Pred kraj dana prošetao sam do vrha velikog mola u Rovinju (Rovinježi kažu in punta del molo). Ulaskom Hrvatske u šengenski prostor ukinuta je granična barijera.
Sin Gianni je rođen nakon što je taj dio mola zatvoren za građane Rovinja pa je prvi put snimio starogradsku jezgru iz tog posebnog kuta. Otok Svete Katarine opet se približio gradu; na vrhu, pored svjetionika snimili smo rivu osvjetljenu u doba Adventa.
Trideset godina krajnji dio mola je služio za granične poslove što znači da je 330 dana u godini bio odmorište za galebe. Kamenu strukturu trebat će pod hitno restaurirat, ploče su nagrižene, sve izgleda klimavo. U biti, kratki uvid u stanje mola govori nam da je iza nas trideset godina bačenog vremena.
Možda pretjerujem, ali činjenice su tu: ljudska praznina zbog postavljene rampe ispunjena je galebovim izmetom (cun la mierda dai cucai). Svakako, oko mola svijet je doživio vrtoglave promjene, na svim kontinentima, išlo se naprijed i nazad, uglavnom krivudavo, ali vrh rovinskog mola ostao je imun, prepušten vjetrovima, valovima, pticama... Za njega je ljudsko vrijeme bačeno vrijeme.