Društvo Monte Giro kupilo zgradu s muralom u Vukovarskoj ulici
Za Dan sjećanja na tom se mjestu pale svijeće u spomen na žrtve pada Vukovara
"Ja sam stekao neki status koji je gotovo neobjašnjiv, ali samo zato što sam o svakom djetetu brinuo kao da je moje rođeno, neovisno o tome jesam li im bio razrednik ili ne", kaže nam umirovljeni profesor povijesti pulske Tehničke škole, Tomislav Mamić, koji ima tu čast da su mu bivši učenici već unaprijed osigurali barem 25 terapija koje će mu spasiti vid, a što si sam, s profesorskom mirovinom, nikad ne bi mogao priuštiti
"Ja sam stekao neki status koji je gotovo neobjašnjiv, ali samo zato što sam o svakom djetetu brinuo kao da je moje rođeno, neovisno o tome jesam li im bio razrednik ili ne", kaže nam umirovljeni profesor povijesti pulske Tehničke škole, Tomislav Mamić, koji ima tu čast da su mu bivši učenici već unaprijed osigurali barem 25 terapija koje će mu spasiti vid, a što si sam, s profesorskom mirovinom, nikad ne bi mogao priuštiti
Brojne generacije učenika pulske Tehničke škole za svog bivšeg profesora povijesti Tomislava Mamića reći će da je on jednostavno – legenda. No, pritom neće ostati samo na riječima.
Iako je već deset godina u mirovini, bivši učenici ili - kako ih on zove - bivši prijatelji, redovito ga posjećuju i kontaktiraju. Kad su čuli da boluje od teškog oštećenja očnog živca u kombinaciji sa žutom mrljom – radi čega mu je prijetio potpuni gubitak vida – nisu dvojili ni trena. Otvorili su humanitarni račun u Zagrebačkoj banci kako bi mu omogućili skupocjenu terapiju injekcijama u klinici Svjetlost. Naime, HZZO ne pokriva liječenje injekcijama koje koštaju čak 5.700 kuna svaka. Zasad ih je Mamić primio tek dvije, a kolike ga još čekaju, ne zna, veli nam, ni dragi bog.
Kakav je bio kao profesor govori podatak da je od kraja kolovoza na račun uplaćeno više od 150.000 kuna, a kakav je bio kao kolega govori pak činjenica da mu je prvu injekciju samoinicijativno uplatila bivša kolegica, profesorica Tjelesnog odgoja Daniela Koljđeraj.
Njegovi su bivši učenici, kaže nam ganuti profesor, zauvijek postali dio njega, no nije znao da je i on postao dio njih. Sve što rade za njega otkako se razbolio najveće mu je, veli, priznanje koje je mogao dobiti kao profesor i pedagog - nema većeg ni vrjednijeg!
TOMISLAV MAMIĆNajprije sam ovdje u Puli primao lijek Avastin; u desno oko deset komada, a u lijevo šest, i nije mi bilo ništa bolje. Onda su doktori doslovce odustali od lijevog oka i rekli da je pametnije da krenem spašavati desno. Nakon 15 injekcija u desno oko, došao sam u situaciju da skoro ništa ne vidim i rečeno mi je da su šanse jako male, ali su me uputili na taj skupi lijek u zagrebačkoj klinici Svjetlost. Tada su moji bivši prijatelji dolazili tu kod mene i govorili mi: "Ajde, Tomo! Ajde, Tomo! Vi ste nas toliko zadužili da ćemo, ako treba, sakupiti novaca i za liječenje koje će trajati godinama..."
Sedamdesetčetverogodišnji umirovljeni profesor povijesti Tomislav Mamić živi sam s psom Morisom u obiteljskoj kući u Škatarima. Rodom je iz Hercegovine, iz Tomislavgrada, a u Istru je stigao sada već davne 1975. godine. Prvo radno mjesto našao je u Bujama gdje je radio kao pedagog. Godinu dana kasnije prelazi u pazinsku gimnaziju gdje pak predaje povijest, da bi nakon dvije godine konačno počeo raditi u sadašnjoj Tehničkoj školi Pula, a tada Centru Vlado Božac.
- Tada sam kupio teren tu u Škatarima. To me stajalo devet tisuća maraka, a ja sam od pokojnog oca naslijedio osam. Jednu sam tisuću pozajmio i od tada se nikad razdužio nisam. Prije par godina sam se možda malo stabilizirao novčano, ali uvijek sam bio sirotinja i nije mi žao. Ljudi koji su teško prolazili u životu, prema djeci imaju više empatije. Ako si profesor, uvijek ćeš biti sirotinja ili nešto blizu toga. Ali to radiš jer želiš graditi mlade ljude i njihove karaktere. U suprotnom, znate, sve skupa nema smisla, kaže skromno profesor Mamić.
- Nikad u životu nisam imao nikakvu zaštitu. Otac mi je poginuo u Njemačkoj na gradilištu kad sam imao 13 godina i ja sam sigurno dvadeset godina nakon toga svaku noć sanjao da nije istina da je on umro. Sad sam prvi put u životu bogat, a istovremeno mi je neugodno. Sram me jer nisam navikao da mi netko daje. Ali opet, da nije bilo te djece – ja bih ostao slijep, vjerujte. Kao profesoru, bilo mi je stalo da znaju osnovne stvari. Znači, morali su znati da je kralj Tomislav živio u 10. stoljeću, ali više meni znači to što oni meni i dandanas dolaze. Sigurno sam nekad i pogriješio, ali nikad namjerno. Bit će da su oni to i osjetili, veli nam Mamić.
Terapija koju profesor prima zasad daje rezultata. Naime, ne tako davno bio je u fazi kada gotovo ništa nije vidio. Na lijevo oko doduše više uopće ne vidi, dok mu se na desno oko vid polako vraća. Da ga nije snašla ova bolest nikad, kaže nam, ne bi mogao ni pretpostaviti da je sve te godine u pulskoj Tehničkoj školi odgajao tako kvalitetne ljude.
I prije no što je bio u potrebi, znao je, kaže, da ima podršku svojih bivših učenika odnosno prijatelja, ali da su mu toliko odani nije, govori nam, mogao ni zamisliti.
Za Dan sjećanja na tom se mjestu pale svijeće u spomen na žrtve pada Vukovara
„Najpoznatija rečenica u engleskom jeziku je "biti ili ne biti" iz Hamleta. Ali za Jamesa Joycea "biti ili ne biti" nije pitanje. Pitanje je, živite li dobar život?“. Ovom rečenicom Bartholomew Ryan ukazao je na revolucionarni značaj romana „Uliks“ i „Finneganovo bdijenje“ kao etičkih i estetskih smjernica za proživljavanje života u njegovoj punoći, nasuprot pukom preživljavanju i zavodljivom pojednostavljivanju stvarnosti
Ne samo iz Pule, već i drugih okolnih naselja dovozi se i odlaže otpad kod nezaključanih spremnika, poručuje direktor Herculanee Robi Fuart
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.