Pokojni prijatelj Anđelo rođen je u obitelji pastira. Dok nije zabrazdio u turizam, svaku ovcu je znao po imenu

Pokojni prijatelj Anđelo rođen je u obitelj pastira, živjeli su generacijama od ovaca. Dok nije zabrazdio u turističke vode Rovinjštine, Anđelo je čuva ovce i jednom mi je povjerio da je svaku znao po imenu - a bilo ih je preko sto. Jedna ovca jedno ime! Mislio sam da me zeza no, u razgovoru sa nekoliko poznanika koji su, poput Anđela, odrasli u pastirskom okruženju, potvrđeno mi je da pastir prepoznaje i imenuje svaku svoju ovcu.

Okrenuo leđa obiteljskoj tradiciji

To je pitanje memorije, rekli bi Talijani: „la memoria del latte e della carne“. Anđelo je pričao o pastirskoj prošlosti iz poprilične vremenske distance i kad sam ga zamolio da mi proslijedi nekoliko imena ovaca iz tradicije on je zavrtio očima i odbrusio: „ Prijatelju moj, sve sam ih zaboravio!“

Kad mu se pružila prilika Anđelo je okrenuo leđa obiteljskoj tradiciji i skrenuo u turizam, u svakom slučaju u lakše i mirnije vode, a uz to, s turizmom nisi nikad sam. Njegov životni put, od pastira do ugostitelja može poslužiti kao paradigma cijelog istarskog društva.

Kada je moj otac počeo raditi kao veterinar na području bivše (velike) općine Rovinj sela su bila puna domaćih životinja: krave, ovce, svinje, konji, tovari, guske, patke, kokoši, purani, kunići. Sjećam se sezone cjepljenja teladi: dok je tata cjepio ja sam pisao, brzo i pažljivo: selo, ime i prezime vlasnika i ime blaga: Srnela, Bruna, Gajarda, Formina; za ovce: Zelenka, Čuba, Roška, Kola, Maškara, Pika... Dok sam popisivao, miris stajskog gnojiva dizao bi mi apetit, jedva sam čekao ući u kužinu i sjesti za stol.

Seoska kultura

Stari rovinjski pjesnik Giusto Curto je napisao: „El ludan fa pan e no li sante man“ (kruh se pravi sa gnojivom, a ne sa svetim rukama). Kad sam puno čitao obožavao sam talijanskog pisca Beppea Fenoglia koji je puno pisao o seoskoj kulturi. U njegovim pripovjetkama izranjaju likovi seljaka, pastira i trgovaca, osjetiš miris staje i miris sjena. Fenoglio je uspio, daleko od rimskih i milanskih književnih kružoka, izgraditi jedan poseban jezik koji je čistko vezivao pisani i govorni jezik. Njegov je materinji jezik bio dijalekt s područja kojeg nazivaju Langhe (ispod Torina u regiji Piemonte) i on je u strukturi tog dijalekta ugradio talijanski književni jezik. Nažalost, zaboravio sam imena krava njegovih pripovjetki...

Nisam, međutim, zaboravio Matu Balotu i njegov litrat iskonske Istre: „Nesumnjivo je klima uvjetovala kroz hiljade godina prvenstveno stočarski karakter istarskog gospodarstva, u kome je ovčarstvo bila bitna podloga egzistencije i organizacije rada i života“

Od mlijeka i mesa

Prijatelj Darko Pekica je profesionalni stočar: živi od mlijeka i mesa (la memoria del latte e della carne). Istina, bavi se i drugim oblicima privređivanja, pravi biru, a u posljednje vrijeme zaplovio je, poput prijatelja Anđela, u turističko-ugostiteljske vode. Fotograf Andi Bančić obavio je litrat Pekičinih krava, portreti su uokvireni, zaštićeni su staklom i postavljeni na zid oštarije u srcu Savičente. Ispod svake slike Peko je napisao posvetu, normalno u svom jeziku koji podsjeća na Fenoglinu konstrukciju ili interpolaciju književnog i dijalektalnog. Preko imena članova Pekičine radne zajednice obnavlja se memorija mlijeka i mesa.

Zvao sam prijatelja Marina Leonardellija koji sa braćom živi na jednak način od mlijeka i mesa i, zanimljivo: između Latina i Slavena razlika u imenima životinja nema: Bruna je Bruna, Gaiarda ili Galjarda je ista u Galižani i Savičenti kao što je i Srnela. Peko ima Đovaninu (junica tri miseca puna), Lanu ( bilo-črna drugi put zlegla, za mliko ćemo viti), Vijolu (istrijanka deset puti zlegla, više neće) i Lakija (belgijanac bak, napunija dvajset krav). Dok pijuckate one vas gledaju, trajno, s memorijom i, ako hoćete, s određenom dozom empatije.