Preživjeli svjedok strašnog zločina u Šajinima: "Mladi soldat tudeško je sta. Nas umiriva i skupa s nami plaka"

Za stanovnike mjesta Šajini u Općini Barban 9. siječnja poseban je dan, istovremeno ispunjen ponosom i tugom. Naime, u noći s 8. na 9. siječnja 1944. godine selo su opkolili nacifašisti te u nekoliko sati ubili 54 mještana. U neke se pucalo, neki su zaklani, a neki i živi zapaljeni. Sva njihova imovina pokradena je ili uništena, a domovi, štale i poljoprivredna imanja spaljena.

Memorijalna soba u Šajinima

120 djece ostalo je bez jednog roditelja, desetero njih bez oba, a dvoje svog oca nisu nikada upoznali.

U znak sjećanja na stradavanje svojih predaka, Mjesni odbor Šajini i Općina Barban svake godine na taj dan organiziraju komemoraciju, pa će tako biti i sutra, iako u ponešto drugačijim okolnostima, zbog trenutne epidemiološke situacije i mjera koje su na snazi.

Tužne šajinske noći uvijek se nanovo prisjeća Marko Pekica, jedan od petero još uvijek živih svjedoka tragedije koji stanuje u Zagrebu i, kako nam kaže, dan danas u sebi nosi tešku bol koju nerijetko pretače u stihove.

Marko Pekica

Selo živi i dalje, ali rane postoje

- Ta je noć odredila naše živote. Dok smo bili djeca ipak smo se veselili životu, ali kako smo odrastali, postali smo sve više svjesni razmjera tog zločina za kojeg krivci nisu ispaštali, kao ni domaće izdajice. Nažalost, iz zdravstvenih razloga sutra neću moći biti u Šajinima i zbog toga sam neizmjerno tužan. Meni je te noći tata živ zapaljen, a nakon njega žive su zapalili baku, djeda, barbu i tetu. Od posljedica mi kasnije umire i majka. Među vojnicima koji su nam činili to zlo bilo je i onih koji su s nama te noći plakali.

Pekica nam kaže kako se od te tragedije nije bilo moguće oporaviti. Selo živi i dalje, ali rane, veli, postoje i danas.

Šajini pamte

U Šajinima gotovo da nema obitelji u kojoj netko nije ubijen, a krvnici su, po odlasku iz sela, u susjednim Glavanima stali oprati svoje krvave ruke te među sobom govorili kako su to selo zauvijek uništili. Ta je priča ubrzo došla do preživjelih mještana, a žene koje su u većini slučajeva ostale glave obitelji, u budućnosti su priču itekako demantirale.

Memorijalna soba u Šajinima

-Ja bih samo molio političare da ovaj naš tužan dan ne koriste za samopromociju i skupljanje bodova, a nacionalne medije da ne zaborave žrtvu mog sela. Mladima poručujem: Čuvajte spomen na naše pokojne i molite za njih – zaključuje Šajinac, Marko Pekica.