Kristina Majer Čekada: „Učenici su stvarajući film stekli osjećaj da rade nešto što će koristiti njihovim vršnjacima“

Nakon što je njezina digitalna knjiga „Samoozljeđivanje kod adolescenata“ naišla na snažan odjek u javnosti, Kristina Majer Čekada, magistrica sestrinstva i profesorica u Medicinskoj školi, zajedno sa svojim učenicima po knjizi je realizirala je animirani film. Publika će ga premijerno moći pogledati 3. ožujka u kinu Valli, gdje će se, povodom Dana svjesnosti o samoozljeđivanju (1. ožujka), održati simpozij uz panel-raspravu i niz predavanja stručnjaka. Majer Čekada prošloga je tjedna gostovala i u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“, a priznala nam je da, između čestitki, školskih obveza i priprema za simpozij, jedva pronalazi vremena za sve što je čeka. Unatoč tomu, uspjela nas je ugurati u svoj napučeni raspored i s nama odraditi intervju.

Nakon uspješne digitalne knjige, eto i animiranog filma. Je li povod bio taj da se animirani film ipak smatra formom koja je nešto pristupačnija mladima?  

Zapravo sam samo razmišljala u kojem bih smjeru mogla dalje podizati svijest o ovoj temi. Što bi moglo biti zanimljivo mladima. S jedne strane je tu digitalna knjiga, koja je bila namijenjena prvenstveno njima, ali i učiteljima, roditeljima, malo starijoj populaciji. Da, animirani film je više usmjeren prema mladima i mlađoj populaciji, ali u biti smo moji učenici i ja smo željeli dati onu najvažniju poruku, a to je: niste sami, uvijek postoji netko. Potrebna je samo jedna osoba koja ti u životu može pomoći. Jedna osoba kojoj vjeruješ.

Informatički vješti učenici

Veliki obol filmu dali su upravo Vaši učenici. Kako je bilo raditi s njima i koliko su danas učenici informatički vještiji? Teško da se unazad dvadeset godina profesorica mogla pohvaliti kako je zajedno s učenicima napravila animirani film.

Vrlo, vrlo su vješti i ovim putem zaista moram pohvaliti svoje učenike. Ja sam predložila da to napravimo u programu koji se zove Canva, iako nisam tim imala previše iskustva, napravila sam još jedan animirani film prije toga. Učenici su rekli da nema problema i rado su se odazvali. Bili su baš uzbuđeni, zaista uzbuđeni, stekli su taj osjećaj da rade nešto dobro, nešto što će njihovim vršnjacima pomoći i koristiti. Bili su aktivno uključeni u čitav proces i sami radili. Ja bih ih, recimo, pitala kako ćemo napraviti scenarij, i onda bi razgovarali i oni bi krenuli pisati. To je njihovo djelo, moja je uloga tu mentorska.

U emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ istaknuto je kako se samoozljeđivanje nažalost i dalje smatra načinom privlačenja pažnje.

Uz samoozljeđivanje se vežu razne stigme. A tu je i činjenica da se o tome jako malo ili uopće ne govori. Ne želim reći da sam bila prva koja je pisala o tome, ali ja se zaista ne sjećam da sam o tome pročitala kakav članak ili pogledala prilog u našim medijima. I kad sam vidjela da je digitalna knjiga dobro prihvaćena, rekla sam da, pa nama to treba. Treba pričati o ovoj temi jer se trećina tinejdžera u Hrvatskoj barem jednom samoozlijedila. To znači njih 10 u razredu od 30 učenika, a mi o tome ne pričamo. Smatramo da se to događa negdje daleko, u SAD-u, a događa se ovdje, u Hrvatskoj. Što se tiče navodnog privlačenja pažnje, oko samoozljeđivanja postoje takvi mitovi. Mitovi koji nemaju veze s istinom. Mladi koji se ozljeđuju to najčešće skrivaju. Češće su to ženske osobe koje ne znaju drugačije izraziti svoje emocije, toliko im bude emocionalno teško da im fizička bol ublaži onu psihičku. Ozljeđivanje postane neka vrsta olakšanja. I što manje to stigmatiziramo i to osuđujemo, a što više alata imamo i načina da im pomognemo, to ćemo biti bolji kao društvo.

Rezanje, paljenje kože, udaranje šakom

Spominjete da su to češće djevojke, ali ste i u emisiji spomenuli da su uglavnom djevojke te koje se o tome povjere. Trebamo samoozljeđivanje uopće dijeliti po spolu?

Pa mislim da je to samo statistički podatak. Kao što su to i godine. Čisto da bi se odvratila pozornost, ništa više. Da, recimo, ja kao nastavnik, ako znam da su one sklonije tome, mogu malo više obratiti pozornost na djevojke. Mnoga istraživanja potvrđuju da je samoozljeđivanje u adolescenciji češće kod osoba ženskog spola, ali da, treba imati na umu činjenicu da će se osobe ženskog spola lakše izjasniti o samoozljeđivanju nego osobe muškog spola, najviše zbog društvenih stigmi. Ako se adolescenti samoozljeđuju, često se podvrgavaju metodama koje su nasilnije od onih kojima se samoozljeđuju adolescentice. One će se samoozljeđivati rezanjem, paljenjem kože i sl., dok će adolescenti to češće činiti udaranjem predmeta šakom, udaranjem glavom i sl.

U emisiji ste kod samoozljeđivanja također naglasili važnost psihoterapije u odnosu na farmakoterapiju.

Da, psihoterapija se preporučuje kao primarna metoda jer učinkovitost psihofarmakoloških intervencija za liječenje nesuicidalnog samoozljeđivanja kod adolescenata nije empirijski dokazana. Ako su, recimo, uzrok neki narušeni obiteljski odnosi ili traume iz djetinjstva, psihoterapija je tu učinkovita.

Pričanje o mentalnom zdravlju više nije bauk

U Medicinskoj školi uz Psihijatrijsku njegu i Metodiku zdravstvenog odgoja predajete i Zaštitu mentalnog zdravlja. Koliko su mladi danas svjesni mentalnog zdravlja? Čini mi se da je svijest puno veća nego prijašnjih godina, ali su i izazovi puno veći.

Da, danas su sigurno svjesniji nego što smo recimo to bili mi. Puno više se danas priča o mentalnom zdravlju.

U naše se vrijeme smatralo da si, ako ideš kod psihologa ili psihijatra, lud.

Da, bilo je jako stigmatizirano. Danas to nije tako, nije više bauk. Pričanje o mentalnom zdravlju više nije bauk. I mi stvarno puno radimo s učenicima, i mi kao nastavnici, i naša stručna služba, pedagog, psiholog itd. Mislim da sam i ja danas ovdje i da mogu razgovarati o tim temama upravo zato što puno radim na sebi i svom mentalnom zdravlju. Jer ako nekome želiš pomoći, moraš najprije biti okej sa samim sobom. I to je ono najljepše u ovom poslu, dovoljno je da pomognem jednom djetetu, da se netko povjeri i priča sa mnom, da zajedno riješimo neki problem. Za svoj rad u školi dobivam plaću, ali ovo je zaista neki dodatan bonus.

Dolazi li, po tebi, do raskola između djece i roditelja baš zbog tog različitog pristupa mentalnom zdravlju u njihovo doba? Ili smatraš da su i oni napredovali u tom pogledu?

Mislim da jesu. Sadašnje generacije roditelja jesu. Ovo „ako ideš kod psihologa – lud si“ je ipak obilježje jedne još starije generacije. Danas i roditelji idu kod psihologa, znaju da to nije ništa strano i da je to jedna vrsta rada na sebi.

U tijeku je inicijativa kojom bi se društvene mreže zabranile svim mlađim od 15 godina. Slažete li se s uvođenjem takvog zakona?

To zaista podržavam. Smatram da su mobiteli i društvene mreže u velikoj mjeri narušile kvalitetu života, ne samo mladima, nego i nama odraslima. A djeca na društvenim mrežama neće gledati kakvu kulinarsku emisiju, gledat će Kim Kardashian ili njoj slične žene. Vidjet će žene i uzore ljepote koji nisu realni, koji nisu prirodni. Takve stvari djevojčici od 12 godina stvaraju dojam da nije dovoljno lijepa, da nije dovoljno dobra. S druge strane, mogu osobno reći da vidim pad koncentracije među učenicima. Razina koju sam zatekla kad sam počela raditi, prije 12 godina, je osjetno viša nego što je to danas. I mislim da su jedan od razloga zašto je to tako upravo društvene mreže. Kako da učenik prati sat 45 minuta, ako mu je na Tiktoku pažnja usmjerena na video oko desetak sekundi.

Misliš li da su u tom pogledu odrasli licemjerni? Da djeci govore kako im je isteklo vrijeme na mobitelu dok i sami skrolaju?

Naravno. A ako kod svog djeteta želiš vidjeti neke konkretne rezultate, nemoj činiti upravo to što mu zabranjuješ. Djeca često ne čuju svoje roditelje, ali ih vide. Vide što o ni rade, pa i sami zaključuju da je to u redu.