Lidija i Branko: "Nikada nismo posve preboljeli zatvaranje Foške"

Kako započeti tekst o nekad kultnom mjestu Puležana, a izbjeći zamku patetike. Kako izbjeći žal za nekim prošlim, boljim vremenima, posebice u današnje korona vrijeme, koje nam je ubilo svaku radost druženja? Možda najbolje činjenicama.

"Foška", dnevni boravak Puležana, kako se tepalo kafiću u Fontičkoj, zatvorena je, kako je jednom prilikom napisao jedan od njenih stalnih gostiju glumac Igor Galo, „pred silom općeg napretka i razvoja poduzetništva najnaprednije regije u Hrvatskoj“, 31. prosinca 2013. godine. To je bio njen zadnji rad dan i zadnji doček nove godine. Od tada je prošlo punih osam godina, no njegovi vlasnici Lidija i Branko Vunduk, danas u 70-ima, izgledaju jednako vedro i pozitivno, kao da nisu ni dana ostarjeli. Uz kavu, na terasi jednog pulskog kafića, prisjećamo se njihovog nebrušenog dijamanta; caffe bara od niti 50 kvadrata u kojeg je nekada stala sva mudrost Pule.

Tuga u epicentru grada

- Kada samo otvorili Fošku 1996. godine imao sam 46 godina, a sada sam prešao 70-tu. Iako nije lijepo završilo, i zatvaranje kafića zapravo nikada nismo posve preboljeli, bilo je to najljepše razdoblje u mom životu prisjeća se Branko dok nam Lidija, uz uvijek isti topli osmijeh, priznaje da je tek lani prvi put smogla snage proći Fontičkom ulicom.

Naprosto nisam mogla, bilo mi je preteško. Tuga u epicentru grada - tako i dalje doživljavam taj prostor. Foška je davala jedan pečat ovom gradu, otvorilo se nakon nje i puno većih i puno glamuroznijih kafića, no ona je bila posebna, jer su gosti u njoj bili posebni. Bez obzira na spol, obrazovanje, godine, ovdje se nikada nije mogao čuti glup razgovor. U Fošku su dolazili ljudi koji su imali što za reći i upravo su oni davali dušu ovom mjestu, prisjeća se Lidija.

Foška je jedan od kafića koji je, mogli bi slobodno reći, imala i svoju stalnu postavu gostiju, a mnogi su od njih, poput pokojnog Baneta, imali i svoje stalno mjesto. Prvi separe, šank ili stol prema ulici, svatko je imao svoje mjesto... Profesori i studenti, umjetnici, glumci, ali i recimo to tako „ljudi s margine“... Fotografi, slikari, arhitekti i domaćice koje su se vraćale s tržnice...

Ovdje se čekalo na novine, vodili razgovori uz zavjese dima (dok je još pušenje u kafićima bilo dozvoljeno), čitala poezija i izlagale slike... Neki su ovdje i gotovo studirali, ugovorali prve ljubavne sastanke, slavili rođendane... Ljeti se sjedilo na terasi, ili „gađalo“ mjesto na razmeđi ulice i izloga, a zimi je Foška bila puna mirisa tople čokolade i izgledala još manja nego inače jer su sa svih strana izvirali kaputi i jakne... No, bilo ljeto ili zima ni jedan radni dan nije prošao bez nezaobilaznih vlasnika, konobara i prijatelja u jednom; Lidije i Branka.

Stalna postava gostiju

-Foška nije bila samo kafić, bila je to i svojevrsna galerija, atelier u kojem smo svim mladim umjetnicima davali šansu.

Kod nas je mogao izlagati bilo tko, svi su imali jednake šanse i samo ih je publika ocjenjivala, prisjeća se Branko dok njegova supruga dodaje da je posao u Foški bio naporan, kako fizički tako i mentalno, posebice jer se nikada prije nisu bavili ugostiteljstvom, no kako ni dana nije požalila što su se upustili u tu avanturu.

Na pitanje kako su uopće došli na ideju da otvore kafić, prisjećaju se da je Lidiji propala tvornica u kojoj je u Zagrebu radila (TOZ), a budući da im je oduvijek bila želja vratiti se u Istru, podrijetlom je iz Raklja, odlučili su prodati stan u Zagrebu i doći u Pulu.

- I onda smo razmišljali, a čime ćemo se baviti? Bilo je to poslijeratno vrijeme, posla nije bilo. Ideja o kafiću u kojem ćemo zajedno raditi bila nam je jako privlačna i odlučili smo sve uložiti u njega, priča Branko. Kafić su zajedno i uredili, svaki centimetar zida ukrasili slikama i knjigama, sitnicama koje podsjećaju na tradiciju i prošlost, pa je stoga i dobio ime prema Lidijinoj babi iz Raklja. U to doba kafića u Puli nije bilo puno, najamnine nisu bile visoke i živjelo se sasvim pristojno. No, kako su nestale istarske Foške, tako je nestala i naša Foška.

Ona bi se, u neku ruku, mogla smatrati i žrtvom pretvorbe jer kafić je otvoren u prostoru nekadašnjeg Badelovog dućana. Iz ruku tajkuna Gucića prešli su tako naši zakupci u ruke Luke Raića, a onda kada se dućan prodavao nisu imali dovoljno novca kako bi ga otkupili. Naime, prostor je tada prodan do cijeni koja je u to doba bila iznimno visoka i kojoj oni nisu uopće mogli konkurirati. Tijekom godina najam je rastao i gotovo ih pojeo, a kada im je konkurencija u najmu postao moćan telekom bilo je jasno da je kafiću odzvonilo.

Je li moralo biti baš tako, njegovi se vlasnici, ali vjerujemo i brojni zaljubljenici u ovo kultno mjesto, pitaju i dan danas, no činjenica ostaje da Foške više nema, a da je prostor nadomak tržnice, kao nekom karmom, zadnjih godina više prazan nego pun.

Na pitanje što su radili nakon zatvaranja, a koji su im planovi Branko tiho odgovara – životarili. On je imao još dvije i pol godine do mirovine, a Lidija se umirovila nakon šest mjeseci. Kao i svi u potrebi okrenuli su se iznajmljivanju vlastitog stana, a sami povukli u Vodnjan i okrenuli prirodi. Priroda im je, veli skromno, pomagala.

Priroda kao lijek

- Ne bi čovjek rekao što se sve u prirodi može naučiti, što se sve može pojesti, naučio sam brati divlji kelj i poriluk, priča nam Branko dok se Lidija pravda da su njihovi životi zapravo dosadni i nemaju što ispričati. No, čim progovara o kćeri koja već 20-ak godina živi u Japanu i dvije unučice vidi se da njihov život nije nimalo dosadan već ispunjen ljubavi i mirom.

- Borka, ne zaboravi napisati da smo 50 godina skupa, to je bogatstvo. Bogatstvo je da nas, kad danas prođemo Pulom, ljudi toplo pozdravljaju, žele s nama popiti kavu. Za to je sigurno zaslužna i Foška u kojoj smo svi bili kao jedna velika, sretna obitelj, zaključuje Lidija, uz obećanje da ćemo uskoro ponovno popiti kavu. Neće možda imati gušt kao ona u Foški, no kako vrijednost prostoru zapravo daju ljudi i emocije, ne sumnjam da će i ova biti jednako ugodna. Da parafraziramo onu latinsku "Gdje mi je dobro, ondje mi je domovina". Lidija jest ona toplina koja je Fošku činila domom.