ANTONIJA JAGAR PETEH: Dan je bio 13. lipnja, a mojoj Steli nedostajalo je baš 13 koraka do sigurnosti...

- Ovo je prvi put da javno govorim o ovoj temi. Publicitet nije lak, a živimo u jako maloj sredini. Ali, u teškim situacijama koje nitko ne bira, nemate nikog i ništa osim onoga što ste stekli za života, i to ljudi moraju znati. Zato želim prenijeti poruku da se mora sustavno pomoći roditeljima koji se nađu u sličnim situacijama. Taj OIB koji svatko od nas ima, u ovom našem sustavu bi trebao govoriti nešto o pacijentu, a ne da roditelji nose isprintane papire od ureda do ureda dokazujući nešto što je samo po sebi razumljivo. Kad ti dijete nastrada, fokus ti je na liječenju! Ne možeš se trošiti na birokratske nebuloze, govori nam na samom početku razgovora četrdesettrogodišnja Antonija Jagar Peteh iz Pule, majka dvije tinejdžerice u dobi od 13 i 17 godina.

Život je stao u lipnju 2018.

Njezina mlađa kći Stela nastradala je u prometnoj nesreći u dobi od 8 i pol godina. Samo tri dana prije, ova snažna i talentirana djevojčica, igrala je teniski turnir u Rovinju.

- Naša heroina nastradala je kao pješakinja ispred obiteljske kuće na Medulinskoj ulici, po povratku iz škole, i to u izravnom naletu automobila. Bilo je to, za mene davne, 2018. godine. Dan je bio 13. lipnja, a njoj je nedostajalo baš 13 koraka do sigurnosti. Otad smo prošli „sito i rešeto“. Život stane i kreće borba… Stela je imala otvoreni prijelom potkoljenice, tešku ozljedu mozga, hematom na mozgu, napuknutu lubanju, slomljeno lice… Ostale ozljede neću ni nabrajati. Imala je osam zahvata na glavi, a šest na nozi. U brojkama - to su dva mjeseca kome i 135 dana stacioniranog liječenja. Od toga 40 dana je provela u Krapinskim toplicama i 95 dana u riječkom KBC-u, priča nam mama Antonija u jednom dahu o događaju koji je njoj i njezinoj obitelji promijenio živote.

U Općoj bolnici Pula Stela je bila svega nekoliko sati. Tamo su, kaže nam mama, liječnici uradili izvrstan posao.

Nepostojanje sustavne potpore

- Igrom slučaja, na mjestu nesreće našla se liječnica pazinske hitne, Ina Ujčić, koja je taman odlazila na predavanje u Pulu. Ona je Stelu spasila, održavajući ju na životu sve do dolaska hitne. Iz pulske bolnice Stela nam odlazi za Sušak gdje je provela 15 dana, da bi potom bila prebačena na Kantridu. Tada kreće nova borba. Još jedan zahvat na glavi, komplikacije…Velike srpanjske vrućine, jedan sanitarni čvor za sve posjetitelje i sve roditelje koji dolaze na odjel intenzivne njege. Krug bolnice na Kantridi nije imao ni jednu jedinu klupu. Dakle, potpora koja bi trebala sustavno postojati, svede se na nivo pojedinca – individue koja donese svoju osobnu procjenu da treba pomoći tom roditelju, veli nam mama Antonija.

„Igraj moja Hrvatska!“

- Meni se u jednom trenutku sva koža ogulila od dezinficijensa. Dan i noć sam bila u Jedinici intenzivnog liječenja, dok je cijela Hrvatska slavila pobjede Vatrenih u Rusiji. Kad su liječnici Stelu počeli skidati s lijekova i pripremati za buđenje, zamolili su nas da donesemo nešto njoj drago i poznato iz kućne sredine. Donijeli smo tada njezin bijeli radio koji smo joj bili poklonili. Naravno, na Radio Rijeci svirale su samo navijačke pjesme. Nikad neću zaboraviti - prva stvar, prvi zvuk na koji se pomaknula u fazi buđenja, bio je stih pjesme „Igraj moja Hrvatska!“, kaže nam Jagar Peteh prisjećajući se ljeta 2018.

- To je bio najteži period jer je bila svjesna svojih želja, mogućnosti i nemogućnosti. Uz to, morali smo smišljati priče zašto tata ne dolazi u posjete. Jedne se večeri u tom navijačkom ludilu sjetila čipsa pa je u 22 sata navečer zamolila medicinsku sestru da joj nazove tatu. Tada je postalo jasno koliko smo blizu uspjeha jer se Stela sjetila tatinog broja telefona! On je ležao na neurologiji i nazvao me da mi kaže kako Stela želi jesti čips! Iskrena ću biti, ja sam mislila da taj čovjek halucinira. Ali, prva stvar ujutro – ja nosim čips na Kantridu, kaže nam hrabra mama Antonija koja je svo to vrijeme živjela u Rijeci, u stanu pokojne majke svoje šogorice, igrom slučaja, Riječanke.

Bez obroka, bez parkinga, bez podrške…

Mama Antonija naglašava nam kako njezin istup u medijima nije kritika medicinskim djelatnicima već sustavu i lokalnim zajednicama koji nisu osigurali organiziranu pomoć roditeljima u najgorim životnim trenucima.

Smatra da ni psihološka pomoć koju tada liječnici pružaju, unutar svog ambulantnog radnog vremena, također nije dovoljna.

Liječnici odradili rudarski posao

- Izborila se Stela, ali izborili su se i njezini liječnici sa svojim ispravnim dijagnozama. Ti su ljudi odradili rudarski posao. O svojim malim pacijentima misle i kad odu doma. Oni nikad s poslom nisu gotovi, ljudi moji! Nemojmo zaboraviti da, ako treba, i u dva u noći donose odluke koje obilježavaju životne sudbine pacijenata i mnogih ljudi uključenih u njihove živote. Intenzivna na Kantridi ima niski strop, prilaz liftom i stepenicama je potpuno neuvjetan, a oni i u takvim okolnostima ulažu nadljudske napore u svako doba dana i noći. Nikad neću zaboraviti kako mi je jedna sestra sakrivala čašu kave iza žaluzina, i samo bi mi dala znak da je tamo… jer ja sam u toj sobi sjedila po cijele dane i gledala u liniju na monitoru u strahu da će postati ravna i pitajući se što će se dalje dogoditi, a unutra nisam smjela unositi ništa, prisjeća se živo Antonija.

Težak proces rehabilitacije i resocijalizacije

Četrdeset dana Stela je provela u Krapinskim toplicama. I dok u Rijeci mama nije imala pravo ni na putni nalog, u Krapini ima osigurana tri obroka, sobu i kupaonicu. Sve to na teret HZZO-a.

Bio je već 28. listopada kada su se njih dvije konačno vratile kući. Nije bio lak ni proces povratka u društvo, koji je potom uslijedio. Teško se bez sustavne potpore resocijalizirati nakon doživljene traume te se vratiti svom starom, nekadašnjem životu.

- Organiziran je roditeljski sastanak na kojem su roditelji upoznati s činjenicom da se Stela u školu vraća s kratkom kosom, da će imati određena ograničenja… Na početku nije mogla cijeli dan provesti u školi, bio je to prevelik šok. Ali, odgoj izgleda stvara velike junake. Dječaci su joj nosili torbu, premještali stvari, pratili je do wc-a. Nije joj čak ni asistent bio potreban. Asistenti su bili oni sami, a učiteljice su se pokazale izuzetnim pedagozima. No, nije joj nitko ništa poklonio, u smislu da se radila medvjeđa usluga s ocjenama ili gradivom. Sama je učila i izborila se za prolazak trećeg razreda, sjeća se jako dobro Antonija.

Roditelj, povrh svega, državi postaje teret

- Vi se i dalje sve vrijeme borite sa sustavom, papirologijom, doznakama, pregledima koji se nastavljaju... Liječenje ne završava stacioniranom rehabilitacijom. Ne razumijem zašto roditelji u takvim situacijama na svojim leđima imaju još i borbu s birokracijom i stalno nešto nekome moraju dokazivati. Najčešće jedan roditelj ni ne radi, jer to nije moguće u takvim okolnostima. Nije mi jasno zašto tada ne postoji način da roditelj radi pola radnog vremena, pa ne bude na teret ovom društvu, a da zauzvrat i ta država nešto njemu olakša? Znate li vi da samo jedna krema za mazanje ožiljaka od 50 grama košta 470 kuna?! Ljudi toga nisu svjesni, veli nam također Jagar Peteh.

Ne možemo birati sudbinu, ali možemo karakter

- Ona je naš veliki moralista koji vječno ganja pravdu. Navija i dalje za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Navija za pravdu! Njoj se desila nepravda u životu, ali sudbinu ne možemo birati. Stela se sad realno može čak i baviti sportom, no ne smije na sunce zbog pumpice za likvor koja joj je ostala u glavi. Ali doći ćemo mi i do toga! Ona je naš zmaj, kaže nam na kraju razgovora ova snažna žena koja je itekako davala sve od sebe, i u trenucima kad joj je sustav neprestance okretao leđa, a sve kako bi njezina Stela svijetu dokazala da uistinu ima moći ravne jednoj  superheroini.