Ploveći od Pule prema Rijeci, talijanski ratni brod naletio je na minsko polje nedaleko od rta Veli Munat podno Ližnjana, potonuo je odmah, a 98 mornara izgubilo je život * Premda su djelovanja razarača Cesare Rossarol, kako za vrijeme Prvog svjetskog rata, tako i odmah po njegovom okončanju, bile totalno oprečne interesima hrvatskog naroda u Istri, Ližnjanci, Hrvati, već se više od 100 godina brinu o spomeniku koji je kroz vrijeme postao dokaz da su humanost i pijetet prema žrtvama jači od politike
Ploveći od Pule prema Rijeci, talijanski ratni brod naletio je na minsko polje nedaleko od rta Veli Munat podno Ližnjana, potonuo je odmah, a 98 mornara izgubilo je život * Premda su djelovanja razarača Cesare Rossarol, kako za vrijeme Prvog svjetskog rata, tako i odmah po njegovom okončanju, bile totalno oprečne interesima hrvatskog naroda u Istri, Ližnjanci, Hrvati, već se više od 100 godina brinu o spomeniku koji je kroz vrijeme postao dokaz da su humanost i pijetet prema žrtvama jači od politike
Dogodilo se to 16. studenog 1918. Prvi svjetski rat tek je bio okončan; bilo je prošlo samo trinaest dana od 3. studenoga 1918., kada je u blizini Padove, u Villi Giusti, potpisano primirje između Italije i Austro-Ugarskog Carstva.
Talijanski veliki razarač Cesare Rossarol, koji je iz Pule plovio prema Rijeci, nedaleko od jugoistočne obale Istre, na oko milju udaljenosti od rta Veli Munat podno Ližnjana, naletio je na od rata preostalo austrijsko minsko polje, razbio se na dva dijela i potonuo u tri minute. Život je izgubilo 98 mornara. O tom će ratnom brodu, ali i o spomeniku o kojem se i dan danas brinu Ližnjanci, biti riječi u ovom članku. No prije toga valja se prisjetiti povijesnog konteksta tadašnjeg trenutka.
Dana 29. listopada 1918. proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, a već sutradan posljednji austrougarski car i kralj Karlo I (poznat i kao Karlo IV. kao ugarsko-hrvatski kralj) odlučio je da se austrougarska ratna flota, utvrde i luke predaju Narodnom vijeću Države Slovenaca, Hrvata i Srba.
U Puli, gdje se još nalazio posljednji zapovjednik austrougarske ratne mornarice Miklós Horthy (njegova je vila atrakcija Budicinove ulice koja spaja Verudu s Vidikovcem u Puli), primopredaja je obavljena 31. listopada na admiralskom brodu Viribus Unitis. Tom je prigodom Janko Vuković – Podkapelski, dotadašnji kapetan bojnog broda, promaknut u čin kontraadmirala i imenovan zapovjednikom ratne flote Države Slovenaca, Hrvata i Srba.
Bitno je napomenuti da je Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba odmah uputilo notu svim članicama Antante (kojoj je u tom trenutku pripadala i Italija), kojom ih je obavijestilo da s njihovim savezom nije u ratnom stanju. Ta vijest očito nije stigla do talijanskih diverzanata Raffaelea Rossettija i Raffaelea Paoluccija, koji su tu istu noć (s 31. listopada ne 1. studeni) u pulskoj luci minirali bojni admiralski brod Viribus Unitis. Saznali su o primopredaji tek kada su uhvaćeni, te su javili Podkapelskom da će do eksplozije doći u 6:30 ujutro. No, kada se činilo da se radi o lažnoj uzbuni (u 6:30 nije se dogodilo ništa), u 6:44 došlo je do eksplozije. Brod je potonuo, a velik broj mornara (ovisno o izvorima, broj varira od 50 do 300), među kojima i Podkapelski, izgubio je život.
Potapanje Viribus Unitisa simbolički je čin političkog brodoloma svih tadašnjih nada da će Pula i Istra pripasti Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, budućoj Jugoslaviji. Naime, spomenuto primirje u Villa Giusti između Italije i Austro-Ugarske dolazi već 3. studenog, a ono usvaja odredbe tajnog Londonskog ugovora između Italije (koja je tada bila u savezu s Njemačkim Carstvom i Austro-Ugarskom) i Antante (savez Rusije, Francuske i Velike Britanije), prema kojem su dijelovi istočne jadranske obale, tada dio Austro-Ugarskog Carstva, trebali po okončanju rata pripasti Italiji, uključujući Istru, ali ne i Rijeku. Naime, te se 1915. pretpostavljalo da će Austro-Ugarsko Carstvo opstati – no nije – pa se toj državi, nakon gubitka Trsta i Pule, htjelo osigurati izlaz na more. Upravo zbog pitanja Rijeke dolazimo do razarača Cesare Rossarol.
Veliki ratni brod uključen u akcijama na istočnom Jadranu
Veliki razarač Cesare Rossarol izgrađen je u brodogradilištu Ansaldo u genovskoj četvrti Sestri Ponente i porinut 15. kolovoza 1914. Ime je dobio po Cesareu Rossarolu, talijanskom vojniku i domoljubu, pripadniku vojske Kraljevine Dviju Sicilija, poginulom u borbi za obranu Venecije u ratu protiv Austro-Ugarskog Carstva. Razarač je u službu ušao 1. kolovoza 1915., a gotovo je cijelo vrijeme djelovao u Jadranskom moru. Brod je bio dug 85 metara i širok 8 metara, a njegovo naoružanje sastojalo se od četiri topa kalibra 102 mm i osam torpednih cijevi kalibra 450 mm. Posadu je činilo šest do sedam časnika te između 104 i 120 mornara i dočasnika.
Među njegovim brojnim akcijama vrijedi spomenuti onu 3. svibnja 1916., kada je pružao udaljenu potporu razaračima Zeffiro i Fuciliere, koji su bili angažirani u postavljanju minskog polja u vodama ispred Šibenika. Potom, 12. lipnja 1916. sudjelovao je u blokadi luke Poreč, s ciljem probijanja lučke obrane i zadavanja simboličkog udarca austro-ugarskim snagama, pokazujući sposobnost talijanske ratne mornarice djelovanja u neprijateljskim područjima. Rossarol je eskortirao skupinu torpednih brodova (razarače Zeffiro, Fuciliere, Alpino i torpiljarke 30 PN i 46 PN.
Zanimljivo je spomenuti da je zapovjednik razarača Zeffiro bio Nazario Sauro, Talijan iz Kopra, koji se, iako austrijski državljanin, dragovoljno prijavio u Kraljevsku talijansku ratnu mornaricu. Nakon što se 30. srpnja 1916. njegova podmornica Giacinto Pullino nasukala na otočiću Galijola u Kvarneru, Saura su zarobili Austrijanci te po kratkom postupku osuđen na smrt zbog veleizdaje. Pogubljen je u Puli 10. kolovoza, a pokopan na nepoznatom mjestu. Nakon što je Istra pripojena Italiji, njegovi su posmrtni ostaci pronađeni, te su od 26. siječnja 1919. do ožujka 1947. (kada su preneseni na Lidu u Veneciji) bili pokopani na Mornaričkom groblju u Puli.
Primirje između Italije i Trojnog saveza (ratnih gubitnika) stupa na snagu 4. studenog, a već 5. studenog talijanska vojska ulazi u Pulu. Situacija u Rijeci, međutim, bila je drugačija. Na proglašenju Države Slovenaca, Hrvata i Srba najavljeno je (samoinicijativno, bez međunarodne službene potpore) da će Rijeka pripasti novoj državi SHS-a, ali 30. listopada 1918. talijanski Riječki nacionalni savjet (Consiglio nazionale fiumano), također svojevoljno i bez međunarodnog priznanja, proglasio je pripojenje Rijeke Italiji, podižući talijansku trobojnicu na Guvernerovoj palači.
Dakle, prvoj polovici studenoga 1918. situacija u Rijeci bila je vrlo napeta, sa sukobima između vojske države SHS i velikog dijela “Fiumana” koji su tražili pripojenje Italiji. U iščekivanju mirovne konferencije, Italija se, na temelju odluke Međusavezničke komisije za primirje osnovane nakon kapitulacije Austro-Ugarskog Carstva, pripremala zauzeti Rijeku kao “saveznička okupacijska sila”, što država Slovenaca, Hrvata i Srba, naravno, nije bila spremna olako prihvatiti.
U tom kontekstu, premda kao “sporedni lik”, na scenu stupa razarač Cesare Rossarol. Njegova misija 16. studenog bila je prebaciti do Rijeke jugoslavenskog časnika, poručnika fregate Eduarda Malbohana, koji je trebao uvjeriti tamošnje vodstvo države SHS-a da se ne opiru talijanskoj okupaciji grada, u iščekivanju boljeg ishoda na mirovnoj konferenciji. Rossarol je također trebao pružiti potporu talijanskom bataljunu San Marco u zauzimanju Rijeke.
Što je dalje bilo s Rijekom
Razarač Cesare Rossarol do Rijeke nije stigao nikad, potonuo je 16. studenog, a već sutradan talijanske su trupe ušle u Rijeku kako bi formalno kao savezničke okupacijske snage. Grad je odmah postao predmet diplomatske rasprave.
Na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919.) Italija je zahtijevala Rijeku kao kompenzaciju za to što nije dobila sve teritorije obećane Londonskim ugovorom (1915.). Saveznici su, međutim, odbili: po mišljenju Wilsona (predsjednika SAD-a), Rijeka je trebala postati “međunarodno slobodan grad”.
Savezničko odbijanje je izazvalo političku krizu u Italiji i pojačalo valove nacionalizma i osjećaj “osakaćene pobjede” (“vittoria mutilata”). Upravo iz tog je osjećaja proizašla poznata D’Annunzijeva okupacija Rijeke.
Talijanski pjesnik i nacionalist Gabriele D’Annunzio predvodio je skupinu volontera i 12. rujna 1919. zauzeo je Rijeku bez odobrenja talijanske vlade, proglašavajući se Zapovjednikom Talijanske Regencije Kvarnera. Talijanska vlada, međutim, nije priznala D’Annunzijevu okupaciju koja je trajala od rujna 1919. do prosinca 1920.
Naime, 12. studenog 1920. Italija i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca potpisale su Rapalski ugovor, prema kojem je Rijeka postala Slobodna i neovisna država, tzv. “Slobodni Grad Rijeka” (Stato Libero di Fiume), a Italija dobila Goricu, Trst, Pulu i Zadar. D’Annunzija, protivnika tog dogovora, silom topova iz Rijeke je izbacila talijanska vojska tijekom tzv. “Krvavog Božića” u prosincu 1920. Rimskim ugovorima 1924. Rijeka je službeno pripojena Italiji.
Pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Ludovica De Filippija, krenuvši iz Pule 16. studenog 1918. u 11:40, “napustivši svoj vez ispred arsenala”, napisali su Danijel Frka i Jasen Mesić u knjizi Blago Jadrana – ronilački vodič po olupinama hrvatskog Jadrana, “i vijući na krmi veliku talijansku zastavu, brod je prošao (…) pokraj prazne plutače za koju je nekada bio vezan bojni brod Szent Istvan, potopljen kod Premude prije pet mjeseci, a zatim i pokraj praznog mjesta gdje je bio usidren Viribus Unitis, koji su prije samo desetak dana potopili talijanski diverzanti.
Izlazeći iz pulske luke i ploveći prema Rijeci, brod je trebao proći, kako piše u spomenutoj knjizi, “kroz minska polja koja je još početkom rata austro-ugarska ratna mornarica položila na svim prilazima pulskoj luci”. Čitamo dalje da je položeno “1450 mina u pet velikih minskih polja. Između kopna i minske prepreke ostavljen je prolaz širine oko 2 nautičke milje kroz koji je Cesare Rossarol doplovio do rta Marlera, da bi zatim okrenuo prema sjeveru.”
“Bilo je podne i vrijeme ručka”, citiramo dalje, “pa je većina posade bila okupljena oko stolova u potpalublju. U 12:45 brod je potresla strahovita eksplozija, a visok vodeni stup uzdigao se po sredini broda. Silna eksplozija raspolovila je brodski trup, a oba prekinuta dijela počela su se puniti morem.”
Pramac je potonuo gotovo odmah, a krma, koja je nastavila “ploviti” još oko tristotinjak metara, nestala je u dubini nakon nekoliko minuta. Brod je ponio sa sobom 98 mornara, među kojima su bili i kapetan Ludovico De Filippi (nestao u moru nakon što je prepustio svoj prsluk za spašavanje mornaru koji ga nije imao) i časnik države SHS Eduard Malbohan.
Na površini mora ostalo je tridesetak članova posade (ispostavit će se - 34) koji su se borili s valovima. Njih je sjeveroistočni vjetar nosio prema rtu Veli Munat, gdje su se uspjeli nekako dokopati obale. Ližnjanci se i danas sjećaju priča svojih predaka koji su, napustivši rad na poljima, prvi uskočili u pomoć brodolomcima, a taj se događaj duboko urezao u kolektivnu memoriju žitelja tog kraja. Načelnik Ližnjana Marko Ravnić ispričao nam je kako mu je baka Katarina često govorila o tragediji i kako su žitelji Ližnjana napustili polja kako bi pomogli preživjelima koji su doplivali do rta Veli Munat.
Pomoć mornarice stigla je tek oko 17 sati: “na mjestu tragedije”, pišu Frka i Mesić, pojavili su se “torpiljarka T-16, dva torpedna čamca i kamion za prijevoz ranjenika.” Oko 19:30 brodolomci su dopremljeni u Pulu, gdje su ranjenici prebačeni u mornaričku bolnicu, a ostali u mornaričku vojarnu nasuprot glavnog ulaza u arsenal podno Monte Zara.
Spomenik žrtvama na rtu Veli Munat
Godine 1919., prema nekim izvorima u rujnu, a prema drugima 10. studenog, obitelji stradalih i tadašnje talijanske vlasti podigli su spomenik na rtu Veli Munat, u blizini mjesta tragedije. Ovaj je spomenik kroz vrijeme postao dokaz da su humanost i pijetet prema žrtvama jači od politike.
Premda su misije razarača Cesare Rossarol, kako za vrijeme Prvog svjetskog rata, tako i odmah po njegovom okončanju, bile totalno oprečne interesima hrvatskog naroda u Istri, Ližnjanci, Hrvati, već se više od 100 godina brinu o spomeniku. Nema veze što, kad se na spomeniku pročitaju prezimena poginulih mornara (npr. Fronteddu, Lo Sardo, Sorriento, Pisano, De Vincenzo, Ambrosino, Izzo), primjećujemo se da su gotovo svi bili žitelji raznih mjesta na Apeninskom poluotoku. Nema veze što na tom brodu nije bilo istrana / istrijana (vjerojatno je Sisto Barbalic imao istočnojadranske korijene), Ližnjancima je važno to da se dogodila velika tragedija u kojoj je velik broj ljudi izgubio život, a takvo što vrijedno je sjećanja i pijeteta.
Spomenik žrtvama ratnog broda Rossarol od 2012. službeno je “spomenik lokalnog značenja” Općine Ližnjan, a 2018., u sklopu obilježavanja 100. obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, u sklopu projekta "Cesare Rossarol" čiji je nositelj bio Diving Network iz Ližnjana (uz potporu Općine i TZ-a Ližnjan), održane su komemoracije i razne aktivnosti. U Glasu Istre od 15. studenog 201. čitamo da su “postavljene info-foto lokacije u Zračnoj luci Pula, postavljena izložba fotografija u Turističkoj zajednici Općine Ližnjan i u Pomorskom i povijesnom muzeju Istre u Puli, izloženo zvono s broda u Turističkoj zajednici Općine Ližnjan i održano studijsko putovanje za specijalizirane ronilačke novinare europskih ronilačkih časopisa.” U ljetnom kinu Histri u Nezakciju prikazan je 30-minutni dokumentarni film Cesare Rossarol Latinke Janjanin.
O spomeniku se dugo brinuo Ližnjanac Josip Bepo Maretić, a potom i njegova kći Milojka Vodinelić, rekla nam je lokalna aktivistica Ankica Piccoli, uz napomenu da je gospođa Milojka povučena i skromna te ne želi da je slikamo za portal.
Gospođa Piccoli ispričala nam je da je 2015. Milojka na spomeniku pronašla pjesmu posvećenu jednom poginulom časniku. Pjesmu poginulom Attiliju Malagoliju napisala je njegova sestra Maria, a list je na spomeniku “con il mio cuore” (“sa svojim srcem”) ostavila dotična Paola, vjerojatno u rodu s mornarom.
U svojoj je pjesmi Maria, među ostalim, napisala: Ma io voglio credere, Fratello / che in quel lontano giorno / di guerra / qualcosa di te / sia salito anche su in alto / verso le stelle / col tuo grido / col tuo stupore / con tuo cuore trafitto / qualcosa che non si distruggerà più / qualcosa che non si cercherà più / perché subito è stato trovato / e raccolto con amore. (Ali ja želim vjerovati, Brate / da se onog dalekog dana / ratnoga / nešto tvoga / uzdignulo i gore / prema zvijezdama / s tvojim krikom / s tvojim čuđenjem / s tvojim probodenim srcem / nešto što se više neće uništiti / nešto što se više neće tražiti / jer je odmah pronađeno / i s ljubavlju sabrano.)
Ipak, brigu o spomeniku trebalo bi dignuti na višu razinu, počevši od toga da bi Talijanski konzulat u Rijeci mogao godišnje financijski doprinijeti održavanju i uređenju, kao što to već čini u slučaju Mornaričkog groblja u Puli. “Nije riječ o tome da Konzulat ne želi sudjelovati”, rekao nam je predsjednik Zajednice Talijana Šišana, Paolo Demarin. “Naprotiv, Talijanski konzulat nam je već jednom pomogao kada smo trebali urediti spomenik nakon određenih epizoda vandalizma. Tada je izvorna ploča s imenima predana na čuvanje Mornaričkom groblju u Puli, a postavili smo drugu, također brončanu.”
“Ideja je bila”, nastavlja Demarin, “da se svečanije sredi cijelo područje i prilazni put. Postojao je i projekt, to je bilo aktualno prije desetak i više godina, no nije došlo do konačnog dogovora, premda je dobra volja talijanskog konzulata tada postojala.”
Iako spomenik i sada izgleda svečano, gotovo moćno, svijest o potrebi “uređenijeg uređenja” i održavanja dokazuje nedavni sastanak između načelnika Ližnjana Marka Ravnića, lokalne aktivistice Ankice Piccoli i bivšeg dogradonačelnika Pule Bruna Cergnula, koji je izrazio spremnost za pokretanje dogovora s Talijanskim konzulatom u Rijeci i eventualno s drugim institucijama u Italiji. U priču će se gotovo sigurno uključiti Zajednica Talijana Šišan.
Ravnić i Piccoli naglasili su kako je zaštita spomenika dio Zelene agende Općine Ližnjan, a spomenuli su i programsku želju da se stupi u kontakt s potomcima žrtava Rossarola, kako bi oni bili pozvani u Ližnjan 16. studenog 2026. na godišnjicu pomorske tragedije, ili barem 2028., na okruglu stodedesetu godišnjicu.
Olupina, u dva dijela, velikog razarača Cesare Rossarol nalazi se na dubinama između 47 i 50 metara, nešto više od jedne nautičke milje (oko 1,9 km) od Ližnjana.
Pramčani dio, dug otprilike 30 metara, leži preokrenut naopako na morskom dnu, a udaljen je otprilike 330 metara od krmenog dijela, koji se stoji uspravno.
Danijel Frka i Jasen Mesić u svojoj knjizi Blago Jadrana – ronilački vodič po olupinama hrvatskog Jadrana pišu da se olupina nalazi teško te da su za pronalaženje iste potrebni instrumenti. Pristup je moguć isključivo brodom jer je lokacija na otvorenom moru, a vidljivost je ljeti slaba do dobra, zimi znatno bolja.
Na 85. godišnjicu potonuća, 18.11. 2003., organizirano je memorijalno ronjenje na olupinu
Vidio sam, bolje je reći osjetio sam, sasvim subjektivno, ono što mi je promaklo tokom četrdesetogodišnjeg tjednog prometovanja preko granica: ma koliko lutali u bespućima povijesti, mi smo određeni granicom, etnički, državom, ideološki; granica je naš identitet, naša sudbina, mi smo izbačeni iz konteksta granicom. Države i ideologije dvadesetog stoljeća gadno su se poigrale s tim djelićem Mediterana, uzrokovale su poremećaje čiji smo mi proizvod...
Ljubljanska pročelnica za kulturu Mateja Demšič, koju uz pulski Sajam veže dugogodišnja plodonosna suradnja, kazala je: „Smatram da je Sa(n)jam knjige u Istri najznačajniji sajam knjige u regiji, od Ljubljane pa sve do Skopja, zato što su zvijezde Sajma upravo autori i čitatelji, uz izdavače koji ih povezuju. U svijetu izrazite distopije u kojem živimo Sa(n)jam knjige u Istri predstavlja ono najvažnije što knjiga može napraviti za promjenu društva.“
Kroz teorijski i praktični dio, polaznici će dobiti detaljnu poduku o procesu dobivanja hidrolata i njihovoj primjeni, kombiniranju ovlaživača (humektanata) za snažnu hidrataciju i različitim metodama izrade tonika, misteva i gelova
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
