BUNAR KAO "LIŠIJERA" A onda je došla električna perilica, najbolji izum ikad

Na izvanrednoj fotografiji koju je tridesetih godina prošlog stoljeća u Rovinju snimio Massimo Sella, a koju je objavio Livio Cuccurin u Facebook grupi Nati a Rovigno e suoi simpatizzanti, ovjekovječen je prizor kakav je u Istri bio tipičan do prvih godina nakon Drugog svjetskog rata.

U to se vrijeme pranje rublja smatralo ženskim poslom, a domaćice su, barem jednom tjedno, prale rublje trljajući ga o glatku dasku, lišu ("lišo" na talijanskom znači glatko). Bio je to posao koji se obavljao na morskoj obali (trljalo bi se i po glatkim stijenama), a potom bi se odjeća ražentala slatkom vodom, ili bi se pak pralo izravno sa slatkom vodom uz bunare i cisterne. No, neke su kuće u dvorištu imale poseban prostor u kojem se pralo rublje, a taj su prostor mnogi zvali lišijera ("lissiera".) Pored daske za trljanje tu bi se našli i ogromni aluminijski lonci za vodu koja bi se zagrijala u kućama ili, kad je to bilo moguće, u blizini samog mjesta pranja.

No, moguće je da riječ lišijera potječe od lišiva ("lisciva"), nazivu otopine koju su već stari Rimljani koristili za pranje rublja kada deterdženti još nisu postojali: jedan dio pepela dodavao se na pet dijelova kipuće vode. Naime, pepeo, ali i šaldame (lapor, kremeni pijesak) još su naše bake i prabake koristile za pranje i izbjeljivanje odjeće.

Nije to bio lagan posao, veliki je broj žena koje će i dan danas reći da je najbolji izum ikad - perilica rublja. Napisali smo "žene" jer su stoljećima praktički svi kućanski poslovi, uključujući i pranje rublja, padali isključivo na ramena žena, domaćica. Sada su se, napokon, stvari promijenile, stoga su i pranje rublja, kuhanje, brisanje prašine, peglanje kućanski poslovi koje obavljaju i muškarci, dakle poslovi bez rodnog predznaka.

Prve perilice rublja izumili su, između 1765. i 1767. godine, latvijski pisac Gothards Frīdrihs Stenders i njemački teolog iz Jacob Christian Schäffer. Međutim, ti su strojevi replicirali ručni rad, odnosno trljanje odjeće, što nije bilo najsretnije rješenje.

Kasnije se došlo do zaključka da je učinkovitija metoda treskanja rublja: princip "guranja" otopine deterdženta kroz vlakna tkanine njihovim treskanjem i "udaranjem" kroz vodu našao je primjenu u električnim perilicama rublja, u bubnju: prvu je proizvela tvrtka Alva Fischer, 1907. godine, u Sjedinjenim Državama.

U Istru, osim nekoliko iznimaka kod imućnijih obitelji koje su se opremile perilicama rublja u razdoblju između dva svjetska rata, prve moderne perilice rublja stižu krajem 50-ih godina prošlog stoljeća: bili su to poluautomatski strojevi sovjetske proizvodnje u kojima se voda mogla uliti izravno, bez spajanja na vodovod.

Električne perilice rublja pojavljuju se tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a proizvodile su se širom Jugoslavije: Rade Končar (Hrvatska), Gorenje (Slovenija), Obodin (Crna Gora) i EI Niš (Srbija). Tim robnim markama treba pridodati Zoppas i Zanussi koje su se uvozile iz Italije. Na početku je deterdžent bio Yeti iz osječke Saponije koja je kasnije tržištu ponudila legendarni Faks Helizim.