MUGGIA Posjetili smo najsjeverniju luku na istarskom poluotoku

Prije nego što smo se spustili do Muggie odveo sam sina i prijatelja do malog mjesta Tinjan (na talijanskom Antignano). Digli smo se na 374 metra nadmorske visine da bi uživali u pogledu na Tršćanski zaljev, na kraj Jadranskog mora.

Sve ti je kao na dlanu, u daljini se vidi dvorac Miramar, simbol carske obitelji Habsburg. Za vladare s kontinenta ovo nije bio kraj već početak: Beč je preuzeo ulogu Venecije i u devetnaestom stoljeću postao vladar istočnog Mediterana.

Tinjan broji stotinjak žitelja, do njega stižeš cestom koja se diže od samog ulaza u Škofije (tal. Albaro Vescova'), stotinjak metara od mjesta (kantun jedne zgrade) gdje je do 1954. godine tekla granica između Zone A i Zone B STT-a (Slobodni teritoriji Trsta).

 
Nekad je kružila poslovica: „Tignan, tanta bora e poco pan“ - "Tinjan puno bure i malo kruha". Prilikom posjete bura je puhala pristojnom brzinom, prijatelj Mario se malo stisnuo, skakutao tamo-vamo i potom sjeo u auto. Geografija i meteorologija su jedine postojane zbilje sjevernog Jadrana, ostalo je sve prolazno.

Škofije su do 1954. bile dio općine Muggia, potom su prešle na jugoslavensku stranu, postale djelić velike općine Kopar. Muggia je nakon 1954. izgubila trećinu općinskog
teritorija no, iako osakaćena, uz Dolinu na rubu Krasa, ostala je jedina istarska općina u sastavu Italije.

Ako politika Europske Unije ne prodaje maglu, nakon ulaska Hrvatske u schengenski
prostor, Muggia je najsjevernija istarska luka, što je oduvijek i bila. Smisao granice ti je jasniji kad promatraš ovakve i slične rubne prostore: Kopar-Muggia- Trst...svaki lučki grad sa svojim zaleđem i svaki u svojoj maloj državici memorije jer, europski prostor, nije zabluda, barem se meni čini.

U biti Muggia je uvijek zadržala svoj identitet, nikad nije pokleknula pred velikim susjedom, pred Trstom. Često me pitaju u čemu je razlika, a ja počinjem od govora: poput bezačkog i vlaškog i mujezanski i tršćanski nisu isti dijalekti, razlike su bitne.

Kada je povijest u pitanju, između Muggie i Trsta prolazila je stoljećima granica između Austrije i Venecije, puno i trdo se ratovalo. Pored mandrača nalazi se glavni trg s prelijepom crkvom. Fasada podsjeća na crkvu u Osoru, i jedna i druga primjeri su
venecijanske gotike (gotico veneziano).

I kad nije bilo Europe ulazio sam u Muggiu i kretao se po uličicama (canisele) kao da sam u rodnom Rovinju. Istina, države ne umiru tako lako, tvrdokorne su, pa krečući se u prostoru između, primjerice, Novigrada- Umaga-Pirana-Kopra i Mugge granica nije samo pitanje jezika, ona oblikuje raspored stvari, tonalitet boja, debljina i konzistentnost žbuke na jednakim fasadama, raspored poslovnih prostora u jednakim ulicama.

Kada je potrošnja u pitanju sve je isto, osim cijena, čak je i valuta ista. Prilikom slovenskog ulaska u schengenski prostor mjesecima su politolozi, sociolozi, razni analitičari tragali za promjenama koje su se dogodile ili događale na bivšoj granici.

Na kraju priče sve je ostalo kao prije, svi uvučeni u vlastite identitete i običaje, nikakvi vidljiviji pomaci u mobilnosti. Zato sam otišao u Muggiu, gradić koji je povratio prastaro, postojano obilježje: najsjevernija luka na istarskom poluotoku.