Prvi put nakon mnogo godina, palim cigaretu ispred prostora za probe. Došla sam na poziv Buddha Banda, nepalske folk-rock grupe koja je na svojim koncertima dosad okupila stotine slušatelja, većinom njihovih sunarodnjaka, u Dubrovniku i Zagrebu. Uskoro mi prilaze i pružaju mi ruku njihov frontmen Bikash Meche i bubnjar Amar Man Maharjan. Gitarist Brijesh Kumar Palpali već je u sviraoni s drugim bendom, a basist Sumit Subba radi u Rijeci te nam se nije mogao pridružiti. Amar i Bikash sjedaju sa mnom u predvorje sviraone, gdje slušamo zvuk jazza iz jedne, rocka iz druge i električne psihodelije iz treće prostorije, piše Julija Savić za Nadu, prilog tjednika Novosti.
Buddha Band, kao i njegov sestrinski bend D.O.P., grupa je sastavljena od radnika iz Nepala. Trenutno su jedini takvi primjeri u Hrvatskoj, a zbog smjena na poslu često si međusobno “posuđuju” članove kako bi mogli što češće svirati. Bikash je pokrenuo Buddha Band prije nekih godinu dana iz potrebe da poveže zajednicu i zabavi publiku.
– Zašto bih svirao samo u svojoj sobi kad možemo svirati na pozornici? Okupio sam ljude koji su bili zainteresirani i energija na koncertima dosad je bila stvarno dobra, publika je uživala, kaže.

Brijesh Kumar Palpali (foto Julija Savić)
U poslovnom životu Bikash je vlasnik i voditelj trgovine južnoazijskim namirnicama u centru Zagreba. Ponešto je fleksibilniji s vremenom od kolega iz benda, no i dalje ga ima malo jer radi šest dana u tjednu. Amar radi kao skladišni vozač viličara u smjenama od 10 do 12 sati radnim danima, a često i subotom, kada mu smjene nisu ništa kraće. Razgovaramo na engleskom jer ih u učenju hrvatskog, kažu, usporava upravo takav radni raspored.
– Radim duge smjene i umoran sam kad stignem u smještaj, a i svi ovdje govore engleski. No potrudit ću se naučiti hrvatski jer sam svjestan da time pokazujem poštovanje kulturi i zemlji u kojoj živim i radim – kaže Amar.
Žele se što više baviti glazbom i upoznavati hrvatsku scenu. No ovdje su primarno zbog posla, u potrazi za prilikama kakve njihova generacija u Nepalu nije imala.
U gotovo desetljetnoj vladavini donedavnog premijera Kp Sharme Olija, dogodio se niz skandala vezanih uz mito i korupciju u političkim krugovima, a ekonomska situacije je degradirala do točke egzodusa. Između ostalog, u Olijevom su sustavu visoko plaćene pozicije bile “rezervirane” nepotizmom dok je standard plaća padao na trenutni prosjek od oko 150 eura mjesečno. S takvom se cifrom, kažu momci, nije mogao graditi život.
– Zato su naši ljudi tako daleko od svoje zemlje, jer u njoj nisu imali prilika. Vlada nas je poticala da odemo, ne da ostanemo, zato nas toliko i nastavlja dolaziti ovdje, kaže Bikash.

Amar Man Maharzan (foto Julija Savić)
No u danima prije našeg razgovora, generacija Z preuzela je ulice grada iz kojeg obojica dolaze, Kathmandua, u revoluciji kakvu povijest dugo nije imala prilike gledati. U ponedjeljak 8. rujna, građani su se okupili kako bi se suprotstavili truloj vladi. Povod je bio pokušaj zabrane društvenih mreža, na kojima su ljudi iskazivali svoje nezadovoljstvo državnim vrhom. Kao odgovor prosvjednicima, Vlada je na građane poslala vojsku i policiju te je u suzbijanju prosvjeda istog dana ubijeno dvadesetero ljudi. Među žrtvama je bilo i djece, a Amar i Bikash sve su to gledali putem videa.
– Slomilo mi se srce. U prosvjedima su ljudi mlađi od mene i gledam ih kako umiru. Bili su jako mladi, jedan je imao 14 godina i bio je obučen u školsku uniformu. Volio bih da sam mogao biti tamo, da oni ne moraju ići. To nije bila njihova borba – govori Amar.
U utorak 9. rujna prosvjednici su bili još uporniji, ali i bjesniji. Sila ljudi je nevjerojatno uspješno suzbijala policiju i vojsku na cestama unatoč pucnjevima i suzavcu. Dan je eskalirao sve većim neredima i kulminirao doslovnim spaljivanjem Parlamenta i nekoliko političkih rezidencija, a vojska i policija su se povukle. Prema Bikashu, takvo nasilje nije bilo ni cilj ni dio prosvjeda.
– Trebali smo novi sustav i nove osobe u vladi, no loši akteri su iskoristili priliku za nasilje i palež. Neki od njih su i pljačkali banke i supermarkete.
Do srijede 10. rujna umrla je 51 osoba, a 1300 ih je ranjeno, no pobuna je uspjela. Premijer je dao ostavku i vlada je raspuštena, a odmah potom, na mjesto premijera po prvi je put došla žena – Sushila Karki, nekadašnja glavna sutkinja nepalskog Vrhovnog suda poznata po progonu korumpiranih političara.
– Vlada ju je tada maknula s položaja jer im je smetala. Ljudi su se i tada bunili, no vlada je bila moćna i potisnula naše glasove. Karki se bori već jako dugo i znamo da je na našoj strani, kaže Bikash.
Iako nije mogao sudjelovati u prosvjedima, Bikash je imao potrebu nešto učiniti. Već je u utorak organizirao, a u srijedu održao koncert u počast poginulima tijekom prosvjeda. Na koncertu se okupilo, kaže, više od 400 ljudi. Pokazuje mi snimke koncerta u Centru za mlade Ribnjak u Zagrebu: dvorana je ispunjena pognutim glavama i svijećama, a, kako mi kažu momci, nisu došli samo oni zagrebački Nepalci koji su u to vrijeme morali raditi.
Tjedan dana nakon našeg razgovora održava se prosvjed i u Zagrebu. Inicijativa “Za bolju Hrvatsku” zahtijeva da se zaustavi tzv. “zamjena stanovništva”, iako je od stupanja na snagu novog Zakona o strancima u ožujku broj zahtjeva za radnim dozvolama pao za 70 posto, a broj odbijenica strancima porastao. U svojih deset točaka, inicijativa traži uvođenje kvota, privremeno zaustavljanje “uvoza” radne snage i potenciranje zapošljavanja domaćih radnika, uz strože kazne za teže prekršaje stranaca i detaljne sigurnosne i zdravstvene provjere došljaka.
Ključan dio njihovog programa je i “zaštita demografije i identiteta” Hrvata i korištenje isključivo hrvatskog jezika u javnom prostoru. S obzirom na to da se detaljne provjere već redovito i rade pri zapošljavanju stranih radnika te da su poslodavci dužni istražiti postoji li dovoljno kvalificirane domaće radne snage u njihovom sektoru, neispunjeni naizgled preostaju tek oni zahtjevi vezani za etnički identitet i kulturne prakse. Isti ti zahtjevi nisu postavljani tijekom turističkih sezona, dolazaka američkih i britanskih digitalnih nomada ili izbjeglica i radnika iz Ukrajine.

Bikash Meche
Dojma da žive između dva ključna prosvjeda za njihov položaj, pitala sam Amara i Bikasha kako vide zagrebački skup. Prema Bikashu, zajednica zna za njega i bit će na oprezu, ali i razumije frustraciju. On sam vidi prosvjed kao dio širih globalnih kretanja.
– Danas se u svim dijelovima svijeta događaju prosvjedi. Ljudi nisu zadovoljni svojim vladama – kaže.
Amar, pak, smatra da sami radnici nisu ispravna meta, već da su to vlada i pravni okviri.
– Razumijem prosvjednike, imaju vlastite probleme u ovoj zemlji, a svaka peta osoba koju vide je Nepalac i izgleda im kao da im otimamo poslove. Ovdje sam i moram poštovati njihovo mišljenje, ali mislim da i oni trebaju razumjeti odakle mi polazimo. Svi želimo bolji život, raditi i uzdržavati svoje obitelji. Svi smo ovdje s istim ciljem, kaže.
Bikash i Amar su imali slično glazbeno odrastanje kao i mnogi ljudi naše generacije. Bikasha je u glazbu uvukla “Sweet Child of Mine” Guns ’n’ Rosesa, a Amara Metallicina “Ride the Lightning” još u osnovnoj školi. U ranim tinejdžerskim godinama otkrili su Linkin Park, dok su majice Nirvane kod njih bile popularne kao i na zagrebačkim ulicama. Amar je kasnije otkrio i Children of Bodom, Tool, Alcest i Decapitated, a mnogi bendovi koje sluša iznimno su popularni na metal scenama Hrvatske. Iako Zagreb vrvi takvim koncertima, Amar u svoje dvije godine u Hrvatskoj zbog radnog vremena nije uspio otići ni na jedan.
Svoju strast zato još i više ulaže u Buddha Band. Kako kaže Bikash, Amar je s njim od samog osnivanja benda i imaju sjajnu glazbenu kemiju. Pokazuje mi video s koncerta u Dubrovniku, na kojem su se još prije samog giga popeli na pozornicu i jammali bez ostatka benda. Iz verzije nepalske narodne pjesme glatko su prešli u obradu Adeleine “Rolling in the Deep”, pritom potpuno improvizirajući.
Tijekom razgovora bilo je vidljivo koliko glazba znači obojici mojih sugovornika. Za Amara, ona je “sve”.
– Glazba mi je pomogla prijeći u drugačije razine svijesti i osjetiti stvari koje nisam prije. Kao kad pročitaš knjigu, osjećaš se kao da si živio tuđi život. Nekoć sam bio jako sramežljiv, nisam pokazivao emocije, ali glazba mi je dopustila da pokažem tko sam. Natjerala me da vjerujem u sebe i pomogla mi uživati u životu.
Amar je kroz svoje glazbeno putovanje postao multi-instrumentalist. Svira bubnjeve, cajon i gitaru, pjeva i growla. Glazbom se bavio i profesionalno te je od 2018. živio i nastupao u Kambodži kao dio benda Samsara. Korona ga je vratila u Nepal, gdje kulturni i glazbeni život čak i nakon prestanka pandemije nisu ponovno zaživjeli, a na alternativnu glazbu se nije gledalo blagonaklono te su kasni koncerti znali rezultirati i uhićenjima.
Bikash je u Nepalu uglavnom svirao s prijateljima, no od malih nogu želi nastupati na pozornici i povezivati se s publikom. Nije mogao ponijeti svoju gitaru u Hrvatsku pa je kupio novu čim je primio prvu plaću. Glazba je neophodan dio njegovog života – osim što je vidi kao ispušni ventil za nakupljeni stres, želi je dijeliti s ljudima upravo u svrhu povezivanja.
– Baš zato i sviramo fuziju rocka i nepalskih narodnih pjesama. Naša starija generacija će čuti pjesme koje zna i voli, a mlađoj će se svidjeti moderniji zvuk. Glazba i umjetnost su najbolji način za ujediniti ljude. Ljudi zaborave na sve probleme i nasilje, zaborave da su iz neke druge zemlje ili drugog kraja države, jer ih glazba čini sretnima – poručuje.
"Nakon ovakvog uvoda, htjela sam čuti kako zvuči njihov konektivni rock. Odveli su me u sviraonu, gdje je D.O.P. već ružio s Brijeshem na gitari. Amar je zasjeo za bubnjeve, Bikash za mikrofon i pridružili su im se u energičnom setu pjesama koje su blues i rock besprijekorno spajale s nepalskim napjevima. Iako mi njihov jezik nije poznat, jezik glazbe svakako “govorim” te sam u tih sat vremena osjetila kako stres pada s njihovih ramena, a radost raste", piše za Nadu Julija Savić.
Svoj sljedeći koncert članovi Buddha Banda namjeravaju održati povodom Dashaina, hinduističkog blagdanskog razdoblja koje se po kulturnom značaju najčešće uspoređuje s Božićem, a koje ove godine traje od 6. rujna do 22. listopada. S obzirom na odaziv zagrebačkih Nepalaca prošlog tjedna, Bikash je u potrazi za većim prostorom kako bi mogao okupiti što više ljudi. Amar se, pak, nada da neće morati raditi u vrijeme koncerta.