Od Rovinja do Montecilfonea. "U Moliseu Albanci žive uz bok s Hrvatima na brežuljcima iza Termolija"

Od Rovinja do Montecilfonea (u regiji Molise), preko pet talijanskih regija duž jadranske obale put je od oko 900 kilometara. Vidjeti i slušati nije isto kao čitati, pa je put opravdan, dakako, ovisno o kutu gledanja, ili ako hoćete, iz kuta osobnih prioriteta.

Arhaični jezici za mene su fascinantni, odrastao sam s njima u rodnom Rovinju i u cijeloj Istri. Autoput nije mjerilo prostora, sve se odvija prebrzo: prođeš par kilometra od ogromnog kamenog zuba koji se visoko diže iz ravnice i jedva primjećuješ za par sekundi obrise San Marina na vrhu; malo južnije na brežuljku ti se prikaže marijansko svetište Loreto (uzgred, izgrađen je kamenom iz Rovinja); na jednom izlazu za Anconu primjećuješ prometni znak za smjer prema Osimo, gradiću koji je zadao tolike glavobolje, prije i poslije, potpisnicima poznatih Osimskih sporazuma između Italije i tadašnje Jugoslavije 1975. godine.

Točka u prometu je i malo mjesto Recanati u kojemu je rođen pjesnik Giacomo Leopardi. Dok sam vozio promatrao sam brežuljke: na jednom sličnom pjesnik je riječima pokušao dočarati osjećaj beskonačnosti ali, autoput je prekonkretna crta u prostoru.

Pronašao sam Leopardijev pejzaž na terasi male kućice u središtu Montecilfonea koja nudi bed & breakfast. U Montecilfoneu govore albanski, kažu da se vrlo dobro sporazumijevaju s Albancima iz okolice Tirane. Ako sporije govore razumiju i govor Albanaca s juga Kosova.

S brežuljaka oko mjesta vidi se more, moližanska luka Termoli je udaljena oko 25 kilometara. Udruga Kamastra (naše komoštre) njeguje lokalne tradicije i, među ostalim, objavljuje reviju s istoimenim nazivom. Urednica je Fernanda Pugliese koja ujedno predsjedava udrugom. Mali članak posvećen je Pier Paolu Pasoliniju koji je između lipnja i kolovoza 1959. godine s Fiatom 1100 obavio putovanje duž jadranske obale. Upoznao je i pripadnike jezičnih manjina pa se susreo i s Albancima. Pisao je Pasolini na kraju putovanja da je Jadran „zaboravljeno more“ i zato, zaključuje pjesnik, sličan je aveti (è un fantasma). Možda je imao pravo, i kod nas u Istri odgajani smo u duhu definicije „naša sirotica Istra“.

Kućica u prodaji

Albanski jezični otoci skupljeni su, po jednakoj srednjovjekovnoj logici, na vrhovima brda. Kolonisti s juga Albanije stigli su u drugoj polovici petnaestog stoljeća na temelju dogovora tadašnjih vladara Napuljske Kraljevine i albanskog vojskovođe Jurija Kastriotića Skenderbega koji se proslavio u borbama protiv Turaka. Albanska autohtona zajednica proširena je na cijelom talijanskom jugu, od Sicilije do Molisea, broj oko 120.000 članova povezanih u Uniju albanskih zajednica koja se zove Lidya.

U Moliseu žive uz bok s Hrvatima na brežuljcima iza Termolija. Godine 1456. cijeli je prostor naseljavanja pogođen razornim potresom; onda je stigla kuga i nestala je radna snaga, nije bilo ikoga za obradu polja. Dan danas žive sa strahom od potresa: zadnji se dogodio 2018., prošlo je sedam godina, a radovi na obnovi kuća nisu još dovršeni.

Južnoalbanski „arbereshe“ svakodnevni je jezik gotovo cijele zajednice: koriste se moližanskim dijalektom ili talijanskim tek u društvu Talijana. Albanski je jezik obitelji i ulice i ugodno je prepoznati na svakom koraku tu nevjerojatnu jezičnu postojanost ili otpornost u vremenu. Gradić broji 1300 stanovnika, jezik počiva na čvrstim temeljima užance ili, izraženog identiteta no, nije uvršten u školski program.

Posjetio sam općinske urede, u jednom je mlada gospođa na usluzi građanima koji se slabo koriste talijanskim. Kaže da posla ima malo, rijetko tko traži dvojezični dokument, a i sami činovnici koji nisu Albanci ne služe se jezikom, ali ga razumiju. Ured za „arbereshe“ nazivaju „sportello linguistico“ (nekakav jezični šalter), u nedostatku problema s komunikacijom bave se organizacijom raznih kulturnih manifestacija. Poput našeg, istarskog iskustva, sve su ulice označene dvojezičnim nazivom.

Albanski na klupi

83-ogodišnji Guido Di Fabbio pokazuje mi obojanu klupu s upisanom albanskom porukom. Pitam ga što znači, a on: „ Činiš dobro i zaboravi - Činiš loše i pokaj se“ (Fai bene e scordati - Fai male e pentiti). Večer kad smo stigli na glavnom trgu skupila se procesija vjernika u čast Svetom Piju (Padre Pio da Pietrelcina): lijepa predstava, pučka, jednostavna, stvarna… Tu nema turizma, sve je u funkciji zajednice pa i sveci…

Guido (lijevo) s prijateljem Talijanom

Procesija

Pronašao sam svoj kutak: glavna oštarija mjesta gdje svi prolaze, poput kanfanarske ili savičentske. Nude jako dobro domaće vino, bijelo i crno, ali mladi su skloniji pivu. Kaže putnik s osjećajem jedinstva prostora: udaljavaš se iz kuće, a kuća te ne napušta, jednak si pužu. Ipak, Pasolinijeva intuicija u zaboravljenom moru, postaje opipljiva čim spomeneš geografsku dimenziju. Stojim pred kafićem s grupom Albanaca. Pita me jedan odakle dolazim, odgovaram iz Istre i da bi bolje objasnio kažem da je to poluotok ispod Trsta. „Da così lontano?" (Zar tako daleko?) I onda se jedan iz grupice sjeti prijatelja koji je radio u blizini i kaže: „Ha fatto il finanziere a Trento (bio je carinik u Trentu.)“ Očito su za njih i dalje Trst i Trento gradovi susjedi kao u vrijeme prije početka Prvog svjetskog rata. Prepoznao sam tu nestvarnu prostorno-povijesnu dimenziju i prilikom boravka u Kruču. Kad sam jednom radoznalom starom moližanskom Hrvatu objasnio da dolazim iz Trsta on me kratko odmjerio i potom tiho pitao: „Scusa, ma a Trieste ci sta ancora Tito? (Je li Tito još u Trstu?)“

U Albanaca Trst i Trento i dalje su spojeni

Zemlja oko Montecilfonea je raskošna i obrađena: dominira uzgoj žitarica. Ima puno sitnih posjednika, ali i onih koji imaju sto i više hektara zemlje. Nakon posjete hrvatskim gradićima nastavit ćemo put prema krajnjem jugu do Otranta, dani su sunčani: sutra nas čeka kraći put od Termolija do Otranta: 407 kilometara.