PUTOPIS ELIJA VELANA: Na sicilijanskom dvoru normanskog kralja Frederika II

Na putu prema kraju Kalabrije opet ćemo se susresti sa Homerom. U Mesinskom tjesnacu (Stretto di Messina) Odisej se obračunao sa dvije morske nemani: Scilla (Scila) div sa šest glava i dvanaest noga koji je zgrabio i gutao mornare, Karidi (Cariddi), strašni morski vrtlog koji je brodove utapao. Da bi izbjegao vrtlog Odisej je prošao pokraj Scile, izgubio je šest člana posade ali, spasio je brod i prošao tjesnac.

Dakle, evo nas u mjesto Villa San Giovanni nedaleko Reggio Calabrije odakle kreću trajekti za Siciliju. Naišli smo na pristojnu kolonu vozila ali, posao teče brzo i efikasno, čekali smo na ukrcaj tek pola sata (uobičajena jutarnja kolona na nekadašnjoj hrvatsko- slovenskoj granici).

Na najužem dijelu (Villa San Giovanni- Messina) tjesnac mjeri 3140 metara, ništa naročito, nešto više od Pelješkog mosta (2404 metara). U Italiji rasprava o izgradnji mosta stara je više od 60 godina. Zadnji političar koji se proslavio sa najavom početka gradnje je Silvio Berlusconi, znam, pratio sam ga kao dopisnik iz Trsta: dvadeset godina obećanja.

Kalabreži i Sicilijanci koji su vični na rimske sirene tvrde da je izgradnja mosta mafijaški biznis, sedamdeset posto žitelja dviju regija protiv su izgradnje mosta, kažu da im ne treba.

U biti veći dio godine promet se odvija tečno, nešto dužih kolona bilježe tokom špice turističke sezone. Ali, Sicilija je preudaljena od sjeverne Italije i središnje Europe. Turisti stižu trajektima iz Genove, Livorna, Piombina ili Civitavecchie, nedaleko Rima ili avionom.

U pola sata plovidbe prešli smo tjesnac. Messina i Palermo spojeni su autoputom, tunel do tunela, voziš kao krtica jer veći dio tunela nisu adekvatno osvjetljeni. Svakih par kilometara prometnica se sužava na dvije trake zbog radova, rade 12 mjeseci u godini, nikad kraja, kažu Sicilijanci: „Minchia, invece del ponte qua ci vuole una buona strada“.

Naš je cilj malo mjesto na brdima koji se zove San Fratello jer mještani govore galsko-talijanski dijalekt spoji između galsko-keltskog i starotalijanskog jezika (latino volgare). Žitelji potječu iz sjevera Italije, najviše iz Lombardie, uglavnom iz prostora koji je nekoć (sve do pojave Franaka) bio dio Langobardske kraljevine.

Stigli su s vojskom Frederika II. (1194- 1250) prosvijetljenog cara rimskog carstva i kralja Sicilije. Reformator i mecena Frederik je sicilijansku kraljevinu pretvorio u mirni otok spoja grčke, latinske, arapske, germanske i židovske kulture. Njegova sicilijanska škola pjesništva u temeljima je izgradnje talijanskog književnog jezika.

Frederik je po majci bio Norman (viking iz plemićke obitelji Altavilla) pa su žitelji malog mjesta jezikom spojeni na daleku prošlost Europe, na Srednji vijek koji očito nije bio mračan već ispunjen suncem ljudskog razuma i empatije.

Da bi došli do San Fratella napustili smo autoput i počeli se dizati prema vrhovima planina: prolazili smo pored maslinika i stada ovaca i, neizbježno, nakon prijeđenih tridesetak kilometara, izgubili se u prazninu divljine. Nešto prije zalaska sunca ušli smo u malo mjesto (sličan Oprtlju) i, po ustaljenom redoslijedu, spasila nas je savičentska, ferlinijanska oštarija. Na ulazu lokala grupa mještana sjedili i pijuckali vino i pivo. Gradić se zove Reitano i doznali smo da smo fulali izlaz iz autoputa, naš cilj se nalazio tridesetak kilometara niže prema Messini.

Ispričao sam im da putujemo Italijom radi upoznavanja takozvanih jezičnih otoka a San Fratello se nalazi na našoj ruti. Jedan tip iz grupe me pogledao i dobacio: „Ma tu lo sai cosa vuol dire pompino a San Fratello?“ Odgovorio sam da vjerojatno znači isto što u ostalom dijelu svijeta.

„No, caro signore, a San Fratello pompino e' il dolce tipico, molto buono, nel mezzo ha un uovo sodo. Vedi quanto sono diversi!“ Dakle, u naš otok na sicilijanskim planinama „pompino“ je ukusan kolač s kuhanim jajem u sredini. Nisam jezikoslovac, fučka mi se za porjeklom pompima jer, susret sa Sicilijancima, ispunio mi je dan. Mladić se ponudio da nas vrati na obali, slijedili smo ga do turističkog mjesta Santo Stefano di Camastra i do hotela njegovog prijatelja Pippa Mincite (Pippo Mincita). Prenočili smo u sobi s terasom desetak metara od mora.

Zaspali smo uz žamor valova na žalu. Pippo nas je ponudio s večerom (sabljarka s rajčicama na mesinski način) i dobrom bocom sicilijanskog vina. Jeo je s nama, pridružila nam se mlada supruga: „Minchia, che buono, minchia, come va giu' 'sto vino“…hvalio se Pippo, minchia mu je svaka treća riječ…

Sutradan smo napokon stigli u San Fratello i dočekala nas gusta kiša i gradić pokriven niskim oblacima poput magle. Svi žitelji govore starim jezikom koji se obnavlja usmenom predajom. Po običaju utemeljena je udruga koja njeguje tradiciju no, zbog kiše nismo nikoga našli ali, meni je bio važan konkretan dodir s tom zbiljom.

Dakako, iznajmljeni auto ima navigator ali ga ja ne znam koristiti pa sam sinu objasnio: „Kad bi putovali tvoj bi se djed za volanom često gubio, imamo istu manu. U prilikama rekao bi kartu čitaj seljaka pitaj. Vidiš da smo turisti s navigatorom ne bi se izgubili ali bi zato propustili susret sa konkretnim, realnim ljudima, tehnologija nas osiromašuje, bolje je razgovarati sa domorocem nego sam mašinom.“