Igra je neophodna za razvoj jer pridonosi kognitivnoj, tjelesnoj, društvenoj i emocionalnoj dobrobiti djece i mladih. Čak i povjerenstvo Ujedinjenih naroda za ljudska prava Rezolucijom 44/25 od 20. studenog 1989. priznaje igru kao nepovredivo i neupitno „pravo“ svakog djeteta.
foto: Miro Nacinovich
Danas, kada su moderne tehnologije prebacile u "virtualu" poprilično velik dio naših života, i veliki dio igara događa se na mreži. Naravno, kao i kod svega, umjereno igranje za PC-em nije opasno, čak doprinosi kognitivnom razvoju. Međutim, prečesto se događa da je igranje online jedini oblik igranja za sve veći broj djece, stoga kod njih dolazi do nedovoljnog motoričko razvoja a često do nesnalaženja u društvu, odnosno asocijalnosti do patološke razine.
Sve to izgleda gotovo nepojmljivo kada pomislimo da su do prije samo nekoliko desetljeća poderane trenirke, raskrvarena koljena, zemlja pod noktima i obavezno tuširanje ili kupanje nakon igre bile dio dječje svakodnevice.
Nekad su se djeca igrala u dvorištu, na ulici, u šumicama, ispred zgrade. Klikeri, karići na balinjerama, drvene Marije, lastik kod djevojčica, policajci i lopovi, trija, graničar, žmurice i lovice s popratnim „ententini savarakatini“, „kavalin kavalin ki že kvešto kva“ , „ultimo, pe, niente niente“ bili su ključni trenuci načina odrastanja koji je, čini se, nestao zauvijek....
