DOK JE FRIŽIDERA, BIT ĆE I MAGNETA David Đinić: "Želim osobama poput sebe dokazati da nije sve crno, da se može"

Teško da ste u šetnji pulskim Korzom mogli proći, a da na jednom od štandova ne uočite Davida Đinića, legendu Starog grada koji već 25 godina prodaje suvenire u obliku magneta, privjesaka, lančića i minijaturnih Arena koje sam izrađuje ili dorađuje. Sve što David prodaje do njegova štanda ne dolazi pošiljkom iz Kine. Figure od kamena, poliestera i gipsa koje ljeti nudi kupcima zimi sam izrađuje. Štand otvara već 1. travnja i radi sve do kraja listopada, od 10 ujutro do kasno navečer. Za magnete koristi autorske fotografije, a dok razgovaramo obraća se našem fotografu Angeliniju.

– Kad ćeš mi one slike? – pita ga, tražeći nove fotografije pulskih znamenitosti kako bi mogao napraviti novu seriju magneta.

Impuls za stvaranjem u genima

Impuls za stvaranjem David je naslijedio od roditelja, zbog čega je nakon osnovne škole upisao umjetničku. Oduvijek mu je, kaže, bilo važno dokazati da unatoč invaliditetu može raditi ono što poželi, a svojim primjerom želi biti inspiracija drugima.

– Kad sam završio umjetničku školu, htio sam nešto raditi sam i znao sam da to mogu. Budući da su se moji bavili izradom nakita i sličnih stvari, i ja sam krenuo u tom smjeru. U početku je tu bio i financijski motiv, htio sam biti novčano neovisan, ali s vremenom shvatiš da je materijalno nebitno. Danas stvarno uživam u izradi figura koje prodajem. Ne mogu raditi sve, ali ono što mogu, radim s guštom – kaže nam David i dodaje da najbolje ide prodaja magneta. Jer, zna se: dok je frižidera, bit će i magneta.

S njim za štandom radi i Tea, kći dobrog prijatelja. Prošle godine uskakala je kad je bilo potrebno, a ove je godine punopravna prodavačica. Na pitanje kakav je David poslodavac odgovara:

– Jako je vrijedan. Dugo ga poznajem, od malih nogu, i stvarno mi je velika čast što mogu učiti od njega – kaže nam Tea.

Pitamo je pokušavaju li se kupci cjenkati.

– Pokušavaju, ali im uglavnom ne udovoljavamo. Cijene su nam toliko niske da ne bi imalo smisla dodatno ih spuštati – dodaje.

Zar se ne popušta ni upornim Talijanima, pitamo Davida.

– Ni njima. Postao sam imun! – odgovara kroz smijeh. I ima pravo, budući da za neke suvenire turisti moraju izdvojiti tek jedan euro.

Pimplanje pred Prosinečkim i Ćirom Blaževićem

Osim što je vješt prodavač, oduvijek je bio i pravi majstor u takozvanom pimplanju, odnosno tehniciranju loptom. Činilo se da ju je – lijeva, desna, lijeva, desna – mogao držati u zraku satima, a mi klinci učili smo troznamenkaste brojeve tako što smo naglas brojali njegove dodire.

Svoje je vještine jednom imao priliku pokazati i pred legendarnim Žutim, Robertom Prosinečkim, te Miroslavom Ćirom Blaževićem.

– To je bilo 1998. godine, prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Reprezentacija je došla u Pulu odigrati prijateljsku utakmicu protiv Slovačke, a ja sam poznavao fotografa, pa sam otišao s njim na aerodrom i tamo pimplao s Prosinečkim – priča nam David, a mi ga iz radoznalosti pitamo zna li koji mu je službeni rekord.

– Sjećam se da sam pimplajući mogao prijeći Giardine, i to dvaput gore-dolje. Ne znam točnu brojku, ali bila je negdje blizu tisuću – govori i dodaje da je zbog problema s palcem od liječnika dobio zabranu loptanja, pa ipak pred nama podigne loptu u zrak i udari je nekoliko puta.

Zahvalan na hodu

David ima artrogripozu multipleks kongenitu, rijetko prirođeno stanje koje mu otežava pokrete ruku i zglobova. U životu je, kaže, upoznao još samo dvije osobe s istom dijagnozom. Aktivan je član Društva osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre, DOSTI-ja. Kao dijete je kasno prohodao i imao problema s nogama, zbog čega je morao na nekoliko operacija. Danas je zahvalan na tome što može hodati, pa napominje da se društvo polako prilagođava osobama s invaliditetom, ali mjesta za napredak i dalje ima napretek.

– Nakon jedne operacije nogu i sam sam bio u kolicima, budući da ne mogu koristiti štake, pa sam osjetio da su neka mjesta osobama u kolicima i dalje nepristupačna. Danas, hvala Bogu, mogu normalno hodati i na tome sam zahvalan. Mogu živjeti normalno i raditi. Volio bih drugim osobama s ovakvim stanjem pokazati da se može raditi, da nije sve tako crno – govori David.

Njegovo ga stanje ne priječi da radi i bavi se onime što voli. Vješto koristi mobitel, voli odigrati koju partiju FIFA-e na PlayStationu, a najbolje mu, kaže, ide biljar. Njega vježba od malih nogu, i tijekom godina je doktorirao igru jednom rukom. Nikad ga, nastavlja, u školi ostala djeca nisu zadirkivala. Štoviše, uvijek su mu spremno uskakala i pomagala s čime god je bilo potrebno. Posebno pamti pokojnog Manuela Mirkovića, koji mu je uvijek nosio torbu i čija ga je nedavna smrt jako pogodila.

Najljepša Pula i nove ideje

Danas bi mu za potpunu samostalnost, dodaje, dobro došao osobni asistent, no teško je pronaći osobu od povjerenja, nekoga tko ti uistinu odgovara. Ali sve to to nadoknađuje životom u, kako ga opisuje, najljepšem gradu na svijetu.

– Meni je Pula zaista najbolji i najljepši grad na svijetu. Od klime pa do svega ostalog. Cijeli život živim ovdje, u Starom gradu. Rođen sam ovdje – govori i glavom pokazuje prema velikoj zgradi preko ceste – a danas živim nekoliko ulica dalje.

David se ne ograničava samo na prodaju i izradu figura. Stalno ima neku novu ideju, a posljednje dvije uključuju Arheološki muzej Istre te slijepe i slabovidne osobe. Do njih je došao zajedno s Mladenom Pucarićem.

– Kamene makete Arene koje prodajem napravljene su prema jednom starom nacrtu koji sam još 90-ih dobio od čovjeka koji je radio u Uljaniku. Htio bih to unaprijediti, pa prodavati Arene koje imaju otvorene prozore. Želim uzeti službeni 3D model Arene, koji je dostupan na stranicama Arheološkog muzeja. A onda sam s Mladenom razgovarao o tome da bismo mogli napraviti takve, originalne Arene koje bi slijepe i slabovidne osobe mogle dodirivati i na neki način osjetiti, a uz njih bi bio i tekst napisan Brailleovim pismom, odnosno brajicom. Mislim da bi im to puno značilo. Vidio sam to i kad bi došli kod mene na štand i pitali mogu li neku figuricu osjetiti pod rukama – zaključuje, a mi mu pritom želimo da svoje naume i ostvari.