Anna, vlasnica bistroa Tik-Tak u Kanfanaru koja je rodnu Veneciju zamjenila za središte Istre kaže: "On je divna osoba koja s jednim stablom pita sve druge da li trebaju drva" * Darko: "Moj je otac 18 godina bio praktički u krevetu i ja sam se bavio samo kravama da bih ga mogao dvoriti. Jer, starački dom u Rovinju koštao me 3000 kuna, a moja tadašnja plaća u bivšem Purisu bila je 3.200 kuna. I što sam mogao? Odlučio sam tako živjeti" * Smetlare ljudi poštuju. To je koristan posao
Anna, vlasnica bistroa Tik-Tak u Kanfanaru koja je rodnu Veneciju zamjenila za središte Istre kaže: "On je divna osoba koja s jednim stablom pita sve druge da li trebaju drva" * Darko: "Moj je otac 18 godina bio praktički u krevetu i ja sam se bavio samo kravama da bih ga mogao dvoriti. Jer, starački dom u Rovinju koštao me 3000 kuna, a moja tadašnja plaća u bivšem Purisu bila je 3.200 kuna. I što sam mogao? Odlučio sam tako živjeti" * Smetlare ljudi poštuju. To je koristan posao
Da ga nismo bolje upoznali za posjeta njegovom opožarenom domu, i da prethodno od prijatelja, susjeda, sumještana nismo čuli samo riječi hvale za 57-godišnjeg Darka Udovičića, radnika kanfanarske komunalne tvrtke Limska Draga, sve bi se svelo na suhu vijest iz crne kronike i javni apel Venecijanke Anne, vlasnice bistroa Tik Tak u središtu Kanfanara, koja je na Facebook stranici Pulskog oglasnika pozvala sve da pomognu Darku, zamolila sve za pomoć od električara i zidara do kućanskih aparata i namještaja, napisavši: "Možete samo zamisliti što znači vidjeti vlastiti dom u plamenu".
Točno prije tjedan dana požar je u večernjim satima progutao dnevni boravak i kuhinju u njegovoj kući u Krajcar Bregu na zapadnom dijelu žminjske općine.
Malo je nedostajalo da on i njegov susjed (koji ga je posjetio nakon posla) stradaju jer su se glavna vrata zbog topline iskrivila te se nije moglo kroz nju van. Srećom, živu glavu spasio im je stražnji izlaz, a potpuni gubitak kuće spriječili su vatrogasci koji su brzom intervencijom ugasili požar.
- Ja sam kriv, kaže nam Darko na licu mjesta, poručujući svima da u stambenom objektu nikako ne drže benzin. Ne manjka mu duha pa dodaje: "Brižan on po kemu se drugi pameti vade".
Darko nije bio naklonjen našem primarno medijsko-humanitarnom angažmanu, no razgovor je počeo ocrtavati portret domaćina koji nadilazi tragediju i poziv za potrebnim donacijama.
Dirnut solidarnošću znanih i neznanih ljudi, našu je pažnju Darko privukao gotovo 20-godišnjim žrtvovanjem za bolesnog, sada pokojnog oca, kao i otvorenošću spram svog posla smetlara, kako ga on naziva bez imalo stida, skidajući stigmu s ovog časnog zanimanja.
- Meni će susjedi napuniti kuću sa svime što mi treba. Anna je objavila taj svoj oglas, ali ima ljudi koji trebaju puno više pomoći od mene. U Pamićima je jednoj obitelji izgorjela kuća prije dvije godine, imaju četvero, petero djece. Ta žena mi se javila i pitala ako mi treba što pomoći. To me jako dirnulo, kaže Darko.
"Ćete vidjet moju obitelj", pita nas Darko i vodi u štalu s dvije krave, dva teleta oko kojih kruži nešto kokoši.
- Ne treba ništa za mene. Više mi treba za krave, jer sam skoro potrošio sijeno, mada znam da će i to priskrbiti moji susjedi, kaže on. Ipak, dodat ćemo ovdje, dobrodošle su donacije.
Već jutro nakon požara susjedi i Darkove kolege s posla bili su u opožarenoj kući, izbacili sve što je trebalo izbaciti.
- Tu je bio pregradni zid, ovdje kuhinja, a odmah do dnevni boravak; uz ovaj zid bio je kauč, tu su bila vrata, a famozna peć tu; dimnjak je velik jer je tu nekad bilo ognjište, opisuje nam u sada praznoj i pocrnjenoj prostoriji nekadašnji raspored svog doma. Struja mu je djelomično vraćena, tek toliko da može funkcionirati u bočnim prostorijama gdje sada živi.
Kakav je osjećaj to doživjeti da ti dom gori?
- Kad se takva stvar dogodi, više ne razmišljaš nego funkcioniraš automatski. Vodi te nagon, adrenalin. Srećom, bio sam u svojoj kući pa sam znao gdje su mi vrata, ali jako je loš osjećaj kad se uhvatiš za kvaku, a vrata se ne otvaraju. Naime, u desetak sekundi glavna se vrata više nisu mogla otvoriti jer ih je toplina iskrivila. Da nije bilo pomoćnog izlaza, bio bi pogreb, kaže Darko. I to dva.
- Evo šta bih ja želio i koju biste vi mi uslugu mogli napraviti. Još nisam bio u situaciji da se zahvalim vatrogascima, tom dečku koji je došao tu, koji je morao doći ovdje na koljenima, otkud sam ja pobjegao. Ovdje je bilo jako vruće, zagušljivo. Ne znam je li riskirao život, ali svakako mi je spasio ostatak kuće. A ja ne znam ni kako se zove. Nakon što sam ih dozvao, došli su za 15 minuta. Meni se to odvijalo jednom drugom brzinom, nastavlja Darko.
"Moj je otac Anton 18 godina bio praktički u krevetu i ja sam se bavio samo kravama da bih ga mogao dvoriti. To mi je bila opcija, da poljoprivredno životarim, da mogu biti uz oca. Jer, starački dom u Rovinju koštao me 3000 kuna, a moja tadašnja plaća u Sv. Petru u Šumi, u bivšem Purisu bila je 3.200 kuna. I što sam mogao? Odlučio sam tako živjeti. Imao sam više krava. Moji su uvijek tako živjeli", kaže Darko.
Nakon smrti oca zaposlio se prije pet godina u Limskoj dragi d.o.o. u Kanfanaru, prvo kao sezonski radnik za košnju trave.
Kako provodi dane kad dođe s posla doma, pitamo ga.
- Prvo idem u štalu jer me moje krave nisu vidjele od jutros. Zovu se Crna i Šara. Nemaju imena. Ne mogu si dozvoliti da se vežem za njih, možda ih sutra budem morao prodati, kaže.
- Kad krave idu u vani na pašu, a kokoške idu s njima jer krave velikom masom pokreću skakavce i muhe pa ih onda kokoške hvataju.
"Ma znaš šta, ti moji susjedi, ne samo da su mi kuću očistili, nego su su dali kravama jesti i piti, ja im danas nisam nedostajao", ističe velikodušnost susjeda.
Krajcar Breg s istoimenom ulicom ima 18 kućnih brojeva, s ukupno 50-ak stanovnika.
Mjesto nosi naziv po obitelji Krajcar. Pokojni prof. dr. sc. Slavko Krajcar, rođen u ovom malom pitoresknom mjestu, bio je početkom 2000-ih dekan Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER-a) u Zagrebu.
Ovo nije prvi put da ova kuća gori. Spalili su je fašisti u listopadu 1943 godine, koji su tad ubili njegovog djeda Martina.
"Ako dobro pogledate sam vrh kuće, uočiti ćete znak petokrake koja je vremenom izgubila boju. Njome je počasno obilježena svaka kuća koja je spaljena u Drugom svjetskom ratu", kaže naš domaćin.
Venecijanka Anna je prije par godina zamijenila Italiju za Kanfanar, gdje je otvorila bistro Tik Tak.
- Darko je pošten, vrijedan, skroman i jako pametan. Netko tko je žrtvovao svoj život za oca. Darka svi obožavaju jer je jednostavna i skromna na osoba. Nema ništa, ali to ništa želi podijeliti s drugima. To je osoba koja s jednim stablom pita sve druge da li trebaju drva. Čim se desio požar, odmah smo se pokrenuli da mu pružimo ruku. Kad izgubiš kuću, to je kao da izgubiš dio sebe, kaže Anna, koja usput dodaje da se u počecima ugodno iznenadila da u Kanfanaru gotovo svi znaju talijanski jezik. Ona hrvatski ne govori, a po potrebi se služi engleskim.
Konobar Mauro kaže da je Darko 'čovik mekan u duši, dobar ko kruh', dok nam prodavačica u mjesnoj trgovini kaže da su se već organizirali prijatelji i kolege da pomognu Darku.
- Darko je predobar. Pomaže svakemu, svakemu bi napravija dobro, kaže ona, počastivši nas krofnom jer pišemo o Darku.
Darko kaže da mu susjeda s kućnog broja 15 želi dati sav kuhinjski namještaj - kredenac, stolove, sudoper, šporet.
- Njena je majka umrla prije 6-7 godina. Sad će tu doći stanovati unuk i oni će si staviti sve novo, a meni ne treba novo. Meni treba nešto što funkcionira. Trebat će mi zavjese jer sam muško, šali se Darko. Pomogao mu je, dodaje, i susjed poduzetnik s kućnog broja 17, koji uređuje vile.
- Ima puno ljudi kojima treba više pomoći nego meni, i u Kanfanaru i šire. ali njih nitko ne vidi. Mene vide jer svaki dan dođem tamo u uniformi, a ove nesretnike ne vide, niti ih registriraju. Kao ni strance. Ima jedno mjesto blizu Pazina, mislim da se zove Babalu, gdje stranci žive u metalnim kućicama. Sigurno su oni u većoj potrebi, a prije svega da su bolje plaćeni pa ne bi tako živjeli, kaže Darko, koji nas je na kolodvoru u Kanfanaru upoznao sa svojim prijateljem iz Nepala, Sankarom.
Ovaj otvoren vedar mladić vodi omanju trgovinu u Kanfanaru, bavi se plesom i borilačkim sportovima, a iako je svega godinu dana u našoj zemlji, dobro se snalazi s hrvatskim jezikom.
- Već drugo jutro javio mi se čovjek koji je sa mnom išao u školu da uzme mjere za nove prozore i vrata, a iste večeri zvao je čovjek iz Savičente koji mi je odlučio donirati neke stvari. Sve je to skupa dirljivo, ali ne bih volio da se ta dobra volja ljudi izgubi i potroši. Htio bih da se pomogne ljudima kojima je pomoć potrebnija. Odjek je jako jako velik za jednog tako malog čovjeka. Da imam obitelj, toga bi trebalo više, ali ovako, meni će biti dosta, opetovano je skroman Darko kojeg je nakon požara zvalo puno ljudi iz okolnih mjesta, ali i iz Ljubljane.
Darko otvoreno kaže da je smetlar. Pitamo ga govori li to s autoironijom.
- Ne, to je posao, tako se to poli nas zove. To nije ništa sramotno. Ja sam zadovoljan. Imam tu prednost da ne nosim svoj posao doma. I zamisli, ljudi su mi zahvalni, a uspijem i naučiti nešto djecu u Kanfanaru, kaže.
Je li težak posao smetlara?
- To nije posao za čovjeka koji je osjetljivog njuha.
Ima li problema zbog društvene stigme, pitamo ga.
- Ne, to je koristan posao. Smetlare ljudi poštuju. Ako se sjećate Velog mista, Strikana i Netjaka, oni su bili 'gradonačelnici u sjeni', šali se i dodaje: "Radim najbolje što mogu".
"Meni je puno bolje kao smetlaru, nego možda tebi kao novinaru. Nemoj se ljutiti", kaže nam.
Ne protivimo se nimalo njegovoj tezi, pače, ponekad se i o tome razmišlja.
- A gle, toliko je površnosti, toliko laži, toliko neodgovornosti, uzvraća nam mudro Darko već prijateljskim tonom.
Kanfanar je, kaže, velik površinom, ali ima malo ljudi.
- Ima nas petero pa imamo puno posla: održavamo sve javne površine, pokosimo travu u svakom selu svakome do portuna, barem jednom godišnje, praznimo septičke jame. Metla i kanta za smeće se manje koriste jer imamo puhalicu pa se to brže napravi. A za odvoženje kućnog smeća nismo mi nadležni nego Komunalni servis iz Rovinja. Oni dođu po baje, a naše je da pokupimo eventualno smeće razbacano uokolo. To je veliki problem jer ljudi bacaju smeće u prirodu i kad se se takva hrpa stvori, ako vidimo ili nam netko javi, mi to pokupimo čim prije jer će u suprotnom nastati brdo, zaključuje Darko Udovičić.
Da ga nismo bolje upoznali za posjeta njegovom, prije nekoliko dana opožarenom domu u Krajcar Bregu, i da prethodno od prijatelja, susjeda, sumještana nismo čuli samo riječi hvale za 57-godišnjeg Darka Udovičića, radnika kanfanarske komunalne tvrtke Limska Draga, sve bi se svelo na suhu vijest iz crne kronike i javni apel jedne Venecijanke koja je Italiju zamijenila za Kanfanar. No, na licu mjesta počeo se ocrtavati portret vrijedan nešto veće pažnje...
Budući da 66-godišnji vlasnik nije imao potvrdu o ispravnosti odnosno redovnom čišćenju dimnjaka, protiv njega će se dostaviti obavijest o počinjenom prekršaju nadležnom inspektoratu
Građani su zbog svega zamoljeni da zbog dima i mirisa izbjegavaju područje Pazinskog potoka, i zatvore prozore u kućama i stanovima
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
