Od Barija do Brindisija. Moliški Hrvati ostali bez škole

Dionica autoputa od Foggie do Barija sliči širokoj brazdi iskopanoj između maslina: od Barija do Brindisija je najgušće desno i lijevo maslinici, kilometri i kilometri zelenila. Auto juri , masline stoje a sin me pita: „Da li smo mi turisti?“ Odgovaram: „Ne, mi smo putnici.“

Dok vozeći kradem pejzaž današnje regije Puglia misli se vraćaju Moliseu i hrvatskim gradićima stisnuti na vrhu brda: Kruč, Mundimitar, Filič… Ispod njih preko pašnjaka i šuma prolazili su putevi ovčara koji su početkom proljeća vodili stada od ravnica u Pugli do planinskih pašnjaka u susjednoj regiji Abruzzo.

Početkom jeseni vraćali su se na obali. Stali smo pred tablom koja označava taj put kojeg nazivaju tratturo. Putevi su zaštićeni, dugi su i do dvjesto kilometara, danas normalno s prekidima civilizacije asfalta i, njime se danas služe turisti. U vrijeme kad su ovce imale vrijednost zlata (naročito zbog vune) između Puglie i Abruzza preko Molisea prolazilo je i do pet milijuna ovaca. Mislim, masline su nadomjestile ovce: procjenjuje se da današnja Puglia ima oko 60 milijuna maslina.

Oko moliških gradića zemlja je dobra, plodna ali, mjesta za male posjednike nema, uspijevaju živjeti od poljoprivrede samo jači poljoprivrednici: primjera radi, Ivano Zara iz Kruča posjeduje oko 300 hektara zemlje i njom privređuje. Ostaje vrt kojeg nazivaju „vrta“ pa je gospođa Maria Paolina Silvestri ovako opisala rad u vrtu na svom moliškom jeziku koji je pisan, daleko razumljiviji nego kad ga govore: „ Si činahma vrta (kad smo radili vrt), sadahma tuna (puno) stvare, ma tuna. Ko imaša na mala njive, si mečaša na mala fažo, čič, granj (kukuruz), pumudora, tuna ono ka ti servaša doma“ (svjedočanstvo iz svibnja 2019.)

Pasqualino Sabella je dobri duh gradića, preuzeo je ulogu voditelja kulturnih manifestacija nakon što je 2021. umro Antonio Sammartino autor cijelog niza knjiga i eseja posvećenim povijesti moližanskih Hrvata. Prije četiri godine zatvorena je i posljednja, preživjela osnovna škola u Kruču zbog pomanjkanja djece. Naime, škola je radila sistemom kombiniranih razreda s djecom raznih uzrasta a to roditelji su teško prihvaćali. „Imamo još vrtić s četiri mališana. To je naša zbilja. Djeca svakodnevno putuju u okolna mjesta sve do Termolija“.

Jezik se održava u krugu obitelji a opet proširena, tradicionalna obitelj je nestala, mladi ostaju sami, tradicija se ne prenosi pa prevladava talijanski. Uz to nestaju tradicionalna zanimanja, ljudi nisu više vezani za zemlju i bez zemlje nema ni jezika“. Već davno je emigracija učinila svoje, demografski pad je konstanta: Kruč broji oko 500 stanovnika, Mundimitar 300…Uz potporu hrvatske vlade u Kruču je sve do zatvaranja škole radio nastavnik poslan iz domovine koji je djecu podučavao hrvatskom standardnom jeziku. Nestala je škola i nestala je i ta veza sa Hrvatskom.

Proces emigracija i posljedično demografski pad gradića zabilježen je u razgovoru sa gospođom Annom Marjiom Martella u lipnju 2018 u Kruču. Priča Anna u svom jeziku:

„Nonda bihu čeljadi, bihu kvaš tremila čeljadi….Pa su kumandzala (otišli) pokj Largentina…naveče čuda su si ga pol Largentina….čuda, čuda, čuda čeljadi su si ga pol. Čuda Largentina pa je sa fermala Largentina e je kumandzala Laustralja.

Pita zapisničar: „E to kada je bilo?“

Odgovara: Laustralja benja je bila…Largentina benja je bila subita dopa gvere, benja lu '42. '43, '44. To. Pero' pa Laustralja je kumandzala verso il '50. '51.

Pitanje: „ E ti što misliš, aje su si ga pol?“

Odgovor: Aje ka sa ne moraša kambat (živjeti), njiva biša mala, dica bihu čuda, e alor si sa dilahu (podijeliti) na toc saki ne morahu kambat, pa one mahu verč familju, imahu njevugu familju alor kokodi (netko) je reka „ja ču si ga pokj“ (ja ću otići). Prvo prvo je si ga poša Mikele Kadornen e oni pa je bija vazet torko čeljadi (i onda je on zvao dosta sumještana).

Škole više nema ali zato u Kruču djeluje Dom za starije osobe kojeg mještani nazivaju „Hiža za čeljade stare“. Dom je pristojno opremljen a posvećen je kardinalu F. Šeperu koji je iz Rima često posjećivao hrvatske krajeve i puno pomagao da se jezik održi. U Domu štićenici govore isključivo stari jezik. Vrijeme kao da je stalo u doba kada su u drugoj polovici XV. stoljeća stigli iz južne Dalmacije i smjestili se u prazni prostor kojeg je par godina prije poharao razorni potres i kuga.

U Domu sam susreo Maria Spadanude (Mario Spadanuda) koji je radni vijek proveo u Rimu kao visoki dužnosnik u talijanskom ministarstvu obrane. Mario je vlasnik prelijepe stare kuće u središtu Kruča, njegov je otac bio mjesni doktor, bili su imućni. Mario je bolestan, jedva vidi pa je odlučio napustiti rodnu kuću. „Moje je pravo prezime Golimač ili ako hoćeš Golimac i ponosan sam na to. Dok sam radio u ministarstvu kolege časnici često su me molili, Mario prodaj mi tvoje prezime a ja njima: Ovo nije na prodaji“.

Na trgu u Kruču postavljena je mramorna ploča u čast hrvatskom (moližanskom) jakobincu Nicoli Neriju (Nicola Neri) koji je bio vatreni republikanac i jedan od pokretača Napuljske republike koja je kratko zaživjela prilikom ulaska Napoleonove vojske u Napulju 1799. Nicola Neri ( Kruč 1761- Napulj 1799) pogubljen je nakon povratka napuljskog kralja i krvave restauracije. Mladi revolucionar ostavio je sumještanima kratku poruku: „Nemojte zabit' naš lipi jezik!“.

Pasqualino Sabella nudi mi priču iz svoje obitelji: „ Kada je na jugu vlast preuzela talijanska kraljevina (1861) razvijo se jaki pokret otpora. Mnogi nisu prihvaćali novu državu a takve su Sjevernjaci nazivali razbojnicima (briganti). I moj pra- pradjed je postao razbojnik ali ne zbog krađe nego zbog revolta na kolonijalno ponašanje Talijana. On i dva braća strijeljani su 1862. Godine. Taj dio obiteljske povijesti bio je zataškan, doznao sam zo tek kad sam krenuo na studije, Piemontesi su znali kako izbrisati i iskvariti memoriju“.