PUTOPIS ELIJA VELANA: Homerov jezik na jugu talijanskog poluotoka

Na oko 20.000 kvadratnih kilometara, kolika je površina Puglie, rastu i godišnje donose plodove 60 milijuna maslina, a ta je brojka jednaka broju stanovnika cijele Italije. Za razliku od čovjeka, maslina zauzima malo prostora; po pitanju količine korištenog prostora čovjek se maslini približi tek kad umre…

Vožnja autoputom vodi te ka kontemplaciji i promišljanju o smislu života. Stigli smo iz Molisea na poluotok Salento, nekoliko kilometara do Otranta i 56 kilometara od mjesta Santa Maria di Leuca na krajnjem jugu te regije. Tu se Jadran i Jonsko more dodiruju.

Dvojezična tabla u Calimeri

Gradić Calimera središte je zajednice koja se koristi starogrčkim jezikom kojeg nazivaju Griko. Jezik je mješavina između Homerovog i bizantskog grčkog. U gradiću sam pronašao maslinu u obliku čovjeka: čuvar Muzeja seljačke civilizacije (Museo della civiltà contadina) Vito Bergamo. Ima 78 godina, a prije deset godina potpuno je oslijepio. Njegov je materinji jezik Griko i uživao sam slušajući kako govori. Pitao sam ga: „Vito, ako bi se nekim čudom čovjek iz vremena cara Justinijana probudio, bi li mogao s njim komunicirati?“ Odgovorio je: „Kako da ne, mogao bih se sporazumjeti i s Grkom iz Homerovog doba. Moj jezik ima sve elemente za komunikaciju u vremenu.“ Objašnjava mi da je, kad je oslijepio, doživio dilataciju memorije: u mraku jasno vidi sebe u četvrtoj godini kako se drži za kotulu mame. „Zato sam počeo pisati… unuka bi sjela za kompjuter, a ja sam diktirao.“ Piše na grčkom i na romanskom dijalektu Salenta, a na kraju sve prevodi na talijanski.

Sjedište Općine u Calimeri

Ispod masline događaju se čuda. Vito me podsjeća na vidovnjaka Tireziju, lika iz grčke mitologije, slijepca koji je znao predvidjeti budućnost; ljudi su dolazili k njemu da bi doznali vlastitu sudbinu. Uostalom, i Homer je bio slijep…

Elio Velan i Vito, čuvar Muzeja seljačke civilizacije

Braća Daniele i Gianni Palma pokrenuli su 2019. godine tečajeve Grika za mlade jer se u osnovnoj školi ne predaje. Da bi privukli mlade sumještane (a ima ih preko sto koji prate predavanja), osmislili su sljedeću poruku: „Senza l'inglese non vai da nessuna parte… e senza il Griko sei come tutti gli altri“ (bez engleskog ne ideš nikud… a bez Grika isti si kao i svi drugi).

Daniele Palma i Elio Velan

Susret s Grcima na poluotoku Salento (jezična zajednica obuhvaća desetak malih općina) može poslužiti kao metafora o hodu povijesti. Naime, danas je taj poluotok na krajnjoj periferiji talijanske države i, ako hoćete, na periferiji velike Europe. Ali ono što je danas periferija nekada se nalazilo u središtu svijeta – dakako, mediteranskog svijeta, grčkog svijeta koji je kamen temeljac tzv. zapadne civilizacije. Grčka kolonizacija južne Italije započela je već s kritskom civilizacijom (civiltà cretese), potom su kolonije gradili Spartanci i Atenjani. Zašto se starogrčki jezik zadržao, čemu duguje tu snagu?

Kada su 279. godine Rimljani osvojili jug talijanskog poluotoka, prisvojili su teritorij, ali grčki jezik nisu dirali jer im je i sama grčka kultura bila svetinja (nametnuli su latinski barbarima na sjeveru Europe, ali na jugu su podlegli snazi grčke kulture). Kada je bizantski car Justinijan u prvoj polovici šestog stoljeća pokrenuo suludi plan restauracije Rimskog Carstva na cijelom Mediteranu, bizantska varijanta grčkog jednostavno se stopila s jezikom grčkih starosjedioca Salenta.

Nisu dirali jezik ni Normani, koji su osvojili jug 1079. godine. Turci su 1480. nakratko osvojili tek Otranto. Povukli su se nakon pokolja: od 6000 stanovnika Otranta preživjelo je masakr tek 300 ljudi, mahom mladih žena. Ostatak Salenta ostao je netaknut. Ukratko: nešto što je nekoć bilo u središtu odjednom je smješteno na marginu, a to se dogodilo ne samo Salentu već cijelom Mediteranu. Osim rata i migracija, nema ničeg: tek turizam i sjećanje na veličinu.

Uličice pokolja u Otrantu

Daniele Palma objavio je zbirku pripovjedaka, a naslovnica knjige ukrašena je lijepom slikom albanskih planina na horizontu snimljenom s tvrđave u Otrantu. Otrantski kanal širok je 72 kilometra; španjolski diplomat koji je u XVI. stoljeću boravio u Otrantu zapisao je da se s istoimenog rta noću vide svjetla Valone na albanskoj obali.

Plaža u Otrantu

Povjesničar Fernand Braudel piše da je Jadran od Venecije do Otranta dug 700 kilometara i da sliči cesti koja ide smjerom sjever–jug. Zaključuje da povijest Jadrana sadrži u sebi sve elemente povijesti Mediterana: dobro i loše, sukobe i suživot, ratove i duga razdoblja mira i bezbrižne trgovine. Grčki jezik i dalje je svakodnevna zbilja Salenta; starci koji se navečer skupljaju na trgu govore u Homerovom stilu.

Otrantska starogradska jezgra

U svakom mjestu nađem svoju savičentsku, „ferlinijansku“ oštariju. U Calimeri se zove Bar Tiziano. Dok sam guštao kavu koreto (obavezno sa sambucom), za moj je stol sjela gospođa koja je čekala platiti račun za struju. Jadala se na cijene, a ja sam je tješio konstatacijom da je svugdje isto. Pogledala me i pitala odakle dolazim. Da bih skratio geografske priče, rekao sam da dolazim iz Veneta. Njezin me odgovor iznenadio: „Veneti su fascinirani našim prostorom, svake godine dolaze u velikom broju i nikad nisam shvatila zašto.“ Odgovorio sam joj da je Otranto početak jadranske priče, a pješčana laguna kod Venecije kraj. Poznaju kraj, ali žele saznati nešto više o početku. A ona: „Da, u biti, svi koji ulaze u Jadran moraju proći ovuda, nema drugog ulaza…“ Pozdravila me na grčkom…

Ćakula

Sutra ujutro napustit ćemo Jadran i voziti se duž obale Jonskog mora da bismo na kraju presjekli Kalabriju i stigli na obalu Tirenskog mora.