Blagdansko razdoblje često se prikazuje kao vrijeme topline, zajedništva, prijateljskih i obiteljskih susreta. U javnom prostoru prevladavaju slike veselja, druženja i bliskosti, no, iza te idealizirane slike krije se i druga, ona rjeđe izgovorena stvarnost – osjećaj usamljenosti koji u tom periodu kod mnogih ljudi postaje snažniji i bolniji nego inače.
Istraživanja pokazuju da se tijekom blagdana značajan broj ljudi osjeća usamljeno, ne nužno zato što su sami, nego zato što ne osjećaju emocionalnu povezanost, pripadnost ili smisao življenja. Blagdani tada postaju vrijeme uspoređivanja – onoga što imamo s onim što bismo stvarno željeli imati, ali i s onim što vidimo kod drugih. Upravo zato ovo razdoblje često razotkriva odnose koji nisu autentični, gubitke koje još nismo proradili i praznine koje inače uspijevamo potisnuti svakodnevnim obavezama.
O tome što je zapravo usamljenost, zašto se javlja u različitim fazama života, kako utječe na mentalno i fizičko zdravlje te što kao pojedinci i kao društvo možemo učiniti kako bismo joj se suprotstavili, razgovarali smo sa Sanjom Matijaš, magistrom psihologije iz Pule, koja u ovom intervjuu nudi stručan, ali i izrazito ljudski pogled na temu koja se tiče mnogo više osoba nego što se često misli.
Blagdani su, vrijeme bliskosti i veselja ali i period kada se jako puno osoba osjeća jako usamljeno.
Da, blagdani su dio godine kada je usamljenost izražajnija. To se pokazalo kao jedan veliki problem jer svi se, više ili manje, znamo osjećati ponekad usamljeno.
Kada sam se pripremala za ovaj razgovor, kad ste mi rekli temu, išla sam malo pogledati istraživanja. Pa kao, mi psiholozi volimo ta istraživanja i neke statistike, čisto da se znamo orijentirati.
Različita istraživanja pokazuju zapravo različite postotke ljudi koji se osjećaju usamljeno u vrijeme blagdana, pa je to od nekih 30 do 60 posto, što je značajno. Ali je važno reći da nisu samo blagdani vrijeme kad se osjećamo usamljeno, nego zapravo u različitim dobima godine, u različitim fazama života, i većina ljudi u nekom trenutku života prođe taj osjećaj usamljenosti.
Kod koga je taj osjećaj usamljenosti najviše izražen – kod djece, mladih ili odraslih?
Usamljenost prati jednu, takozvanu, U-krivulju. Dakle, izraženija je kod mlađe populacije ili mladih odraslih i kod starije populacije.
Dakle, negdje gdje se smanjuje taj osjećaj ili frekvencija usamljenost je između 30. i 60. godine starosti, jer ste onda radno aktivni i već, ako pronađete svoj identitet, svoju nišu, neki svoj smisao, često kroz posao, onda ste vrlo zaokupljeni i taj osjećaj se znatno manje javlja. I onda u tom razdoblju kao da nemate vremena razmišljati o usamljenosti.
Dakle u tom periodu između se nema vremena biti usamljen, možemo to tako reći, iako i u tom periodu ljudi znaju biti usamljeni. Dakle, nije dob cjepivo protiv usamljenosti, ali se pokazuje kroz istraživanja da je smanjena tendencija.
Nasuprot tome, dok vi gradite sebe kao mlada osoba, svoj identitet, tu se događaju velike tranzicije – pubertet, srednja škola, fakultet, pa često i neki odnosi, a onda puno kasnije tranzicije u mirovinu, što zna pridonijeti osjećaju usamljenosti.
Ljudi znaju biti usamljeni u kolektivima, obitelji, i nekim drugim društvima, ali nije nužno biti fizički sam da bi se osjećali usamljeni?
Tako je. Usamljenost se često veže za taj pojam fizičke samoće, međutim ona nije to. Kad smo mi sami, fizički sami, kad nismo okruženi drugim ljudima, mi možemo biti savršeno dobro. I to moramo razlikovati od usamljenosti. Kad pričamo o usamljenosti, možemo je podijeliti u neke tri kategorije ili tri tipa.
Prva je socijalna usamljenost, koja nas najviše podsjeća, odmah nam prva padne na pamet kad kažemo usamljenost. To bi bilo da nemamo neku široku socijalnu mrežu, da nemamo puno kontakata u svom životu, da možda ne osjećamo pripadnost, da nismo dobro integrirani u zajednicu.
Onda emocionalna usamljenost, to je ona usamljenost koja karakterizira nedostatak bliskih odnosa, povezanosti u našim odnosima. Iako mi možemo imati ljude oko sebe koje možda smatramo bliskima, ali se ne osjećamo dovoljno emocionalno povezani s njima.
I konačno imamo i egzistencijalnu usamljenost. Dakle, ona nadilazi socijalne odnose, kontakte i zapravo je jedan temeljni osjećaj praznine i odvojenosti, ne samo od ljudi, od drugih, od svijeta, nego i od samog sebe.
Tako da usamljenost podrazumijeva sve to, a van toga je jedna samoća koja može biti sama izabrana ili je to trenutačna životna situacija, ali u kojoj smo mi dobro. Ne osjećamo se usamljeno u samoći.
Možete li reći nešto o konkretnim uzrocima usamljenosti?
S obzirom na to da se istraživanja nekako usmjeruju na ovu emocionalnu i socijalnu komponentu usamljenosti, onda su kao zaštitni faktori predstavljene bliske emocionalne veze, odnosno šira socijalna mreža. I kao nedostatak toga onda ide u smjeru uzroka.
Dakle, ako mi nemamo bliske odnose ili ako nemamo neku zajednicu kojoj pripadamo, i u kojoj osjećamo pripadnost, ja bih tu dodala da se zapravo u zadnje vrijeme sve više pokazuje kao jedan dodatni uzrok usamljenosti i nedostatak smisla ili smislenih aktivnosti, smislenih zadaća koje osoba osjeća.
Tako da, s jedne strane uzroci usamljenosti jesu u odnosima koje imamo i koje stvaramo, ali isto tako jedan značajan dio usamljenosti je u smislu.
I mi kad imamo odnose – sami ste prije rekli – možemo imati obitelj, prijatelje, radne kolege, imati široku socijalnu mrežu, i povjeravati se ljudima, imati tu neku emocionalnu bliskost, a ponovno osjećati tu prazninu i tu usamljenost. Zato što u konačnici ne vidimo smisao svega toga, tog nedostajanja.
Može li se takvo stanje usamljenosti dugoročno povezati s nekim težim mentalnim poteškoćama?
Naravno, usamljenost se često povezuje s depresijom, anksioznošću, povezuje se s generalnim nezadovoljstvom životom, ali povezuje se ne samo s mentalnim stanjima, i ne samo sa psihičkim, nego i s fizičkim stanjima.
Tako da možemo reći zapravo da usamljenost nije samo neki izolirani konstrukt, nego je čak i javnozdravstveni problem. Jer, na kraju krajeva, taj osjećaj može prerasti u stanje. Nije samo osjećaj, može prerasti u neku psihičku poteškoću, može prerasti i u fizičku poteškoću.
Ljudi koji se osjećaju usamljeno često imaju visoke razine hormona stresa, a znamo jako dobro kako to djeluje na naše fizičko stanje. Ali isto tako, ono što je nezanemarivo, jest da ljudi koji osjećaju usamljenost često imaju subjektivno negativnu procjenu svog zdravstvenog stanja.
A znamo da subjektivna procjena zdravstvenog stanja u konačnici predviđa i neki objektivni ishod. Odnosno, ljudi koji procjenjuju da nisu dobro u zdravstvenom stanju često to zaista i nisu, jer se događaju samoispunjavajuća proročanstva. Kada mi imamo percepciju prema sebi da nismo dobro, da nismo dio zajednice, mi se tako ponašamo i u konačnici to dovede do jedne činjenice.
I onda vidimo da se taj problem ne tiče samo pojedinca, nego u konačnici i zajednice i sustava i tako dalje.
Što društvo može učiniti za takve pojedince, s obzirom na to da se radi o nemalom broju ljudi s tim problemom?
Apsolutno se ne radi o malom broju. Ono što sam ranije spomenula, 30 do 60 posto ljudi u blagdansko vrijeme pokazuju osjećaje usamljenosti. I sami znate da se kulturalno blagdan i blagdansko vrijeme povezuju sa zajedništvom, s obitelji, s radošću. I sad ljudi koji to nemaju ili to ne osjećaju, tada im se taj osjećaj usamljenosti zapravo još više pojača.
Blagdani su nam često i vrijeme kada se sjećamo dragih ljudi koji možda nisu s nama – ako se dogodila smrt u obitelji, ako su se ljudi odselili, ako se dogodio razvod.
I opet, taj pojam zajedništva – osjećaj da su "svi zajedno, a ja nemam nekoga" – tada dolazi posebno do izražaja. Tada se događa usporedba između onoga što bismo htjeli i onoga što imamo, ali i usporedba onoga što drugi imaju s onim što mi imamo.
Dakle, blagdani u biti pojačavaju taj osjećaj usamljenosti. Ali isto tako, rekla bih, i to primjećujem kroz svoj kontakt s ljudima i s klijentima, da se u blagdansko vrijeme nekako razotkrivaju odnosi koji nisu autentični.
Na što konkretno mislite kada kažete da se razotkrivaju odnosi?
Recimo, obiteljski odnosi. Mi možemo biti u krugu obitelji, možemo biti s njima na ručku, večeri, Božiću, ali znate onu napetost koja se može rezati nožem.
I kada nisu ta obiteljska okupljanja, kada nisu blagdani, mi to izbjegavamo. Ne pričamo o tome, vidimo se jednom tjedno ili jednom mjesečno ili rjeđe i možemo živjeti s tim. Ali za blagdane smo suočeni sa svojom životnom situacijom i tada se pojavljuju razna stanja, a među njima i usamljenost.
Što bi društvo moglo napraviti po tom pitanju?
Dobro je da smo dotakli toga, jer usamljenost je doista društveni problem, a ne samo individualni.
Kao društvo i kao zajednica, ono što možemo je možda da se ne oslanjamo samo na prostore – da imamo prostor za neka druženja, za komunikaciju i povezivanje. Ok, prostor mora postojati kao preduvjet da ljudi mogu ući i povezivati se, ali mislim da trebamo razmišljati na jednoj višoj razini.
Trebamo razmišljati o djeci, o mladima i o sustavima u kojima oni uče, u kojima jesu i u kojima borave. Da uče o sebi, o drugima, o odnosima, o odnosu sa sobom i s drugima, o emocijama i povezivanju. Da tu uče te vrijednosti koje kasnije postaju zaštitni faktor – ne samo za usamljenost, nego i za različita psihička, a kasnije i fizička stanja.
Osim obrazovanja, mislim da bismo trebali malo preispitati i našu kulturu uspjeha i produktivnosti. Jer naše radno okruženje je mjesto gdje provodimo jako puno vremena i gdje smo okruženi kolegama, ljudima s kojima stvaramo kontakte, ali i bliske odnose.
Mislim da bismo se trebali odmaknuti od one tendencije ili stigme da, kada smo emocionalno loše ili prolazimo kroz emocionalno zahtjevan period života, moramo biti sto posto produktivni na poslu. Jer tada čovjek sve usmjerava samo na produktivnost. A čovjek nije stroj. Najproduktivniji ljudi su zadovoljni ljudi. Ljudi koji osjećaju podršku. Čim osjećate podršku, rizik za usamljenost je manji.
Koliko je u radnom kolektivu važno da netko preuzme odgovornost kako se pojedine osobe ne bi osjećale isključeno te usamljeno? Je li to uvijek nadređeni ili može biti netko drugi?
Nadređeni, da, to je u redu, ali i mi pojedinci koji tamo radimo, jer moramo polaziti od sebe. Koliko god govorimo o društvenoj komponenti usamljenosti – gradovi, država, jedinice lokalne samouprave, mjesni odbori i tako dalje – da, mogli bi i trebali bi nešto raditi. Međutim, ne možemo se oslanjati samo na to. U radnom okruženju šef ima određenu odgovornost, ali ne možemo se mi oslanjati samo na odgovornost šefa. Ako šef ne radi na povezivanju, mi svejedno imamo svoju odgovornost.
Moramo preuzeti individualnu odgovornost. I osobama koje su u različitim životnim poteškoćama, pa tako i u usamljenosti, uvijek, treba pružiti podršku, empatiju i razumijevanje. Treba čuti te ljude, jer to je važno. I treba imati poštovanje prema toj boli.
Istovremeno ih treba pozvati da otkriju vlastiti utjecaj na situaciju, osobnu moć i slobodu izbora u tome kako će se nositi s tim. Da ne čekaju društvo, obitelj, grad, šefa, kolege ili nekoga drugoga, nego da vide prostor slobode u kojem oni sami mogu djelovati. Dakle, idealna kombinacija je da se društvo brine za pojedinca, a pojedinac se brine za sebe. Onda to super funkcionira. Ponekad nije tako. Ponekad se društvo ne brine za pojedinca, pa taj pojedinac ne smije čekati tuđu ruku.
Što mi kao pojedinci možemo konkretno učiniti da pomognemo osobi za koju znamo da je usamljena?
Dakle, u ovom periodu, ali i inače, kada vidimo da je netko usamljen ili kada osjetimo da nam se netko ne može povjeriti, a bliska nam je osoba, uvijek je preporuka – biti tu, za osobu kojoj to treba. Kazati: "Ej, vidim te. Osjećam da ti je teško. Želiš li nešto podijeliti sa mnom? Mogu li ti nekako pomoći? Mogu biti s tobom i imam vremena za tebe.”
Znači, topla riječ?
Tako je. Topla riječ, odnosno prisutnost. Prisutnost je univerzalna pomoć. Dati drugoj osobi do znanja da postoji netko tko ju vidi.
A što možemo učiniti kada smo mi ti koji se osjećamo usamljeno?
Mislim da je to jako važno pitanje. Možemo i smijemo o tome govoriti. Možda je to još i važnije. I ono što ste prije pitali, primjer iz prakse – zapravo imamo jako puno takvih primjera. Mi psiholozi iz prakse često radimo s ljudima koji se osjećaju usamljeno i onda se uvijek istražuje koji je od onih komponenti ili tipova usamljenosti koje sam spominjala na početku najizraženiji.
Jesu li ljudi usamljeni zato što osjećaju da nisu dovoljno integrirani u zajednicu, da nemaju dovoljno široku socijalnu mrežu, da nisu povezani u tom smjeru? Ako je to uzrok usamljenosti, onda idemo u smjeru praktičnih savjeta, poput: Gdje vidiš mogućnosti da možeš doprinijeti zajednici? Gdje se možeš povezati s ljudima, jer možda je osoba izgubila kontakte s ljudima, ali ih nije ponovno uspostavila. Nazovi, idi, organiziraj nešto. Gledajmo u tom smjeru povezivanja s ljudima.
Ako je usamljenost na emocionalnoj razini, na razini bliskih odnosa, ljudi često kažu: "Ja nemam nikoga s kim bih mogao pričati". To je stvaran osjećaj. I tu nikada ne treba reći: "Ma sigurno imaš nekoga". Jer ako osoba to ne osjeća, taj osjećaj je stvaran. Onda idemo u smjeru: u redu, tko su ljudi oko tebe? Ako osoba stvarno ne osjeća da ima nekoga od povjerenja, onda terapeut postaje osoba od povjerenja. I opet – postoji netko.
I to je važno. Jer se gradi osobna otpornost i povezanost sa sobom. Da sami sebi možemo biti podrška i utočište. Čovjek koji dođe na terapiju i kaže da nema nikoga u obitelji ili među prijateljima kome se može povjeriti, povjerava se terapeutu – i to je značajno.
Kada se ljudi najčešće odluče potražiti pomoć?
Često se javljaju u zadnji čas, kada padnu na koljena. Međutim, moram reći da u zadnje vrijeme primjećujem da se ljudi sve više osvještavaju i prepoznaju važnost mentalnog zdravlja i važnost toga da budu dobro s onim što im se događa. Sve je manje srama priznati da imamo probleme.
I dalje postoji visoka razina srama, ali se smanjuje, te meni nije presudno kada se ljudi jave. Naravno da je bolje kada se jave ranije, ali i kada se jave u zadnji čas – i to je u redu.
Važno je da se jave. To je hrabrost, jer u našoj kulturi nije lako reći da nam treba pomoć. Odrasli smo s porukama da moramo sve sami. Individualizam je jako naglašen. Tradicije zajedništva i druženja sve su slabije.
Je li cilj terapije riješiti se osjećaja usamljenosti?
Poanta terapije nije pobjeći od tog osjećaja niti ga maknuti. Važno je da upoznamo taj osjećaj, kako bi mogli biti s tim osjećajem, kao i sa svim ostalim osjećajima. Kroz terapiju učimo biti s njima, upoznati ih.
Upoznati odakle dolazi taj osjećaj, ali i kamo nas vodi. Na što nas ta životna situacija poziva. Što sada ima najviše smisla za mene napraviti. To otkrivanje je jako važno. Jer kada si stalno govorimo: "Ne želim tako osjećati", mi smo u borbi. Borimo se s nečim što postoji i što se više borimo, to često više raste. Zato je važno razumijevanje i ne bježanje od tog stanja. To znači biti u redu. Ja ne moram biti radosna i ushićena. Ali mogu biti u redu. Mogu prihvatiti i mogu razumjeti.
Spomenuli ste i usmjeravanje na druge osobe?
Da. Druga stvar, možda paradoksalna, ali vrlo važna, jest usmjeriti se na druge. Napraviti malu derefleksiju. Usmjeriti se na druge ljude, na neki smisleni zadatak, na neku smislenu aktivnost. Promijeniti fokus s onoga što dobivam ili ne dobivam na ono što mogu dati. I to je baš posebno prikladno za blagdane. Ljudi koji dođu i kažu: "Ja sam usamljen. Nemam nikoga". Gledaju kako svi drugi nešto dobivaju – interakcije, poklone, pažnju. I to ne mora biti materijalna stvar, jer svatko ima nešto, odnosno sebe samoga.
To može biti poziv noni ili baki, koja je možda isto sama. Možda ona uživa u svojoj samoći, ali sigurno neće imati ništa protiv da je nazoveš. Ta promjena fokusa sa sebe – što dobivam ili ne dobivam – na to što dajem, pravi je "game changer". I stvarno jest, koliko god to ponekad zvučalo paradoksalno.
Koja bi bila završna poruka ovog razgovora?
Možda da trebamo više davati. U adventsko i blagdansko vrijeme, koliko god ono može potaknuti usamljenost, pruža i jako puno prilika za izlazak iz nje. Čitala sam nedavno o ideji “reverse adventa”. Navikli smo na adventske kalendare gdje svaki dan nešto dobivamo. A ovdje se ideja okreće – svaki dan u adventu stavljamo nešto u svoju košaru, neki mali dar koji ćemo dati nekome tko to treba i kome će to značiti.
I onda imate tu jednu vrlo vrijednu situaciju.
