UVALA VOŠĆICE U KOROMAČNU Laguna iz snova skrivena iza industrijskih postrojenja i rudnika

Gledam Giannijeve slike tvornice Holcim, snimljene dok smo večerali na terasi konobe Ubaš, i ne mogu se osloboditi možda bedastog pitanja: zagađuje li više tvornica ili hotel? Jer, kad bi kojim slučajem tvornica prestala radom, na njezinom mjestu bi gotovo sigurno niknuo hotel ili apartmansko naselje, ili nešto treće, u svakom slučaju nešto povezano za turističko-ugostiteljsku djelatnost.

Tvornica Holcim proizvodi cement; danju i noću polučuje jednak zvuk, postojan ali, čini mi se, diskretan. Brodovi uplovljavaju i isplovljavaju, radnici ulaze u tvornički krug raspoređeni u tri smjene. Plaće su im osigurane, dobro žive od tvorničkog rada i vrlo su rijetka vrsta u današnjim istarskim prilikama. Tko više živi od industrije? Da nema tvornice Gianni bi slikao vrh Osorčice, plavetnilo kvarnerskog zaljeva i betonske okvire hotelskih soba.

Iza tvorničkih postrojenja i preko brda sirovina za proizvodnju cementa, leži jedna od najljepših (po meni najljepša) uvala na cijeloj istarskoj obali. Zove se uvala Vošćice. Ploviš pored industrijskih postrojenja, rudnika i brda sirovina i odjednom ulaziš u lagunu snova, baciš sidro na nekih tri metra dubine i uživaš u apsolutnom miru. Kaže mi jedan mještan da je plaža puna škovaca: ljudi se dolaze sunčati i kupati i na kraju ostave svekolike ambalaže. Za to nije kriva tvornica. Cement tvrtke Holcim snabdijeva građevinare koji grade posvuda hotele, vile, bazene i nasipe duž obale poluotoka: cement je najmanje kriv.

Pored tvornice i uz mol gdje pristaju brodovi nalazi se jednako lijepa šljunčana plaža, a uvala služi i za sidrište brodica. Ljudi se kupaju, sunčaju, odmaraju, a korak dalje radnička populacija proizvodi. Pitoreskna predstava podsjeća me na umirujuće i vedre propagandne slike iz doba socijalizma, u kojima su radnici i seljaci zajedno dijelili kruh zaštićeni zracima novog sunca sa istoka. Uostalom, prilikom 96. obljetnice izgradnje tvornice grupa je umjetnika ostvarila ogromni mural s jakim bojama koji prikazuje jednak idilični prizor suživota tvornice i okoliša.

Osobno nisam protiv tvornice jer me ona podsjeća na moj Rovinj, na grad u kojem sam odrastao i koji je bio u prvom redu grad seljaka, ribara i radnika; mislim na prave, tvorničke radnike. Pojava tvornice djeluje smirujuće. Promatraš kupače na plaži i vidiš ljude koji se kupaju, sunčaju, igraju i odmaraju, ne vidiš turiste jer je turist posebna antropološka sorta koja je poprilično psihički rastrojena i raštrkana. Turist je dio tržišta ne pripada slobodnom vremenu. Zato, po meni, sasvim subjektivno, tvornica zagađuje manje od hotela.

Istina, Koromačno živi i od turizma, cijelo je naselje krcato automobilima, teško je naći parkirno mjesto. Nekadašnji stanovi radnika pretvoreni su u apartmane za turiste, tko nije prodao danas dobro zarađuje od iznajmljivanja. Unatoč gužvi sve djeluje nekako smirenije, kao da se ljudi pored tvornice uistinu odmaraju kao što smo i mi, Rovinježi, nekada ljeti stvarno odmarali na plaži ili na otoku.

Koromačno je naselje koje je niknulo pored i u službi tvornice portlandskog cementa, sličan je Raši koja je niknula pored rudnika ugljena. Talijanski je naziv Valmazzinghi (Mazzinghijeva vala), a doznajem da je tako nazvan u čast admirala Francesca Mazzinghija (1852.- 1938.), koji je od 1919. do umirovljenja upravljao svim lučkim upravama diljem pokrajine Venezia Giuli, koja je uz Trst uključivala i Istru, pa je admiral rukovodio izgradnjom lučkog sustava u Koromačnu.

Tvornica je pokrenuta 1926. godine u vrijeme vladavine fašističke Italije, kada je Mussolini krenuo u širenje talijanskih afričkih kolonija. Istarski portlandski cement izvozio se i u Abesiniju, a proizvodnja je dosegnula vrhunac. Prvi vlasnik je bio dioničarsko društvo „SPEMA-Giuseppe Cinigliaro“ iz Palerma. Uz tvornicu je izgrađeno i naselje po tadašnjem stilu racionalizma. Znači, Koromačno je prethodilo izgradnji rudarskih naselja Raša i Podlabin.

 Od srpnja 2016., tvornica je dio LafargeHolcim Grupe: ima kapacitet od 900.000 tona cementa i 520.000 tona klinkera, a zapošljava 290 radnika. U vrijeme samoupravne Jugoslavije, rekordna proizvodnja iznosila je 400.000 tona cementa, a Koromačno je djelovalo u sklopu SOUR-a Istarske tvornice cementa i hidratiziranog vapna.