Još uvijek postoje predrasude prema tetoviranim osobama, no i to se ubrzano mijenja i stanje se ne može usporediti s onim od prije samo desetak godina. Ne tako davno tetovirali su se muškarci u zatvorima ili u vojsci, a sada se na tetovaže odlučuju i muškarci i žene, mladi i stari, iz svih slojeva društva...
Tetoviranje je u trendu, postalo je moda. Zapravo Matteo Kociančić, tattoo artist iz Pule, koji je nedavno u Rojcu održao humanitarnu akciju tetoviranja "Za žene" za Klub žena liječenih od karcinoma dojke Gea, smatra da se ljudi tetoviraju sve više.
- Evo, neki dan je kod mene bio nonić od 72 godine, koji je tetovirao ime unuka. Ovo mu je četvrti unuk, tetovirati se počeo sa 65, svaki unuk dobio je svoju tetovažu. Lijepa priča, pokazuje da nikada nije kasno, smije se Matteo.
Nesuđeni kipar i samouki majstor
Matteo "Hood Ink Tattoo Shop" ima već 12 godina i samouk je. Iako veli da škole tetoviranja postoje, on je svoje znanje crpio gledajući druge artiste kako tetoviraju, a posebice one koji su mu uzor. Mladić, po struci kipar, istetoviran od "glave do pete", navodi da mu je žao što nije više znanja "povukao" iz škole Primijenjenih umjetnosti i dizajna koju je završio.
- Tada mi je bilo samo do toga da skejtam i izlazim, moram priznati da nisam baš nešto učio i sada mi je žao jer smatram da sam puno toga mogao iskoristiti bolje. Dobra je to škola, s odličnim profesorima, veli Matteo s odmakom. Dodaje da nikada nije mislio da će se baviti tetoviranjem, no stvari su se jednostavno tako posložile.
U jednom trenutku krenuo se tetovirati (danas priznaje ne zna koliko tetovaža ima jer ih je prestao brojiti) i onda poslušao savjet da se i sam okuša u tome. Zaljubio se u tetoviranje koje mu je, osim osobne strasti, preraslo u posao.
- Nakon više od deset godina rada mogu zaključiti da je tetoviranje zanat i to ne može raditi bilo tko. Naravno da je lakše ako je netko umjetnički nadaren, da će biti bolji tattoo artist ako zna dobro crtati, no sam dar nije dovoljan. Možeš crtati najbolje na svijetu, no to ne znači da ćeš dobro tetovirati. Kao što ja mogu dizajnirati i nacrtati divnu stolicu, al' je neću znati izraditi od drva, jer naprosto nisam stolar.
Upravo je tako i tetoviranje zanat koji se izučava, u kojem se kroz rad napreduje, pojašnjava naš sugovornik.
Razgovarajući o tome što se sve tetovira Matteo veli kako je pravilo da - pravila nema.
Od imena do bukalete
- Od obiteljskih stvari poput imena djece, unuka, do osobnih vjerovanja, idola, likova.... U boji ili tamo-sivo, svatko ima neku svoju ideju, priča nam te navodi da se ljudi koji dolaze zapravo mogu podijeliti u dvije grupe: one koji točno znaju što žele, da li imali neku svoju ideju ili sliku koju su našli te one koji "bi se tetovirali", ali ni sami nisu sigurni šta i gdje.
Takvima razgovorom i crtežima pomaže da pronađu prikladnu tetovažu za sebe, onu koja im se estetski sviđa.
Neki dan je, prisjeća se, tetovirao bukaletu i to mu je jedan od originalnijih motiva u zadnje vrijeme. Ljudi se tetoviraju pak na raznim mjestima, od onih vidljivih svima do onih manje vidljivih ili vidljivih samo njima ili njihovim partnerima.
Tetovaža jest nešto za cijeli život. Ona je intimna stvar, osobni izbor svakog pojedinca koji će je nositi. No ako osoba nije sigurna, a to sada već lako detektiram, sam im sugeriram da pričekaju, razmisle koji mjesec pa se vrate, kako ne bi pogriješili u odabiru
- Meni je kao majstoru bitno znati u kojem smjeru netko želi ići. Tetovaža može za osobu imati neko osobno značenje, ali i ne mora. Sve je stvar osobnog izbora, bitno je da vas za nju veže nekakva emocija, a koja neće nestati ni za desetak godina. Možda će tetovaža do tada izgubiti svoje prvotno značenje, no emocije koje su bile prisutne pri njezinoj izradi, neće izblijediti, navodi nam.
Ljude koji prvi put dolaze u studio najviše se boje, navodi, boli i krvi. I da - nećemo vas lagati, tetoviranje boli, priznaje ovaj majstor.
Na pitanje koliko boli i koji dijelovi bole najviše, Matteo veli da je doživljaj boli individualan i zavisi o pragu nečije boli.
- Možda najviše bole rebra, list, stopala... nisu bezbolna ni leđa.... No to sve ovisi, od osobe do osobe, priča te dodaje da je njega - za čudo - najmanje boljelo tetoviranje na glavi!
Na pitanje jel se netko uplašio igle pa odustao, veli da je to rijetkost, ali da već zna dobro prepoznati osobe koje su neodlučne.
- Tetovaža jest nešto za cijeli život. Ona je intimna stvar, osobni izbor svakog pojedinca koji će je nositi. No ako osoba nije sigurna, a to sad već lako detektiram, sam im sugeriram da pričekaju, razmisle koji mjesec pa se vrate, navodi Matteo.
Većina se pak, dodaje, nakon prve odlučuje za još koju tetovažu jer su prebrodili strah od nepoznatog, ali i zato što, kako navodi, ljudima tetovaža bude lijepa, vole vidjeti neku svoju misao, ideju koju su tetovažom predstavili i "prema vani".
Nerealna očekivanja s društvenih mreža
- Prije tetoviranja uvijek ide razgovor, osobni susret s osobom na kojem se dogovoramo; od motiva i mjesta tetovaže do toga koliko će vremena i susreta za nju trebati. Male tetovaže gotove su za sat-dva, al' leđa se recimo mogu tetovirati i godinu dana, svakih nekoliko tjedana po malo. Meni je zapravo sve ok, što god ljudi izaberu. Moj je zadatak da to odradim uredno, kvalitetno, ali i da ih upozorim ako su njihova očekivanja nerealna.
Upitan na što konkretno misli, navodi da ljudi znaju vidjeti razne slike po Fejsu, Instagramu i onda traže "točno takav tattoo".
- Puno je tu fejka, photoshopa i toga većina nije ni svjesna. Zato im objasnim da se neke slike ne mogu odraditi baš identično, da razmisle kako će ta tetovaža na njima izgledati za pet ili deset godina, navodi Matteo.
Dodaje da su najveći problem mikro tetovaže, posebno na prstima koje su trenutno jako popularne, a koje u realnosti ne mogu uvijek izgledati baš "kao na instagramu" jer se tamo niti ne radi o pravim tetovažama ili su one slikane odmah nakon izrade.
Pravo je pitanje, veli, kako će one izgledati kroz par mjeseci ili godina.
S humanitarne akcije u Rojcu /FOTO Streets of Pula
Mateo navodi kako se trend u promjenama motiva vidi i po poznatim osobama. Kad neki celebrity nešto tetovira, odmah krene potražnja za istim ili sličnim tetovažama. No zašto kopirati, pita se Matteo i savjetuje: neka tetovaža bude samo vaša, jedinstvena kad već postoji bezbroj mogućnosti.
Na pitanje koliko je tetoviranje kroz godine napredovalo Matteo pojašnjava da su se promjene u finesama, napredovalo se u stilovima, mijenjala moda, no kako je sama tehnika tetoviranja sto godina ista - mašinica i igla koja ide pod kožu.
Matteo svoje mašinice za tetoviranje izrađuje sam
- Mašinice se zapravo nisu puno promijenile, a što se tiče stilova, siguran sam da će tradicija uvijek opstati. Ništa mi zapravo ne izmišljamo novo, samo modificiramo dobre uzorke i motive iz prošlosti, veli, dodajući da je tijekom stanke radi korone sam krenuo u izradu vlastitih mašinica s kojima crta, a kod kuće je izradio i malu radionu pa mu se pauza koju je morao uzeti zapravo pokazala pozitivnom.
Priznaje nam da osobno voli tetovirati klasične tattoo motive poput leptira, ruža, bodeža i to u američkom tradicionalnom stilu, a najviše voli kada netko prepozna njegov rad.
- Iako mogu točno kopirati nešto što mi netko donese s Interneta, kao umjetnik uvijek pokušavam u crtež ubaciti i nešto osobnog, tattoo barem malo modificirati prema klijentovim željama. Predivno mi je kada "na cesti" sretnem svoju tetovažu s kojom sam zadovoljan, ali ponosan sam kad netko u tetovaži prepoznaje moj rad, moj stil, to me baš ispunjava, zaključuje.
Tata i nona umrli od karcinoma
Matteo je 2020. godine, tek nekoliko dana prije prvog lock downa, inicirao humanitarnu akciju za Geu.
- Htio sam da akcija bude svake godine, no onda nas je korona u tome zaustavila. Ove smo krenuli ponovo, pridružili su mi se moja djevojka Donna Luisa Del Bianco koja je pirsala i kolega i prijatelj Brane Doričić. Nadam se da će ova akcija humanitarnog tetoviranja i pirsanja postati tradicionalna, a novac će, kao i do sada, ići ženama liječenima od karcinoma.
Tetoviranje u Rojcu/FOTO Streets of Pula
U prosincu Matteo najavljuje još jednu akciju, ovoga puta s još više kolega, kako bi stigli odraditi što više tetovaža i skupili što više novca za još jednu udrugu.
Dodaje da je "od proklete boleštine" izgubio tatu i nonu, i točno zna što znači boriti se s karcinomom.
- Život mi se preokrenuo kada je tata umro, ali morao sam dalje. Znam koliko je bilo teško boriti se, koliko sve to košta, od lijekova do vitamina koji se moraju uzimati i htio sam nekako pomoći ljudima koji su u istoj situaciji, a ni sam nisam znao kako.
Onda sam pogledao sebe i rekao; pa idem raditi ono što znam, u čemu sam dobar, otišao u Geu i tamo su moje zamisli objeručke prihvatili. Jako sam sretan što sam mogao pomoći, iduću subotu prodavat ću s njima i narcise na tržnici što me jako veseli, veli ponosno Matteo dodajući da će se truditi da svake godine u humanitarnu akciju unese nove sadržaje i bude još bolji u prikupljanju pomoći.
Donna Luisa pirsa na humanitarnoj akciji/Streets of Pula
