(FOTO) Noa Sardoz: "Naš cilj nije bio šokirati ili tražiti sažaljenje već fotografijama ožiljaka pokazati snagu volje za životom"

Noa Sardoz, mlada diplomantica riječke Akademije primijenjenih umjetnosti svojim se sugrađanima u galeriji Studentski u sklopu Studentskog centra Pula, predstavila svojom prvom samostalnom izložbom.

Iako studira grafički dizajn i vizualne komunikacije (trenutno piše diplomski) za prvu se izložbu odlučila upravo za fotografiju. 

Ispod površine

U razgovoru doznajemo kako je za to imala itekako dobar razlog: iza izložba krije se teška i emotivna priča koju je, zajedno s glavnim akterom, odlučila podijeliti s publikom.

Nije bilo lako, no bilo je, doznajemo, iscjeljujuće. Izložba "Ispod površine" intimni je fotografski zapis tragičnog iskustva kojeg je preživio njezin bliski prijatelj.

Kako se navodi u sažetku izložbe, Noa tog nesretnog dana, samo igrom sudbine, nije bila direktnim svjedokom događaja koji je ugasio jedan mladi život, a zauvijek promijenio živote još dvoje mladih ljudi. Jedno od to dvoje preživjelih mladić je s fotografija.

Na upit kako je uopće došlo do izložbe Noa se vraća u djetinjstvo.

- Fotografija nije moj prvi medij, najviše se bavim dizajnom, no smatrala sam da bi takva izložba možda ljudima bila premonotona. U fotoaparat i fotografiju zaljubljena sam od malena. Sviđa mi se ideja da aparatom možemo zarobiti neki trenutak, da fotografija čuva te posebne trenutke zauvijek, priča nam Noa.

No, u srednjoj školi fokus je stavila na dizajn pa se fotografijom sve manje bavila. Interes se ponovo probudio na fakultetu kada je počela slušati kolegij 'Fotografija' i kada je, kako veli, puno toga naučila.

- U sklopu kolegija imali smo zadatak napraviti seriju fotografija po želji u studiju. Moja je ideja bila da fotografiram ljude s fizičkim nesavršenostima, no kada mi je moj bliski prijatelj Marin pristao biti model, shvatila sam da je njegova priča preteška da ju kombiniram s 'klempavim ušima i rascjepom usne' i tako su on i njegovi ožiljci postali jedini motiv moga rada.

Uvećani kadrovi oštećene kože trag su traume, boli, ali i oporavka.

Marin je, kako nam priča, jedan od dvojice mladića koji su 2017. godine nastradali na kontejnerskom terminalu Brajdica u Rijeci.  

Nesreća na Brajdici

- Moji su prijatelji išli iz Pule na Platak, a samo pukom igrom slučaja ja nisam bila s njima, iako sam trebala biti. Jedan je prijatelj od strujnog udara na mjestu poginuo. Marin je, pokušavajući ga spasiti, teško stradao. Sva odjeća na njemu je gorjela, strujni udar od 25 tisuća volti odbacio ga je s vagona na koji su se popeli, pritom zadobivši po život opasne opekline.

- Bilo nam je jako teško, sjećam se da smo Marina posjećivali u bolnici, ozljede su bile strašne, a prognoze nisu bile dobre. Unatoč tome izborio se, preživio... No prava borba krenula je tek kada je izašao iz bolnice. Borio se s bolovima, s tugom i zdravstvenim problemima, sa činjenicom da je ostao bez prijatelja, da je većina njegova tijela, na kojem mu je presađena koža, ostala u ožiljcima. Osim onih na tijelu tragičan je događaj Marinu ostavio i rane na duši koje je morao zacijeliti, prisjeća se emotivno Noa. 

No, kako navodi, sve je to danas iza njih, iza njega. Marin je pokazao kolika može biti snaga volje. On je preživio i svoje ožiljke danas dostojanstveno nosi. 

Marin kao borac

- Fokus izložbe nije nesreća, ne želim da ljudi gledaju fotografije i žale ga. Moj je cilj bio pokazati da je Marin borac, da je uspio sve to preživjeti, nastaviti sa svojim životom, ma koliko god to bilo teško i nadam se da sam u tome uspjela. Ožiljci su tu da ga podsjećaju na borbu koju je dobio, kazuje nam ova mlada autorica. 

Ožiljci koji, kako navodi, mijenjaju nečiji izgled, ali ne i osobnost, dušu i bit čovjeka. 

Na pitanje kako je njezin model prihvatio ideju da se, nakon poziranja koje je trebalo biti samo za potrebe kolegija, svoje ožiljke pokaže i pred publikom u rodnom gradu, Noa veli da s tim nije imao većih problema i kako mu je na tome zahvalna. Jer, bez njega ne bi bilo ni izložbe. 

- Morao je ponovo pristati i dati svoje odobrenje, no to je učinio bez problema. Došao je i na samo otvorenje izložbe i ljudima je bilo emotivno spojiti fotografije sa stvarnom osobom koja se nalazi pred njima.

A, odaje nam, umalo nije studirala umjetnost. 

Umjetnost kao uvjet

- Nakon umjetničke škole upisala sam pravo. Na svu sreću, samo jedan semestar. Shvatila sam što nije za mene, što zapravo želim raditi i zato sam jako sretna. Ne bih mogla biti od onih ljudi koji se ujutro probude i mrze posao na koji moraju otići.

Kada sam završila znala sam da moram raditi u struci i nije mi bio problem za to otići bilo gdje; vratiti se u Pulu, otići u Zagreb, vani.... Jedini uvjet bio je raditi to što volim i želim. Imala sam sreću i dobila posao na pola radnog vremena u vodnjanskoj galeriji Apoteka. Sretna sam što imam vremena za sve, baviti se poslom u struci, završavati diplomski, baviti se fotografijom, a još se stignem i okupati, smije se Noa.

Toliko zaraznim osmijehom da je, na prvu, teško naslutiti kakvoj je tragediji svjedočila kao tinejdžerka.