Od Pićna do Rockwoola cvjetaju ruže, a Potpićan još čeka helikopter

Svačiji život pun je protuslovlja, a gdje neće 200 tisuća ljudi na poluotoku silno bogate (i krvave) povijesti, započetoj još 800.000 godina prije Krista u pećini Šandalji kraj Pule, gdje je ljudska ruka oblikovala oblutak.

‘Kolo od sreće uokoli, vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’, najcitiraniji je, ne bez razloga, dio Gundulićeva “Osmana”.

Doslovno geografski, a pomalo i aristokratski, klasno pa i domicilno, Pićan je gore, a dolje, kako mu i naziv govori, Potpićan.

Nije Potpićan baš odmah dolje. Udaljeni su šest i pol kilometara, no egzistencijalno i ekonomski nakon Drugog svjetskog rata iznimno su povezani, prvo zbog rudnika i rudara kojima je moćan rudarski lobi bez dozvola izgradio Potpićan kao najmlađe mjesto u Istri, a u novije doba zbog industrijske zone u dolini, čije središte zauzima supermoćna danska multinacionalna tvornica kamene vune Rockwool.

Kad su prije 14 godina silni protesti zbog njenog zagađenja punili medijske stupce, jedan je Puležan u trgovini sugerirao vlastitoj supruzi da kupe perilicu rublja Rockwool, misleći na Whirlpool.

Pićon je grod!

Pićanci se uvrijede ako Pićan nazovete selom. Oni ga zovu 'grod', slično izgovoru u 20-ak kilometara udaljenom Labinu. Dakle grod. Pićon.

U dodiru ideoloških suprotnosti, ispred dojmljivih starih gradskih vrata nailazi  susretljivi župnik Antun Kurelović, dok na fasadi kuće tik do gradskih vrata iščitavamo sačuvan izvorni ratni grafit posvećen čuvenom partizanskom vođi Peki Dapčeviću, komandantu Četvrte proleterske brigade, kasnije komandantu Prve jugoslavenske armije.

- Važno je da riječ bude izraz dobrog srca, neovisno od toga na kojem je jeziku izrečena. Devalvacija je riječi, ljudi glume riječju. Izvana je jako dobar, fin, ali nema milosrđa, nema sadržaja, mudrosti, stava, dosljednosti, iskustva, to se odmah primijeti. Zato se kaže: ‘Bolje da mučiš’, sa smiješkom nam govori župnik nakon što mu predstavljam multijezičnog i multietničkog kolegu fotoreportera.

Pićan ne samo da je grad. Od kasne antike, od šestog stoljeća pa sve do konca 18. stoljeća Pićan je  bio središte istoimene biskupije, jedne od najstarijih, ali i najmanjih u kršćanskom svijetu uopće.

Njen je zaštitnik Sv. Nicefor, čija vas figura dočekuje dolje, na početku krivudave ceste koja vodi u ovo, prvotno, rimsko vojno uporište. S Pićnom su povezana dva Nicefora – Sv. Nicefor mučenik i Sv. Nicefor biskup.

Po legendi o ranokršćanskom mučeniku, rimski car Konstantin Veliki dao je tjelesne ostatke svetog Nicefora iz Antiohije postaviti na lađu u Carigradu, naredivši da se na mjestu gdje se lađa sama zaustavi ovom svecu posveti crkva. Svečano tijelo nakon pristajanja uz obalu Istre postavljeno je na konja koji se zaustavio u - Pićnu.

Prilikom obnove crkve, pojašnjava nam župnik, kipovi obojice svetaca postavljeni su na njeno pročelje, a zajedno su prikazani i na slici na oltaru, pri čemu ranokršćanski mučenik u rukama drži maketu Pićna.

Prilično mrtvo selo, pardon grad

U dva sata našeg boravka, za radnog dana nismo vidjeli nikog osim župnika Antuna Kurelovića. Mrtvo selo, pardon grad - ima jedinu trgovinu koja radi do 13 sati, nema javnog WC-a; ima privatnu očnu ambulantu, no nema kafića pa ljudi rano ujutro uzmu kavu u butigi na autoputu pa se druže ispred butige. Nekad je imao osnovnu školu do osmog, a danas do četvrtog razreda. No, navodi nam župnik, uočava se blagi porast novorođene djece.

I, konačno, unatoč obrani urbanog, Pićan još uvijek nema obnovljenu, a sada doslovno derutnu napuštenu gotovo urušenu rodnu kuću skladatelja istarske himne ‘Krasna zemljo’ Matka Brajše Rašana, koji je u toj kući ugledao svijet 11. prosinca 1859. godine.

Pićan unutar zidina je tijekom radnog vremena pust jer mnogi rade u Labinu, drugim gradovima ili u Rockwoolu.

Po novom popisu stanovništva, samo mjesto Pićan broji 304 žitelja. Unutar zidina živi tek mali broj  obitelji i umirovljenici, dok cijela općina s deset okolnih naselja (ali ne i Potpićnom koji spada pod Općinu Kršan)  broji ukupno 1.727 stanovnika.

Nad mjestom se ističe 48 metara visok zvonik, četvrti po visini u Istri, nakon vodnjanskog i rovinjskog te onog u Bujama.

Pićan ima vrijedan Centar za nematerijalnu kulturu Istre koji, kao izdvojeni dio Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, deset godina vodi muzikologinja Nuša Hauser.

- Jedan od osnovnih naših postulata je komunikacija sa zajednicama, ne samo onom pićanskom, već i onim koje pripadaju drugim kulturnim krugovima, kao i s pojedincima koji traže informacije koje kroz svoje muzejske fondove pružamo. U Centru su to dokumentacijski fondovi, no i knjižnica, kaže ona.

Bilo bi dobro spustiti se Pićnom s karićem

- No, u tim komunikacijama ipak su najprisutniji upravo Pićanci, posebice djeca koja tijekom ljeta, a  i u različitim prilikama kroz godinu sudjeluju u našim radionicama, gdje aktivno upoznaju naš muzejski rad i gradivo, kaže Hauser, posebno izdvajajući produkciju ‘Martina bez etikete’, u čijoj su organizaciji sudjelovali upravo mještani. Ona kao problem navodi to što je do Pićna, i iz Pićna, nemoguće doći doli vlastitim prijevozom.

Da bismo pojasnili čime se bavi Centar za nematerijalnu kulturu Istre, prenosimo ovaj zanimljiv dio s njihove web stranice: “Jednako nam je važno pažnju usmjeriti na kanat na tanko i debelo, kao i na vlaški i žejanski jezik, Uljanikovce, igru šćinki, vodnjanske basse, gunjce, stanovnike pulskog Rojca, brojalice, bestemie, tradiciju filma Arene, skokove u more, berbu maslina, trganje grožđa, pripremu supe, soljenje srdela, izradu kažuna… Prizvati sjećanje na utrke s karićem, potražiti ga kod današnjih skejtera, krenuti u potragu za pričama i legendama, kao i za tartufarima i šparugarima… Prizvati štrige iz sjećanja i vjerovanja, upoznati bolje manjinske entitete i pozornije čuti njihove živote…”.

U Potpićnu živo živo - veseli Bosanci i tone kamiona

Suprotnost utihnulom Pićnu je šušur Potpićna  - živ, s poštom, restoranom, domom zdravlja, bankom, matičnim uredom, školom, s dva kafića s dobrom kavom i jednim restoranom/pizzerijom, sa zahuktalom obnovom dosad derutnog bivšeg motela, nekad središtem društvenog života rudara. Potpićan po novom popisu čini 451 stanovnik.

Iako Rockwool teritorijalno spada pod Općinu Pićan, u dolini je nedaleko Potpićna, gdje, kako nam kažu anonimni sugovornici, nema bure a ima magle, i gdje takva mikroklima trpi zagađenje ove tvornice. Ali, dodaje naš neimenovani sugovornik koji i sam radi u Rockwoolu, zagađuje unutar zakonski dozvoljenih parametara.

“Prije su rudnici ugljena sa sumporom zagađivali naveliko i ovaj naš kraj, kao i Rašu i Labin pa se tada nitko nije bunio”, dodaje ovaj rođeni Potpićanac, s kojim razgovaramo nedaleko napuštene, derutne, a nekako još uvijek lijepe i privlačne zgrade “Separacija ugljena”, na čijem krovu i dalje zubu vremena odolijevaju četiri poveća metalna slova T I T O.

Vratimo se na tren Pićnu. Stariji iz sela uokolo Pićna živo se sjećaju kako su 60-ih tri autobusa svakog jutra prevozila rudare iz tih okolnih sela dolje u dolinu, u obližnji Tupljak.

Koliko je Rockwool Adriatric poslovno uspješna tvornica, govori podatak da godišnje lokalnom cestom prođe 16.500 kamiona (više stotina tjedno), a i sami smo se uvjerili u to budući da, bar danju za radna vremena, ni na minutu nije prestajao kamionski promet u oba smjera.

Zašto? Ova se tvornica bavi proizvodnjom i distribucijom kamene vune, time i protupožarne, toplinske i zvučne izolacije u zgradama i industriji.

Već je godinama trend povećanje energetske učinkovitosti, ali i unaprjeđenje zaštite od požara, a ova njihova hrvatska ispostava prodajnom mrežom pokriva tržišta Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije.

Općina Pićan prije 10 godina izgubila spor s Rockwoolom, a danas cvjetaju ruže

Podsjetimo da je matična Općina Pićan 2010. tužila Rockwool zbog onečišćenja vode i zraka te ugrožavanja zdravlja ljudi, dok je vodstvo tvornice negiralo optužbe, ističući da je u tvornicu uloženo 85 milijuna eura stranog kapitala te da je otvoreno više od 400 radnih mjesta. Sudski je spor Općina Pićan izgubila 2012. godine.

Danas, deset godina kasnije, na toj relaciji, bar po izjavama vodstava općine i tvornice, cvjetaju ruže.

Prije svega dva i pol tjedna, Rockwool je donirao Općini Pićan 180.000 kuna, podržavajući dječje igralište u Oriču, sportski kompleks u Tupljaku, dječji vrtić Lišnjak, proširenje dječjeg vrtića u Pićnu, kao i izgradnju vatrogasnog doma u Sv. Katarini.

- Zahvaljujemo Rockwoolu što podržava naše projekte. Ova je tvornica najveći subjekt u našoj općini koji u najvećem omjeru doprinosi našem godišnjem proračunu, rekao je nedavno IDS-ov načelnik Općine Pićan Dean Močinić.

Direktor Rockwoola Aleks Fonović istaknuo je da je za njih jako važna cesta Išišće - Kloštar, kojom bi se preusmjerio promet iz naseljenih mjesta, a Rockwoolu skratio put do tvornice za čak osam kilometara.

'Ne bih nikad otišao iz Potpićna, mirno je, nema kriminala, a more nam je na 20 minuta'

Zaposlenik Rockwoola je i Edin Mehić, s kojim razgovaramo u središtu Potpićna u kojem je on rođen.

- To je najbolja firma u okolici. Ne zagađuje. Na počecima je par ljudi bilo protiv. Zrak je ok. Radim tamo već sedam godina. Tu živim i ništa ne osjećam, a ni tamo. Ima prašine, ali to je sve. Ima puno filtera. Oni moraju raditi po zakonu. Nadziru ih jako inspekcije koje samo čekaju  kiks, veli Edin Mehić.

Njemu je dobro, a tako i zrači; kupio je stan, ima obitelj s dvoje male djece. Njegov je pak otac umirovljeni rudar.

- Ne bih nikad otišao iz Potpićna. Nije velik, imamo sve, sve nam je tu. Mirno je, nema kriminala. Labin nam je 15 minuta, Pazin nam je 15 minuta, u sredini smo između Pule i Rijeke, do mora u Rapcu imamo 20 minuta. Tko želi raditi, u Potpićnu ima posla, tu je industrijska zona I još nekoliko tvornica, kaže Edin.

'Potpićan je zadnja rupa na sviralu Općini Kršan'

Potpićan je u novije doba trebao postati samostalna općina, ali, kako nam kaže prvotni anonimni sugovornik, kler nije dopustio zbog većinskog bosanskog stanovništva. “Potpićan je u Općini Kršan, a mi smo Kršanu zadnja rupa na svirali”, ističe naš sugovornik, upućen u političke prilike šireg područja.

Mjesto se intenzivno gradilo 60-ih godina proteklog stoljeća na lokalitetu zvanom Dumbrova, zapravo šumovitom zemljištu, koje se gradilo mimo zakona i upisa u zemljišne knjige, budući da su Istarski ugljenokopi Raša, kako piše kolega Marijan Milevoj, bili tada jedan od najmoćnijih kolektiva u Jugoslaviji.

Bilo je i razmišljanja da se naselje za rudare novog okna grade u Kršanu, ali je na kraju ipak prevagnulo mišljenje da mjesto za rudare treba graditi što bliže rudniku. Uz cestu koja vodi Pićnu i Pazinu, odnosno Kršanu i Vozilićima, vrlo su brzo nikle ne samo višekatnice i druge stambene zgrade, već i škola, dom za rudare-samce i moderni trgovački centar s motelom.

Bilo je prijedloga da se mjesto nazove Novi Kršan, ali je na kraju ipak mjesto dobilo današnji naziv. Jedno kratko vrijeme, od 1956. do 1961., Potpićan je bila samostalna općina, a njen prvi i posljednji predsjednik  bio je Josip Petarčić, koji će nakon ukidanja općine i spajanje s labinskom komunom, nakratko postao direktor tek osnovanog hotelskog poduzeća Rabac.

'Dobro je... jedino što smo u magli'

Nasmijana Hana Belkić je sa sinom kuharom preuzela prije dva tjedna restoran 'Užanca' u kojem je godinama radila kao konobarica. Rođena je u Tuzli, a došla je s mužem rudarskim tehničarom u Potpićan 1982. godine. Suprug, sada umirovljen, radio je u obližnjem Tupljaku do njegovog zatvaranja 1998. godine.

Ona smatra da 70-ak posto stanovništva Potpićna čine Bosanci. Na pitanje kakav je suživot, ona veli: “Nikad nismo imali problema , ni s okolnim selima. Imamo dobar odnos s ljudima iz Pićna koji dođu ovdje na marendu. Iako most razdvaja Pićan i Potpićan, za nas nema razlike, veli vedra Hana, a osim Rockwoola, navodi i tvornicu stolica, keramike...

- Svi smo mi zaposleni, nema ovdje nezaposlenih , 'ko hoće raditi, ima posla, veli i ona, dodajući da su rudarske penzije dobre.

- Jedino što smo u magli. Rockwool je u počecima radio probleme, smrdjelo je,  a sad je u redu, ne osjeća se ništa, kaže ona.

Posjet ovom divnom kraju Istre, i Pićnu i Potpićnu (za svoj smo užitak posjetili i Tupljak), završavamo sa spomenutim bivšim motelom, čija krasna razglednica s početka 70-ih ukazuje da je to bilo središte društvenog života u Potpićnu.

No nakon zatvaranja rudnika to je postalo mjesto ruine, simbol dekadencije nekadašnjeg rudarskog mjesta, sve do nedavno započete obnove koju upravo provodi novi zagrebački vlasnik.

Helikopter na bivšem motelu - splasnula ambicija

Na licu mjesta uvjeravamo se da je već obnovljen i uređen stražnji dio s devet soba, zajedničkom kuhinjom i dnevnim boravkom, a kako nam veli izvođač radova (ne želeći nam otkriti ime vlasnika), obnovljeno zdanje bit će hostel s 40 ležaja, usmjeren na radnike, ali i turiste, šetače, planinare.

Vlasnik je prethodno namjeravao graditi na ovoj lokaciji elitni umirovljenički dom s medicinskim osobljem, čak i s mogućnošću slijetanja helikoptera, no očito su mu vremenom splasnule ambicije.

Kad je Zagrepčanin kupio objekt (a mi smo naišli na jedan oglas na 'Njuškalu' gdje se motel prodavao za 200 tisuća eura), načelnik Kršana mu je kazao: “Gradi što hoćeš, samo da nije više ovo ruglo”.