Pravoslavni Božić je. Dan je siv, a Sunce se nikako ne uspijeva punom snagom probiti kroz oblake. Lokacija s koje krećemo je Uljanikov most, pratimo rivu i gledamo što se događa danas kada su finili praznici i blagdani.
Nasuprot bivše zgrade Zapovjedništva u kojoj su sada smješteni uredi Istarske županije te carinske i porezne uprave, nailazimo na par ribara. Pitamo ih grize li štogod i što se sada lovi? Kažu da današnji dan, kao ni prethodni, nije baš uspješan, ali da tu i tamo nalete koja lignja, sipa pa i orada.
Na upit smijemo li ih "fotkati", okreću glave u drugom smjeru. Znamo i razlog, ribolov je ovdje zabranjen, mada se, izgleda, tolerira i nitko ih zbog toga ne gnjavi.
Prolazimo dalje pored Katedrale na rivi. Park ispred Katedrale je prazan, pa idemo dalje, radi li uopće koji ugostiteljski objekt?
Čini se da restoran u ACI marini ne radi, ali radi Shipyard pub. U njemu Robi i Muki piju kavicu u pauzi od posla. Čitaju novine jer im je taj gušt papira u rukama jednostavno ostao kao navika, ugoda i jedini relevantni izvor informacija, te raspravljaju domaće i svjetske teme.
Na dijelu rive ispred Titovog parka stoje usidrene turističke brodice u zimskom mirovanju, i čini se kao da jedva čekaju proljeće kako bi opet veselo zaplovile.
Lučka kapetanija Pula drži otvorena vrata što znači da radi, isto tako i benzinska stanica na rivi, ali mušterija nema. Nije ni čudo, lovostaj je na plavu ribu, a za male barke dovoljno je ponijeti kanticu za gorivo i isto uzeti na nekoj benzinskoj stanici po putu.
Nakon benzinske stanice, uz obalu stoje privezani turistički brodovi, a na rivi smo vidjeli svega nekoliko ljudi.
Dolazimo do Riječkog gata, na kojemu je granični prijelaz. Ni na njemu nema nikoga osim djelatnika carine i policije.
Dolazimo do novouređene rive, nasuprot veslačkom klubu i palmama koje su davne 1994. godine posađene u sklopu projekta "Pula otok bez palmi". Uz nju su također privezani turistički brodovi. Ni tu nema čak ni šetača.
Krećemo prema Mandraču. Svojom bojom u oči upada Željeznička postaja Pula koja je također pusta, nema vlakova, nema ljudi.... S druge strane, prema moru dominira platforma Labin koja se vratila sa zadatka prije par dana.
Dolazimo do marine Mandrač, komunalne lučice koja na mirnoj vodi reflektira privezana plovila.
Idemo dalje prema bivšem željezničkom mostu što premošćuje ušće potoka Valfabion, koji se spušta s Velog Vrha.
Parking na Mandraču sa samo jednim vozilom, a gordo iza njega uzdižu se moćni silosi Brionke, ali ljudi nema.
Tu nas je barem dočekala vesela gomila, istina galebova, ali nema veze, bitno da nam je barem nešto razbilo sivilo ovog dana. Fešte su gotove, treba se odmoriti jer neki već u ponedjeljak kreću u nove radne pobjede.
Napisao i fotografirao: Dean Mladenović
