnir u Puli. Bit će i ove godine, i to niti za mjesec dana, 15. travnja u dvorani osnovne škole na Velom Vrhu. Turnir je otvorenog tipa pa, osim hrvatskih klubova, mogu doći ekipe iz susjednih zemalja, primjerice iz Italije. Prošle je godine bilo 194 natjecatelja.

I kakav si rezultat ostvario tada pred mamom?

Dva submissiona tj. dvije predaje tapkanjem zbog gušenja i poluge, dok sam jednu borbu sam dobio na bodove. 

Ima izuzetaka, ali čini mi se da su izvan borilišta najmirniji ljudi iz borilačkih sportova. Oni se vani nikad neće tući.

To je istina. Žele su tući oni koji su na internetu pogledali koju borbu pa to žele isprobati na nekome. Moguće je da se desi, ali jako rijetko ćete vidjeti da će sportaš borilačke vještine prvi započeti tuču. Ako si to priušti, bit će kažnjen i uništit će si karijeru koju je mukotrpno gradio.

Lijevo tata i trener Aleksandar Matteoni , prvak u sredini, desno trener Goran Vorkapić

Kako inače gledaš na tuče vani?

Po meni, ako možete izbjeći tuču, to je najbolji izbor.

Loše je dobiti batine, ali i ako istučeš nekog, nije nikako dobro.

Baš to. Kad bih se ja potukao vani s nekim, svi bi rekli: 'Nije discipliniran, nije mogao skulirati situaciju, zloupotrebljava vještine.

Što bi i bilo tako.

Dobro, ako je netko agresivan i krene na vas, morate se obraniti.

Jesi doživio tako nešto?

Ne, a nadam se da i neću. Ali ako se desi, branit ću se, neću imati drugog izbora.