(FOTO) DVA DESETLJEĆA ULJANIKA UHVAĆENA U SLIKU Pulski fotograf Manuel Angelini studentima arhitekture iz Milana i Graza predstavio retrospektivu svojih fotografija brodogradlišta

Kako živi jedan grad nakon što se u njemu slomi srce u vidu brodogradilišta, koje ga je više od stoljeća i pol hranilo i velikim dijelom držalo na životu, tema je koja je ovih dana u Pulu dovela veliku grupu studenata arhitekture s fakulteta „Politecnico Milano 1863“ te Arhitektonskog fakulteta u Grazu.

U sklopu usavršavanja znanja iz oblasti industrijske i urbane arhitekture, omogućen im je pristup brojnim informacijama o povijesti grada i Uljanika, a od njih se zauzvrat zatražilo da, uz mentorstvo profesora, osmisle prijedloge najboljih načina za povratak života u ovaj umrtvljeni 'kutak' Pule, čuvajući pritom njegovu prošlost i tradiciju.

Kako bi dobili uvid u neraskidivu vezu posla unutar zidina brodogradilišta i života izvan njega, jučer im je u Dnevnom boravku Rojca, pulski fotograf i fotoreporter Istre24 Manuel Angelini, predstavio retrospektivu svojih fotografija Uljanika i događaja koji su ga pratili od ranih 2000-.ih godina naovamo, sačuvanih u privatnoj i u arhivama medija za koje je radio.

Od nasmijanih radnika, do protesta napuštenih mačaka

Od nasmijanih radnika do prvih protesta, a potom i velikih demonstracija, od ponosa porinuća plovećih divova pa do napuštenih mačaka u kompleksu u kojem je iznenada stao život, sve su to motivi koji su tehničkim podacima, u očima studenata, konačno udahnuli život.

Osim iz perspektive fotografa, Angeliniju je, priznao je, ispričati ovu priču bilo važno i kao nekadašnjem zaposleniku Uljanika, koji je čak deset godina proveo u strojarnici, ali i kao osobi koju je othranila uljanikovska plaća – njegov otac Dario cijeli je radni vijek proveo na mjestu poslovođe brodskih mehaničara.

-   Podijelio sam svoja iskustva kroz ove fotografije, povremeno se nadovezujući sjećanjima i poznatim  pričama. One su važan dokument povijesti našeg grada, pogotovo s obzirom na trenutnu situaciju. Možda će Uljanik graditi u budućnosti neke srednje brodove, ali teško da će više graditi grdosije od 200 metara, pa se ni motivi kakvi su uhvaćeni na ovim fotografijama vjerojatno više nikada neće moći vidjeti. Studenti su mi na kraju predavanja rekli da su kroz ove fotografije i pojašnjenja dobili neku socijalnu komponentu priče, upoznali se sa solidarnošću koja je vladala među radnicima o stekli dojam što je Uljanik zaista bio. Tim više što su danas posjetili i sam prostor u kojem nema skoro ništa. Kada sam ja radio, tamo je bilo između 3,5 i 4 tisuće radnika. Mogu samo zamisliti kako je to izgledalo kada je brojka spala na njih desetak, rekao je Angelini.

Leonardo Zuccaro Marchi i Pierre Crosset

"La vita vera"

„La vita vera“, zaključio je profesor arhitekture i urbanog dizajna milanske Politehnike Pierre Alain Croset nakon predavanja, zadovoljan što su studenti imali prilike vidjeti humani dio ove velike priče.

-  Vidjeli smo stvarni život. Ovo je bilo važno kako bismo povezali iskustva s pričom i proživljenim životima. Studentima je ovo dalo važan uvid u političku, ekonomsku i socijalnu složenost priče i objasnilo kako je ona utjecala na cijeli jedan grad, rekao je profesor, napominjući da studenti koji su slušali predavanje dolaze iz čak dvadeset država svijeta.

-  Oni su došli sa svojim iskustvima i perspektivama te pod utjecajem svog 'backgrounda' ušli u svijet Pule. Taj miks različitih utjecaja donio je neke svježe ideje za sam Uljanik, a fotografije su im, kroz osobna iskustva protagonista, olakšale razumijevanje složenosti priče, zaključio je Croset.

Uljanik kao mali grad

-   Fotografije su snimljene u velikom vremenskom rasponu i dale su nam potpuno novi uvid u život u brodogradilištu. Sada zaista možemo razumjeti kroz što su sve ljudi vezani za njega prolazili tih godina. Danas smo inače posjetili kompleks Uljanika, ali tek sada ono što sam vidio mogu povezati s ljudskim pričama i životima, rekao nam je Ojus, student iz Indije, koji ovu akademsku godinu provodi na milanskoj Politehnici.

Kada bi imao otvorene ruke za prenamjenu kompleksa koji je danas vidio u nešto drugo, odabrao bi, veli, opciju iskorištavanja postojećih objekata za smještaj i privremeno stanovanje, prvenstveno ljudi koji bi u budućnosti radili unutar kompleksa. Uljanik bi tada za njih postao svojevrsni mali grad što bi olakšalo život.

Ojus i Ksenija

Ksenija živi i studira u Grazu, a trenutno je na razmjeni studenata u Milanu. Predavanje joj se izuzetno svidjelo, kaže, jer nije tek puki kronološki prikaz povijesti jedne tvrtke, već je ponudilo uvid iz potpuno nove perspektive.

-   Zahvaljujući Manuelovim fotografijama, sada mi je priča o Uljaniku jasnija i, najvažnije, vidjela sam njegovu važnost za grad i stanovnike Pule, kaže, no očekivano, kao budući arhitekt, na potencijal većim dijelom napuštenog brodogradilišnog kompleksa u pulskom zaljevu gleda pragmatično.

-   Vremena se mijenjaju i više ovakve industrijske pogone ne možemo imati u središtima gradova pa je to delikatna tema. Kada bih ja morala predložiti, vjerojatno bih se odlučila za prenamjenu prostora u svojevrsni multifunkcionalni, alternativni dio grada koji bi, iako se u njemu ugasila industrija, sačuvao neke proizvodne aktivnosti. To mislim da bi bilo važno. Ne bih tu isključila ni brodogradnju, ali u nekim manjim proporcijama od dosadašnje, kaže Ksenija.

Otvoriti Uljanik Puli

-  Jedinstven je njegov izgled, ali i blizina povijesnog središta grada. Geografski je to jako zanimljivo za osmišljanje njegove budućnosti. Niz Manuelovih fotografija pokazao nam je da ovo mjesto krije iznimnu memoriju, a otkrili smo i da ono i dalje nosi veliki potencijal za proizvodnju, bez obzira na to što je ona praktično umrla, rekao je Leonardo Zuccharo Marchi, također profesor na milanskoj Politehnici, dodavši kako su studenti rijekom projekta nastojali dati što kvalitetnije prijedloge za obnovu prostora Uljanika, uključivanjem sadržaja koji bi bili na usluzi gradu, poput IT sektora, hostela za mlade, sporta, kulture, transporta i privremenog smještaja, ali bez potpunog isključivanja proizvodnje.

Sam Angelini za kraj je rekao kako je svjestan da Uljanik više neće postati ono što je nekad bio, ali njegova želja bila bi svakako sačuvati brodogradnju unutar njega.

-  Brodogradnja je simbol grada i od Austro-Ugarske naovamo, ona ga je izgradila u ovim gabaritima kakve danas poznajemo. Brodogradnja je izgradila Pulu. Osim toga, ona za sobom povlači druge grane gospodarstva i zbog toga je važna i nezamjenjiva. Volio bih da se ona zadrži na 'Otoku' i dijelu obale, ali bih rado vidio i kako se jedna od brojnih napuštenih hala, recimo, pretvara u muzej brodogradnje. Jednostavno, volio bih Uljanik otvoriti Puli, zaključio je Angelini.