Božić je blagdan koji u središte stavlja vjeru, obitelj, mir i, naravno, lik Krista. Isus Krist je, više puta pozivao na siromaštvo, skromnost i odricanje od materijalnih dobara, ističući nespojivost vjere i vezanosti uz imetak. Matej (6,24) i Luka (16,23) prenose njegovu rečenicu: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“
Ipak, upravo je zapadno društvo, ono u kojem je kršćanstvo najraširenije, pretvorilo Božić – odnosno slavlje rođenja čovjeka koji je propovijedao siromaštvo – u ekonomski “moment”, u prigodu za stvaranje dodatnog bogatstva, ponajviše proizvođačima i trgovcima. Upravo je kapitalističko društvo, ono kojim se iz backstagea upravlja kasta “proizvođača reklama i oglašavanja”, oduzelo je božićnom darivanju simboličku vrijednost (prijateljstvo, naklonost, empatiju, brigu za bližnjega) i svelo ga na puku razmjenu materijalnih dobara. Kao da je konzumerizam preokrenuo pješčani sat, zaustavio vrijeme bivanja i pokrenuo vrijeme posjedovanja i pokazivanja.
Unutar takvog poretka vrijednosti, večera na Badnjak i božićni ručak postali su prigoda za pokazivanje, skupim darovima, ne samo vlastite kupovne moći nego i načina na koji želimo izgledati u očima drugih.
Jedan od detalja našeg izgleda svakako je sat. Stoga bi, prije nego što se danas i sutra donese odluka o kojem satu nositi, trebalo imati na umu da Božić slavi skromnost, a ne luksuz, jednostavnost, ali i određenu svečanost koja podrazumijeva odmjerenu eleganciju.
Zato, osim što treba izbjegavati satove koji nemaju nikakve veze s elegancijom, poput pametnih satova, G-Shocka, ronilačkih, pilotskih satova, satova s digitalnim zaslonom i općenito svih onih golemih dimenzija (širine kućišta veće od 40/42 milimetra), prigodom Badnjaka i Božića bilo bi poželjno odreći se i zlatnih satova, osobito onih optočenih dijamantima ili drugim dragim kamenjem. Krist je svojim učenicima rekao: „Ne pribavljajte ni zlata, ni srebra, ni novca u svojim pojasevima.“ Jasno je da u društvu poput našega nitko ne bi bio spreman prihvatiti takav savjet, ali to se može učiniti barem na Božić.
Kao i u svim situacijama koje su povezane s religijom, traži se određena diskrecija. Treba, dakle, izbjegavati satove sa šarenim i raznobojnim brojčanicima, ali i one crne, koji se slabo uklapaju u simboliku rođenja: bolje je nositi satove sa svijetlim brojčanikom, eventualno crvenim, u krajnjem slučaju zelenim. Još je bolje ako je brojčanik jednostavan, bez komplikacija poput kronografa. Bilo da je mehanički (automatski) ili kvarcni, važno je da je sat minimalistički, s kožnim, a ne metalnim remenom. Nošenje starog sata, vintage modela, ako ga se posjeduje, svakako je jedna od boljih opcija.
Netko bi u ovim smjernicama mogao uočiti određenu dozu licemjerja. Možda je to točno, ali to je onda ona vrsta licemjerja u koju upadamo kada ženama čestitamo 8. ožujka, radnicima 1. svibnja, kada odlučimo ići na misu samo na Uskrs ili Božić, ili na groblje jedino 2. studenoga. No, ipak, simbolična vrijednost ponekad ima veću težinu od samosvijesti o vlastitom licemjerju jer barem na tren može djelovati kao korektiv i vratiti nas, bar prigodno, onoj čišćoj, naivnijoj i nevinijoj ljudskosti koju smo putem izgubili.