REPORTAŽA ELIJA VELANA Carloforte, mirisna mediteranska oaza sa surovim povijesnim naslijeđem

Sardinija ima boje prastare, iskonske zemlje, boje Mediterana iz doba geološkog sređivanja, uređenja svijeta po mjeri vode i zemlje. To mi je druga posjeta u životu i doživljaj je isti, čak je i more staro. Jug Italije je prepun vjetrenjača, nažalost ljigavi puž suvremenog 'apsurdistana' zagadio je i taj otok.

Trajekt je uplovio u Cagliari kasno navečer nakon 12 sati plovidbe (263 nautičkih milja). Na izlazu iz luke čekao nas je prijatelj Mauro Pistis sa kašetom sardinijskog crnog vina i uputama kako stići do Carbonije (Carbonia), gradić na jugozapadu Sardinije gdje smo prenoćili.

Prvi sam put čuo za otok San Pietro i gradić Carloforte prije petnaestak godina dok sam čeprkao po dnevnim listovima u Trstu i, zavolio sam ga. Zašto? Ne znam.

Evo nas, napokon ispred otoka, u luci Portovesme odakle kreće trajekt svakih sat vremena. Carloforte se našao na listi mediteranskih jezičnih otoka, prioritet bez kojega bi sav put bio bespredmetan i beznačajan.

Posjeta je ispunila sva očekivanja, zamišljeno i viđeno stopili su se u jedno. Grad je prelijep, uređen, čist, okićen biljkama: cvijeće, fikusi, raskošna mediteranska flora, ulice kao da žive u trajnjoj fešti (festa mobile). Kažu mi da izvan starogradske jezgre buja gradnja vila za turiste…nisam provjerio a i ne da mi se, dovoljno sam iritiran u Rovinju….

Pored zgrade osnovne škole sreo sam mladića koji je došao uzeti kćerku. Stigao je prije mjesec dana iz kontinenta, gradić mu je još nepoznat, kaže da je tu odlučio živjeti, da ima svoje projekte i da je tek krenuo u realizaciji. Zavidio sam mu jer ima ono što ja nemam: vrijeme.

Zadržali smo se na kratki razgovor sa nastavnicom Monicom. Osmogodišnju školu pohađa oko 150 mališana, gotovo svi govore lokalni dijalekt, kaže statistika da 87 posto mještana se koristi tabarchinom (tabarchino).

„Učenje lokalnog jezika nije uključen u nastavu, nije potrebno, on se usmeno prenosi u obitelj i na ulici, škola pomaže nizom izvan nastavnih projekata promicanja starog đenoveškog dijalekta koji je stigao do svijeta anglosaksonske globalizacije netaknut iz dalekog šesnaestog stoljeća. Monica mi potvrđuje da je tabarchino đenoveški dijalekt koji u sebi, zbog povijesnih razloga, sadrži niz arapskih gramatičkih konstrukcija i riječi.

„ U zadnjih dvadesetak godina lokalni jezik je malo popustio među školarce, primjećujem jer mi je nastava poziv, tu sam počela i tu ću završiti. Neminovno, dolaze ljudi sa kontinenta i nije im lako se prilagoditi toj jezičnoj zbilji.“ kaže Monica.

Prije rastanka dala nam je nekoliko preporuka gdje i što vidjeti, moramo brzo jer imamo tek tri sata vremena, samo tri sata…

Naziv tabarchino potječe iz tuniškog otoka Tabarka koji se nalazi nedaleko granice između Tunisa i Alžira. 1544. godine car Karl V dao je u koncesiji otok plemićkoj obitelji Lomellini iz Genove koja je pripadala samom vrhu aristokracije mornaričke republike. Lomellinijeva rezidencija nalazila se u četvrt Pegli na zapadnoj obali Genove pa su iz tog dijela grada isplovili brodovi sa oko 300 obitelji koji su se nastanili na Tabarki kako bi pokrenuli unosni posao izlova koralja. Đenovezi su u Tabarki podigli utvrđeni grad i dvjesto su godina radili i skladno živjeli sa domorocima, sve do prve polovice XVIII. stoljeća.

Uslijed intenzivnog iskorištavanja podmorja i posljedičnog pada izlova 1738. godine dio kolona preselio se na sardinijskom otoku San Pietro uz privolu savojskog kralja Carla Emanuelea III. Tri godine kasnije otomanska vojska razorila je grad na Tabarki, izvršen je pokolj a preživjele je nakon godinu dana robovanja otkupio uz novčanu odštetu savojski kralj.

Zajednica Đenoveza utemeljila je novi grad koji je u čast kralju nazvan Carloforte te nastavila posao izlova koralja. Mirni život Tabarchina opet je teško uzdrman 1798. prilikom napada tuniskih gusara koji su poharali grad i zarobili oko tisuću žitelja koji su vraćeni tek nakon isplate masne odštete. Da bi se bolje zaštitili Tabarchini su između 1806. i 1814. podigli zidine koje dan danas krase dio grada.

To je njihova priča, čista i surova kao i povijest Mediterana. Izlov koralja je izumro ali, trenutno cvijeta posao uzgoja tuna uz rad tvornice za preradu tunjevine. Uz rivu susreli smo mladića, zaposlen u lokalno komunalnom poduzeću. Skupljao je lišće metlom. Zove se Giorgio, rođen je u Carloforte, roditelji su Sardegnoli (Sardinci). „Sono Sardo ma non parlo il sardo, la mia lingua e' il tabarchino“ kaže mi ponosno. Pitam ga da li bi ga Fabrizio de Andre', rođeni đenovez, razumijo a on: „Fabrizio e' il nostro maestro.“ Gianni nas je slikao a on s podignutom rukom uzviknuo: „Viva de Andre'!“.

Sat prije polaska trajekta stali smo u malu oštariju koja nudi lokalnu hranu. Vlasnik Lorenzo ponudio mi je kvartin domaćeg bijelog vina a Gianni je uživao u bruschette sa sjeckanom rajčicom, bosiljkom, maslinovim uljem i tunjevinom, predjelo prije večere u Carboniji (pasta con bottarghe-osušena riblja jaja e vongole). Na radnoj traverši Lorenco nosi grb Sardinije, normalno navija za Cagliari i štuje otočnog nogometnog mita napadača Gigija Rive.

Uzgred, u četvrt Pegli rođen je 1940. godine kantautor Fabrizio de Andre' koji je 1984. objavio album „Creuza de ma“ pisan na đenoveški. Creuza označava mali puteljak, stisnut  između dva suhozida, najčešće obogaćen kamenim stepenicama, koji se sa kopna spušta do mora.

https://www.youtube.com/watch?v=78YNQ7zzxvQ