„Ljudi dođu i zamišljaju galerije, nema od toga kruha. Treba jedan postolar! NEKAD IH JE BILO PREKO STO, DANAS NEMA NIJEDNOG"

Najduža je to, sa svojih preko dvjesto kućnih brojeva i preko kilometra dužine, ulica ne samo u Vodnjanu, nego u čitavoj Istri. Nekad je, kao što sugerira i njezino ime, bila i sinonim za trgovačku djelatnost – dovoljno je prisjetiti se da je 1926. godine, pored krojača, torbara, kovača, bačvara i drugih obrtnika, u Vodnjanu bilo 110 (sto deset) postolara. Sušta suprotnost u odnosu na ono što se u ulici može pronaći danas, u ova pustija, drugačija vremena.

I najlakše je to tako i napisati: poslovni prostori zjape prazni, ljudi nema, gradske su vlasti zakazale. Ali ne,nije nam to po guštu. Zanimljivije je, među zakračunatim radnjama i papirom oblijepljenim izlozima, tražiti znakove života. Pronaći onih nekoliko koji ustraju, koji ovdje otvaraju kakav novi lokal – poput Jean Paula, o kojem smo pisali prošli mjesec – ili ne zatvaraju svoje radnje unatoč tome što ih svi, pa i sam zdrav razum, uvjeravaju u suprotno.

Jer Trgovačka ulica, bila kakva bila, zadržava onu svoju filmsku autentičnost, i dovoljno je njome proći da pomislite kako ste u kadru kakvog „Amarcorda“, „Malene“ ili „Cinema Paradiso“. Čak joj je i redatelj Damir Čućić u svom kratkometražnom filmu nadjenuo Fellinijevski naziv „La strada“. Takvi smo se, ispunjeni nekom filmskom romantikom, krenuli spuštati s vrha ulice, gdje je Trgovačka najšira, prema Narodnom trgu.   

Miris omekšivača u podrumu

A za početak, dvije kladionice – jedna upadljivo žuta, druga ugodno plava mame svoje ljude slabog karaktera. Kao da ljudi ili piju kavu u kafiću ili igraju listić - po ulici tu i tamo netko prođe, najčešće šećući psa ili noseći namirnice iz trgovine. Ali već u tih nekoliko metara primijetimo jednu veću građevinu. Čini se poput prave poslovne zgrade s nekoliko katova. Penjemo se stepenicama, uz dojam da nismo u Vodnjanu, već u kakvoj „Rozoj zgradi“ u Puli, no otvorenih prostora gotovo da nema. Tek na povratku primijetimo natpis „Praonica Rublis“, i to dolje, u podzemlju. Spustimo se mračnim stepenicama i dospijemo pred vrata koja više naliče ulazu u ostavu ili skladište. Osim svjetla, ohrabruje nas i miris omekšivača za rublje, pa ih stidljivo odškrinemo i stupimo u žarko osvjetljenu prostoriju. Posvuda su hrpe uredno složene odjeće, a među perilicama i sušilicama svih veličina stoji djevojka koja u tom trenutku slaže ljubičaste dresove NK Vodnjana. Skeptična je kad nas vidi: u rukama, umjesto vreća prljavog rublja, nosimo po notes i fotoaparat. Tek naknadno nam prizna da se zove Maya i da je prije nekoliko mjeseci došla iz Nepala. Praonica, dodaje, surađuje s velikim ugostiteljskim objektima, a posla itekako ima. Djevojka se vraća slaganju posteljine, pa nam preostaje tek pitati je fali li joj Nepal. Of course, kaže, ne podižući pogled s čistih plahti. I tako je, ne smetajući dodatno, ostavljamo i s vrata pozdravljamo. Tu Mayu kojoj, u ovom mirišljavom vodnjanskom podrumu, fali njen voljeni Nepal…

Mičulo – od igle do lokomotive

Povratkom na svježi zrak i hodajući dalje, stječemo bolju ideju o tome kako se ovdje dijele poslovni prostori: na malobrojne otvorene, vidno otvorene, one zapuštene, davno zatvorene te možda i najbrojnije, prostore za koje ni sami niste sigurni jesu li otvoreni ili nisu. Neki su otvoreni, pa valja ući da bi se netko pojavio, drugi su zaključani iako bi u to doba trebali biti otvoreni, pa ponekad imaju i brojeve vlasnika s napomenom da ih nazovete ako nema nikog. Za treće ćete, pak, tek detaljnom inspekcijom kroz prozor ustanoviti da su zapravo već duže vrijeme zatvoreni. Već smo i gladni, pa ulazimo u pekara Nello, poznata po svom domaćem, kazalin kruhu koji prave još od kraja 2. svjetskog rata. Pekare su, njih nekoliko, nekada držali Nello Capolicchio, a prije toga njegov otac Romano. No, danas je to već druga priča. Uspješna pekarska priča iz Galižane, za koju se nekad govorilo da rade najbolji kruh u okolici, prodana je tamo nekom Fine Food Family Group iz Sarajeva. Toliko od malih obrtnika, pomislimo, pa odemo tražiti dalje.

Kad ono, eto je! Jasno je već po vanjskom znaku velikog ključa, a još višepo nazivu: Mičulo! Čim uđemo, shvatimo da smo u jednoj od onih od-igle-do-lokomotive trgovine, no vlasnicu Davorku kao da hvata onaj poznati nam strah od novinara.

-      Nemojte, nemojte – moli nas i dodaje da bi njen muž s nama puno više kušeljao da je ovdje. Ipak saznajemo da će ove godine trgovina Mičulo napuniti okruglih 30 godina. A u njoj nema čega nema: možete ovdje doći po sunčane naočale, novi ključ svog stana za partnera, one duge šibice ili pak ženske najlonke.

Albert Camus u Vodnjanu

Na pitanje jesu li s godinama morali sve više širiti asortiman kako bi opstali na tržištu, vlasnica nam kaže da je bilo suprotno – ponudu su morali sve više limitirati. A što je s najmom?

-      S obzirom na druga mjesta, najam je sasvim pristojan. Ali, kakva su vremena došla, trebali bi nam platiti da uopće držimo otvoreno! – kaže nam. Dok razgovara s nama, u radnju ulazi i knjižničarka Karmen, inače zaposlenica Središnje knjižnice koja je sad ovdje na zamjeni. Dužni smo svratiti i do nje, i uz ugodan razgovor o knjigama nam kaže da Vodnjanci itekako čitaju, a najviše na talijanskom. Naslova na talijanskom jeziku, dodaje, ima od slikovnica do filozofskih djela. Od raznih nam aktivnosti Karmen nabraja “Pričomat“ i „Kreativnu pričaonicu“, za djecu te najavljuje Tjedan istarskih knjižnica te Tjedan frankofone književnosti uz raspravu o „Strancu“ Alberta Camusa.

-      Vodnjanci itekako čitaju – otkriva nam - pogotovo na talijanskom, i zato ovdje knjiga na talijanskom ima od slikovnica do romana.

Šećući dalje približavamo se trgu i srećemo Zoru, rođenu Žminjku koja u Vodnjanu živi od 1968. i koja se, uz uzdah, prisjeća onih slavnijih vremena kada je Trgovačka ulica vrvjela životom. Danas živi sama, uz kuju Belu, za koju kaže da je jedino što joj je ostalo.

-      Prije je bilo mesara, umjetnika, postolara i tako dalje. Sve znam gdje je tko bio, i dalje ih se navečer znam sjetiti – kaže nam pa, na pitanje o tome koji je po njoj razlog, misteriozno poručuje da nam to neće reći, uljudno nas pozdravlja i odlazi dalje.

„Malo smo ćaknuti“

Ne možemo ovako narušenog duha stići do trga – treba nam neka zadnja, pozitivna priča. I uskoro naiđemo na naše ugodno iznenađenje, pomislimo u trenutku kad nam pažnju privuče prostor u kojem, prije svega, vidimo ljude, što je već dobar znak. Ali tu su i neki čudnovati drveni aparati, i tkanine, i konci, odjeća. Unutra su zidovi ispunjeni keramičkim pločicama, ali nije, kao nekad, mesnica, već – tkalačka radionica i šivaonica koju drže supružnici Sejad i Tatjana. U Istru su preselili unazad nekoliko godina, ali kako u Puli nisu našli atelje odgovarajuće veličine, odlučili su se preseliti u Vodnjan.

Sejad je tkalac koji "slika" osnovom i potkom, dok Tatjana kroji, oblikuje i šiva, a oboje se bave dizajnom odjeće. Iz njihovih su ruku djela poput torbi, kaputa, haljina, ogrtača, podmetača, kapa i svačeg još nečeg.

Pitamo Tatjanu kako se oni nose sa sve manjim protokom ljudi kroz Trgovačku ulicu. „Mi smo malo ćaknuti, ne zamaramo se time!“, kaže nam kroz smijeh, pa ipak doda da ljudi i ima, a otkad su došli otvorile su se neke nove radnje.   

-      Ljudi dolaze i zamišljaju neke galerije, ali nema od toga kruha – kaže nam Sejad. – Ni od toga ni od suvenira. Fali obrta, recimo, fali jedan postolar. Koliko ih je nekad bilo, a danas nijednog. Tu je nedavno otvorio gospodin koji prodaje tjesteninu, a prije nekoliko dana i pečenjara. To su radnje koje su zaista potrebne – zaključuje.

A potrebne su, jasno je to, i usluge Tatjane i Sejada, i tijekom razgovora je poprilično jasno koliko su cijenjeni. Premda tvrde da ih na životu drži popravljanje šliceva, krpanje i kraćenje odjeće, nerijetko rade i kostime za razne plesne i folklorne grupe ili zborove, a svoje znanje i prenose tako što rade tečajeve šivanja. Zbog toga je, kaže nam Tatjana, prijeko potrebno imati dovoljno prostora.

„Nama je ideja bila raditi tkanje, napraviti cijeli proizvodni proces koji bi uključivao i pripremu pređe, pa povezati to sve skupa. Apelirali smo na Grad da nam se dodijeli barem još jedan prostor, kako bi odvojili proizvodnju od prodaje, a s obzirom i na tečajeve je to zaista potrebno. Za sad se zadovoljavamo ovim prostorom, premda ga nismo u potpunosti adaptirali jer smo se nadali većem. Tako da, bilo bi prekrasno dobiti veći prostor i dobiti pokojeg susjeda. Najveći je problem to što je većina prostora u ulici dosta devastirano i treba uložiti velika sredstva da bi se to saniralo – kažu nam, a za kraj otkrivaju koliko im se sviđa Vodnjan.

„Jako smo se pronašli u Vodnjanu, skroz nam je sjeo grad i ljudi su nas zaista izvrsno prihvatili. Kad netko kaže da nisu ljubazni, to je laž i kleveta!“ brani svoje nove sugrađane Tatjana.