PROFESOR TOMISLAV MAMIĆ: "Sad sam prvi put u životu bogat, a istovremeno mi je neugodno. Ali opet, da nije bilo te djece – ja bih ostao slijep, vjerujte!"

Brojne generacije učenika pulske Tehničke škole za svog bivšeg profesora povijesti Tomislava Mamića reći će da je on jednostavno – legenda. No, pritom neće ostati samo na riječima.

Bivši učenici su bivši prijatelji

Iako je već deset godina u mirovini, bivši učenici ili - kako ih on zove - bivši prijatelji, redovito ga posjećuju i kontaktiraju. Kad su čuli da boluje od teškog oštećenja očnog živca u kombinaciji sa žutom mrljom – radi čega mu je prijetio potpuni gubitak vida – nisu dvojili ni trena. Otvorili su humanitarni račun u Zagrebačkoj banci kako bi mu omogućili skupocjenu terapiju injekcijama u klinici Svjetlost. Naime, HZZO ne pokriva liječenje injekcijama koje koštaju čak 5.700 kuna svaka. Zasad ih je Mamić primio tek dvije, a kolike ga još čekaju, ne zna, veli nam, ni dragi bog.

Kakav je bio kao profesor govori podatak da je od kraja kolovoza na račun uplaćeno više od 150.000 kuna, a kakav je bio kao kolega govori pak činjenica da mu je prvu injekciju samoinicijativno uplatila bivša kolegica, profesorica Tjelesnog odgoja Daniela Koljđeraj.

"Nema većeg ni vrjednijeg priznanja!"

Njegovi su bivši učenici, kaže nam ganuti profesor, zauvijek postali dio njega, no nije znao da je i on postao dio njih. Sve što rade za njega otkako se razbolio najveće mu je, veli, priznanje koje je mogao dobiti kao profesor i pedagog - nema većeg ni vrjednijeg!

"Sad sam prvi put u životu bogat"

- Tada sam kupio teren tu u Škatarima. To me stajalo devet tisuća maraka, a ja sam od pokojnog oca naslijedio osam. Jednu sam tisuću pozajmio i od tada se nikad razdužio nisam. Prije par godina sam se možda malo stabilizirao novčano, ali uvijek sam bio sirotinja i nije mi žao. Ljudi koji su teško prolazili u životu, prema djeci imaju više empatije. Ako si profesor, uvijek ćeš biti sirotinja ili nešto blizu toga. Ali to radiš jer želiš graditi mlade ljude i njihove karaktere. U suprotnom, znate, sve skupa nema smisla, kaže skromno profesor Mamić.

- Nikad u životu nisam imao nikakvu zaštitu. Otac mi je poginuo u Njemačkoj na gradilištu kad sam imao 13 godina i ja sam sigurno dvadeset godina nakon toga svaku noć sanjao da nije istina da je on umro. Sad sam prvi put u životu bogat, a istovremeno mi je neugodno. Sram me jer nisam navikao da mi netko daje. Ali opet, da nije bilo te djece – ja bih ostao slijep, vjerujte. Kao profesoru, bilo mi je stalo da znaju osnovne stvari. Znači, morali su znati da je kralj Tomislav živio u 10. stoljeću, ali više meni znači to što oni meni i dandanas dolaze. Sigurno sam nekad i pogriješio, ali nikad namjerno. Bit će da su oni to i osjetili, veli nam Mamić.

Bio im i ćaća i mater i prijatelj i svadljivac

I prije no što je bio u potrebi, znao je, kaže, da ima podršku svojih bivših učenika odnosno prijatelja, ali da su mu toliko odani nije, govori nam, mogao ni zamisliti.  

- Štos je u tome što meni to nije bio posao nego poziv. Bio sam ja njima i strah i trepet, i to po nekoliko mjeseci. Ali, nikad to nije bilo neljudski. Morao sam malo i taktizirati, da nauče što smiju, a što ne smiju. Bio sam im i ćaća i mater i prijatelj i svadljivac, pa i zločest prema kolegama i roditeljima kad je trebalo pomagati djeci. Gledajte, jednog profesora svakog sata u razredu sudi najmanje dvadesetak ljudi, a oni su toliko kritični da vas snime za par mjeseci i gotovo. Ja sam tako stekao neki status koji je gotovo neobjašnjiv, ali samo zato što sam o svakom djetetu brinuo kao da je moje rođeno, neovisno o tome jesam li im bio razrednik ili ne, kaže Mamić, profesor koji ima tu čast da su mu bivši učenici već unaprijed osigurali barem 25 terapija koje će mu spasiti vid, a što si sam, s profesorskom mirovinom, nikad ne bi mogao priuštiti.